Enver Marić (68) do pojave Asmira Begovića, a za mnoge i poslije njega, najbolji je nogometni golman kojeg je Bosna i Hercegovina ikada imala. Trenutno u Berlinu živi svoje mirne penzionerske dane. Stanovnik je njemačke prijestonice više od 13 godina, a u tom gradu je okončao svoju trenersku karijeru, koja je trajala jednako kao i igračka. Rođen je 25. aprila 1948. u Mostaru. Kad je imao 12 godina, fudbalom se počeo baviti u Veležu, u čijem je dresu napravio impresivnu karijeru, a za prvi tim debitirao je u sezoni 1967/1968.
Prvu utakmicu za reprezentaciju bivše Jugoslavije odigrao je 1972. godine protiv SSSR-a u Beogradu. Za tim bivše države odigrao je 32 utakmice, a uknjižio je nastup i na Mundijalu 1974. u Njemačkoj.
Selekcija svijeta
U dresu Veleža odigrao je više od 600 utakmica, a za Šalke 04 u Bundesligi više od 150. Od 1987. do 1990. bio je i trener mostarskih “Rođenih”.
Ostat će upamćen po tome da je tri puta branio za selekcije svijeta i Evrope. Upravo je 1973. godine uoči Svjetskog prvenstva u Njemačkoj proglašen za najboljeg fudbalera tadašnje Jugoslavije.
U jesen 2010. odigrao je svoju najtežu utakmicu u životu, kada je doživio težak moždani udar samo dan nakon operacije na srcu. No, tijelo Letećeg Mostaraca ipak je izdržalo.
– Živim baš penzionerski. Bez mnogo uzbuđenja provodim dane i pokušavam se potpuno odvojiti od stresa svakodnevnog života. Bilo mi je baš teško, ali sam se izvukao – govori nam kada smo ga, kako kaže, iznenadili telefonskim pozivom iz Sarajeva.
Pita nas kako je u Bosni, šta ima novo, je li zima. Kažemo mu da je hladno, da je u Sarajevu minus 6, a u njegovom Mostaru plus 6.
– A je li? Ali, znate li vi da u Mostaru i tih plus 6 zna biti hladnije nego vaših minus 6? Pa kad dole puhne ona bura, pomete sve – objašnjava nam Marić.
Dodaje da mu nije jasno koga on uopće u Bosni više zanima, jer vjeruje da su ga mnogi zaboravili, a da ga mlađi i ne znaju. Pogotovo nas upozorava da ga ne pitamo bilo šta o aktuelnim dešavanjima u vezi s Nogometnim savezom BiH.
– Neću da nešto kažem, da nekoga kritiziram, a da me onda kao Faruka (Hadžibegića, op. a.) napadaju sa svih strana. Mene to više ne zanima, a mislim i da nije korektno da ja odavde, iz Berlina, nekome solim pamet i pričam šta i kako treba – iskren je Marić.
Pitamo ga za zdravlje. Kaže da se dobro osjeća i da nema nekih velikih problema, ali da se mora pridržavati onoga što su mu ljekari preporučili.
– Pravilno se hranim, redovno spavam. Svakog jutra izađem u šetnju. Imam jedno manje društvo s kojim se viđam i popijem kafu, čitamo novine, pratimo dešavanja. Onda se vratim kući na ručak. Poslije podne sa suprugom ponekad odem u šoping, nekada na neku večeru i to je to. Nikakvih teških tema nema niti nekih fizičkih napora – govori nam Marić.
Zvali su ga Leteći Mostarac
Skupe karte
Bundesligaš iz Berlina njegov je posljednji klub u kojem je bio profesionalno angažiran. Od 2003. do 2010. godine bio je trener golmana. Prije toga, isti posao radio je u Fortuni iz Diseldorfa.
Kada je nogometna reprezentacija BiH počinjala svoje prvo zvanično takmičenje u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. godine, bio je u stručnom štabu selektora Fuada Muzurovića kao trener golmana. Dao je sve što je tada mogao dati i svoje igračko i trenersko iskustvo prenosio na tadašnje golmane naše najbolje selekcije. Sjećamo se i kako je lobirao i objašnjavao da se u reprezentaciju tih dana obavezno mora zvati Hasan Salihamidžić, kojeg tada u BiH nisu znali. O njemu je goivorio kao o “čudu od igrača”.
