Da nas nema, trebalo bi nas izmisliti!
“
Nema znanstvenih dokaza da postoji uzročno posljedična veza između propuha i bolova u leđima, vratu i sl. Neki ljudi mogu tvrditi suprotno na temelju osobnog iskustva, međutim, kada govorimo o medicini temeljenoj na dokazima iskustvena je razina najniži stupanj dokazivanja.
U stručnim časopisima mogu se možda objaviti članci o njima, kao prikazi slučajeva, no to je premali broj tzv. dokaza da bi se moglo govoriti o uzročno – posljedičnoj vezi”, rekao je ugledni hrvatski fizijatar istaknuvši kako to ipak ne znači da je pametno preznojen stati izravno pod klima uređaj.
“Propuh definitivno ne uzrokuje zarazne bolesti. Prehladu uzrokuju virusi, ona nema veze s propuhom. To se kosi sa svim načelima naše struke. Možda propuh može podići viruse s tla i tako kontaminirati zrak, no nisam nikada čuo da postoje neki znanstveni radovi o tome ili neki dokazi, o tome se može samo nagađati”, kaže u istom tekstu primarius dr. Rok Čivljak iz vodeće ustanove za infektivne bolesti u Hrvatskoj, zagrebačke Klinike za infektivne bolesti ‘Dr. Fran Mihaljević’.
2. Najčistija voda: “Mi imamo pitku vodu s pipe, to niđe na svijetu nema!”
U nedostatku stvari za pohvaliti se i tražeći ono u čemu smo to mi bolji od ostatka Evrope i svijeta, kao mantra se ponavlja rečenica ‘mi još imamo pitku vodu s česme, vidi kako je vani’. Da, imamo mi još čistih izvora, ali koliko je to u odnosu na ‘zaprljanu Evropu’? Neki našu uvjerenost da pijemo najčistiju vodu nan svijetu nazivaju i “balkanskim sindromom pitke vode”.
“Jarane, usred Ciriha jezero – pitko!”, kaže prijatelj nedavno usred neke diskusije na sličnu temu. I zaista, Ciriško jezero glavni je izvor pitke vode i pokriva 70 odsto potreba ovog švicarskog grada. Da ne idemo dalje – među gradovima sa najkvalitetnijom pitkom vodom je na primjer Melburn sa više od četiri miliona stanovnika, a Sarajevo je sa svojih 500.000 već uspjelo uprljati Vrelo Bosne i ugrozitineke od izvora. S pitkom vodom ‘kubure’ Maglaj, Breza, Lukavac…, a Sarajevo od ‘prvog vodovoda u ovom dijelu regije’ i sad ima veliki broj iste infrastrukture, pa nam čista voda s izvora dolazi kroz azbestne i olovne cijevi.
Još koji podatak: Prema podacima koje na svojoj ‘knjizi činjenica’ iznosi CIA, BiH je po količini pitke vode po stanovniku na 102. mjestu, od 172. zemlje. Ispred nas su na primjer Čad, Gana, Uganda i Irak, Srbija je na 50. a Hrvatska na 67. mjestu…
3. Zemlja opuštenih ljudi: Strah od ofiranja
“Stranci su ukočeni, dosadni, vidi nas kako se zabavljamo”, još je jedna od čestih rečenica. Interesantno, gdje god sam otišao, vidio sam upravo drugačije strance: Opušteno leže u parku na klupi, na travi, pored fontana, na drugim zelenim površinama, čitaju knjige, piju nekopiće, skinu čarape i hodaju po travi opuštajući se…
Vidio svojim očima: Jedne godine u Briselu, u blizini zgrade evropskih institucija, prelijep park.
