Kategorija: Kemal Mahic
Objavljeno subota, 20 Oktobar 2012 23:00
Klikova: 416
Da je 1955.godine u Ljubuskom bila u upotrebi sintagma”dvije skole pod jednim krovom”,nikada ne bih upoznao Mladena Galica-Galu iz Studenaca!Isto tako ne bih upoznao ni Rase Miru,Rase Mirka,Dragicevic Slavku,Penava Stipu(Custu),Josipa Eresa,Vuksic Franu i druge Studencane.
Srecom ova fasisticka podjela ljudi(ucenika) nije bila prisutna u drugoj polovini XX stoljeca,ali posto ”vrag ne miruje” pojavila se u XXI stoljecu.Ovaj podatak,ovaj korak unatrag je posljedica ”novih vrijednosti”koje proizilazi iz ”slobodarskih tradicija” za koje smo mislili da su iza nas.Te ”nove vrijednosti”su impregrirane strahom od drugog i drugacijeg,ako su uopce djeca(ucenici) drugaciji.
Vidi vraga!Moji najbolji drugari(jarani) na stepenicama moga skolovanja su bili:u osnovnoj skoli-Biuk Ante,u osmogodisnjoj skoli-Mleden Galic-Gale,u gimnaziji-Biuk Ante i Nuic Slavko(Drinovci),na Filozofskom fakultetu-Jozo Steko iz Duvna.Kako objasniti ova fakta?Otvorenoscu,tolerancijom,izborom?!Zasto nisam izabrao ”jednojajcane”jarane?Ili su oni mene izabrali,a ja kako me je Bog stvorio,nisam mogao da ih odbijem?!Mada se nesto bas ne ”guram” u vjernike,smatram da ih je Bog poslao meni i mene njima.Nemam primjedbi na Boziji izbor,izbor Jednoga i Jedinoga Boga!A bogami su polagali najtezi ispit u toku 1992-1995.godine.Svi su polozili sa najvecom ocjenom ”doba smutnji”.
Ponosan sam na njih sto su ostali ljudi i sto ih burni dogadjaji nisu izmjenili,a kusnja je bila velika!
Mladena Galica-Galu sam upoznao u zavrsnim razredima osmogodisnje skole.Kako ga je covjek mogao upoznati tih godina nego sa nogometnom loptom?!Uvijek je nogometna lopta bila u njegovim rukama i govorio bi ”da razbacimo na dva gola”.U to doba jedan od najpoznatijih nogometasa u Jugoslaviji je bio napadac ”Partizanovih beba”-Milan Galic.Svi oni koji su pratili nogomet znali su za Milana Galica,a i sam Gale se identificirao sa najboljim strijelcem Jugoslavije,zbog prezimena.To je bio pokretac za moga Galu da i on nekada bude poznat kao njegov prezimenjak.Sve te ”golijade” su me privukle Gali jer sam i ja mastao o nogometnoj karijeri.Tako sam upoznao i njegov dom,njegovu bracu Antu,Dragu i sestru Anu,udatu Peric.Kasnije je to prijateljstvo prosireno i na njegovu obitelj(supruga Ruza i sin Darko).
Gale je bio odlican igrac,volio je ”driblati” ponekad do iznemoglosti.Sazrijevajuci kao igrac shvatio je da dobri igraci asistiraju,pa je i on poceo da ”dodaje” loptu suigracima kada su bili u boljoj poziciji za protivnicki gol od njega.Nekad kasnije kao mladici svracali smo u gostionu u Trebizatu ”kod Pajde”.Vlasnik ovog objekta,simpaticni i dragi ”Pajdo”bi nam dobacivao sa osmijehom ”dodaj Pajdo”aludirajuci na ”ljepsi spol” koji je bio u nasoj pratnji(ili mi u njihovoj)!
Gale je bio ”vragolan” sa osmijehom.Plijenio je nastavnike svojom neposrednoscu i ”liskalucima”.Nastavnik Vladimir Spajic ga je ”obozavao”i citava osmogodisnja skola je znala Galu kao vrsnog druga i kolegu koji je donosio novi duh medju ucenike i nastavnike.Mladen je ”glumio” u predstavi ”Hasanaginica” sa Jasnom Krehic,Kemilom Mahic,Zeminkom Cerimagic,Zorom Misetic,Hatidzom Lalic i pokojnim Dedic Ljubom.Tada je upoznao i moga oca,u liku Hasan-age.Ova ”glumacka”epizoda je ostavila traga na Mladenu,jer je postao dio grada i kazalisne umjetnosti.
Kao i mnogi drugi Gale se krajem sestdesetih uputio na rad u Njemacku.Od tada je Gale u Njemackoj do danasnjeg dana.Svaki godisnji dolasci za Bozic i Uskrs nisu mogli proci bez nasih susreta.To su bili dani!Gale bi ”akumulirao” energiju predhodnih mjeseci,pa bi se onda ”istresao” za tih desetak dana praznika.Nije se tada ni spavalo!Pilo se,jelo,mezilo,bancilo,pjevalo do iznemoglosti…Gale je bio ”gladan”Ljubuskog.O svemu smo ga informirali a on je zudio za drustvom i da ”nadoknadi” predhodne dane u Njemackoj.Osvjezavali bi uspomene na utakmice ”malog nogometa” u Ljubuskom,na nastavnike koji su nam predavali,na zajednicke poznanike i tako unedogled.Sa njegovim ”kolima” obisli bi ljubusku i susjedne ”zlibine”,posjecujuci gostione ”kod Mladena”u Vitini,kod ”Vokica” u Ljubuskom,kod ”Bandurica” na Ligatu i ostale u Capljini,Metkovicu,Vrgorcu,Grudama…Zajednicki nazivnik ovih susreta je bio alkohol,pjesma,osmijeh,evociranje ”predjenog puta”…
Rat je prekinuo redovne Galine dolaske u Ljubuski.Oni su se prorijedili.Gale se posvetio obitelji.Cujemo se redovno telefonom.Tada evocirama ”stara dobra vremena”kada smo bili mladji i kada smo mi ”nosili” vrijeme.Sjetimo se profesora Petra Delica,profesora Mladena Landeke,profesora Marka Primorca,Bandurica,Vlade Spajica i drugih koji vise nisu sa nama.Da su impulsi jeftiniji,ne bi prestajali razgovarati!
A imamo o cemu!
Kada bi mogao birati u buducem zivotu svoje drugare,opet bi izabrao prijatelja Galic Mladena-Galu i ostale koje sam pomenuo na pocetku teksta.Naravno,preduslov za prijateljstvo i dozivljenu ljubav, bi bio ”jedna skola pod jednim krovom”.
Zvuci poznato,zar ne!
Kemal Mahic