Pauza za ručak, činovnici izlaze i veliki broj njih dolazi u park, vade sendviče, neki skidaju čarape i hodaju po travi dok jedu sendvič… Priča druga: Usred Helsinkija ljudi napravili piknik. Priča treća: Večer pred Ajfelovim tornjem, čovjek srednjih godina u vrlo skupom odijelu skinuo cipele, prislonio ih uz ogradicu, priča na telefon i gleda ‘light-show’ na tornju…
Takvo ponašanje kod nas je ‘ofirno’, a strah od ofiranja jedino se još može mjeriti sa strahom od propuha. Nama je ofirno sjesti na travu u park, popiti sok pojesti sendvič i pokupiti smeće iza sebe, a nije nam ofirno otići na izletište, otvoriti automobil i odvrnuti muziku maltretirajući sve oko sebe, pucati, bacati petarde, ostaviti hrpe smeće iza sebe… Nije nam ofirno ni sjediti u baštama izbačenim nasred trotoara, dok žene s bebama u kolicima ili invaliti moraju ići posred ceste…
4. Najljepša priroda: Naš je život Švicarska
Možda bi i bila da uz korita rijeke ne ‘pozdravljaju’ tone i tone bačenih plastičnih kesa, da na svakih nekoliko metara ne vidite školjke bačenih automobila, ostaci veš-mašina i druge bijele tehnike, namještaja i najčudnijih stvari koje možete zamisliti da bi neko bacio u rijeku. U šetnji šumom morate paziti da se ne posječete na razbijene flaše ili poklopce otvorenih i bačenih limenki…
Stoji, imamo Perućicu, ali koliko vas koji čitate ovo je tamo bilo ili ako ste bili koliko još prijatelja poznajete koji s vama dijele isto iskustvo? Imamo prirodnih ljepota, nismo najgori, ali sigurno smo daleko od toga da naša prirodna bogatstva možemo smatrati neštoposebno ljepšim od prirodnih bogatstava Švedske, Švicarske, Njemačke ili Islanda. Realno.
Da imamo ‘auroru borealis’ vjerujem da bismo našli neki način da je pokvarimo… A još nismo spomenuli zagađenje u Zenici koja zimi izbija u sami evropski vrh zagađenih gradova, i Sarajevo se može ‘pohvaliti’ zagađenjem zraka.
5. Olimpijada, Titova brigada: U to vrijeme godišta…
Grad je tih dana odisao nekom posebnom energijom, svi su bili nasmijanii ljubazni pa se i danas u jeziku održao izraz ‘olimpijski osmijeh’, čekao se snijeg koji je pao na dan početka Olimpijade, došao Samaranch, čevabdžija ‘zapalio’ Kirka Douglasa zatvorili mu radnju…, mantre su koje vrtimo svake godine 9. februara na godišnjicu otvaranja 14. Zimskih olimpijskih igara koje su ‘najbolje organizovane ikad’, baš…
Olimpijada jeste održana u Sarajevu, jeste sve to kako pričamo ‘u to vrijeme godišta’, ali šta smo uradili poslije i gdje smo sad? Na ulazu u Livno stoji tabla ‘Dobrodošli u grad sira’, na ulazu u Sarajevu nema pristojne table koja putniku namjerniku govori da ulazi u olimpijski grad. Šeki is not on the road again…
6. Sarajevo – Prvi tramvaj u Evropi
“Austrijanci su na nama probavali električni tramvaj zato smo mi imali prvi tramvaj u Evropi”, priča je koja se prepričava s koljena na koljeno. E, jebi ga, nije. Neven Anđelić je jednom prilikom istražio jedan od naših najvećih mitova i došao do sljedećeg:
“Dok su konji vukli tramvajska kola sarajevskim ulicama, u Budimpešti je od 1887. počeo s radom električni tramvaj čija je prva linija postala najfrekventnija tramvajska linija u Evropi kojom novi tramvaj dolazi svakih šezdeset sekundi tokom najfrekventnijih perioda. Sarajevskitramvaj je elektrifikovan 1895., jednu godinu nakon Beograda i Bukurešta koji od tada imaju uspostavljen regularan tramvajski saobraćaj”, napisao je Anđelić, te dodao:
“Najstarija linija električnog tramvaja kojom se još uvijek saobraća može se naći na obali engleskog Brightona kojom je prevoz počeo te, izgleda ključne, 1884. godine. Pošto ova linija ne vozi zapravo ulicama Brightona već uz obalu, najstariji ulični elektricni tramvaj je u jednom drugom engleskom gradu, Blackpoolu, koji je svečano pušten u promet godinu dana kasnije i još uvijek prevozi turiste i lokalne žitelje”…
Izvor: Slobodna Bosna, piše: Almir Panjeta