– Pa, nisam baš mnogo pogriješio. Hasan je stvarno bio svjetska marka dok je igrao u Bajernu. A sad, je li mogao dati više u reprezentaciji… Pa, možda i jeste, a možda je bilo i do reprezentacije, svih nas okolo… – smatra Marić.
No, nakon za mnoge prekratkog perioda, sam se povukao iz reprezentacije.
– Osjetio sam da nema potrebe da ja iz Njemačke dolazim, da mi se plaćaju skupe avionske karte kako bih nekoliko dana trenirao s golmanima. Mislio sam, a i danas mislim, da to mogu raditi i treneri koji su angažirani u BiH – pojašnjava ovaj legedarni sportista.
Iako izbjegava da priča o Savezu i reprezentaciji, ipak ga pitamo kako je doživio plasman na Mundijal u Brazilu, rad selektora Safeta Sušića i sada njegovog nasljednika Mehmeda Baždarevića.
– Sušić nas je odveo na Svjetsko prvenstvo, a to smo toliko željeli. Šta više reći? To je bilo golemo, Boga mi. Pitanje je kad će se tako nešto ponoviti. Pratim i ovo što Meša radi. U prošlim kvalifikacijama, u baražu s Irskom, igrali su kukavički, a ne znam zašto. Kao da ih je neko prepao. Sada nije loše, dobro guraju. Gledao sam utakmicu protiv Grčke. Baš nesreća, ali to je tako u nogometu. I mi mislimo da se to samo nama dešava, a nije, dešava se svima – komentira Marić.
U Herti već drugu sezonu s velikim uspjehom igra Vedad Ibišević. Plavooki centarfor najbolji je strijelac kluba, a sada i kapiten tima iz Berlina. Kad god se sretnu, lijepo se ispričaju.
Vedad je divan
– Vedad je stvarno divan momak. Kao da nije fudbaler. Uvijek se fino javi, popričamo… Radi odličan posao i svi smo ponosni na njega. A to što je kapiten najbolje govori o tome koliko ga cijene u Herti. Jer, kad ti u Njemačkoj daju kapitensku traku, onda znači da te maksimalno poštuju i, što je još bitnije, da ti vjeruju – ističe Marić.
Kaže da prati utakmice Herte, ali ako nije mnogo hladno. Zbog savjeta ljekara, ne smije dugo boraviti vani ako su temperature niske. A svake godine dođe u Mostar. Ne može bez Neretve, Mosta, bez one žege kad se čini da se sunce spojilo s kamenom.
– Ah… pa kako ću bez toga. Ostalo je još malo da se poživi, a srce nekako vuče dole… Njemačka je divna zemlja, odlično uređena država. Ja sam to najbolje osjetio kad sam bio bolestan. Berlin je prekrasan grad. I sada, kada se napadi terorista dešavaju, evo, i ovdje, skoro u mom komšiluku, sve je uredu. Ali, nije to Mostar…
Begović je pogriješio što nije otišao iz Čelzija
Marić, naravno, sa posebnom pažnjom prati nastupe prvog bh. golmana Asmira Begovića. Kaže da je odličan, ali i da je, prema njegovom mišljenju, napravio veliku grešku u karijeri…
– Mislim da je morao otići iz Čelzija kada je shvatio da nije prvi golman i da neće braniti nego sjediti na klupi. Nije on više mlad golman pa da može da čeka jednu-dvije sezone. On sada mora da stalno brani, jer je za golmane najvažnije da imaju taj kontinuitet utakmica. Opet, s druge strane, kako odbiti ili otići iz Čelzija – pita se Marić.
BMV i dalje u kontaktu
Enver Marić činio je ono središnje M u čuvenom mostarskom nogometnom triju BMV, koji je sedamdesetih i osamdesetih u dresu mostarskog Veleža harao nogometnim terenima u bivšoj Jugoslaviji. Iza prvog slova krije se Bajević (Duško), a iza posljednjeg Vladić (Franjo).
– S Duškom sam u stalnom kontaktu. Angažiran je u Atini, a i u Nogometnom savezu BiH. S Kuljetom (Vladićem) vidim se kad sam u Mostaru – pojašnjava Marić.
Čudni Kiralji
Mnoge golmane Marić je doveo na mjesto između stativa, a onda im odavao tajne kako da sačuvaju svoju mrežu u brojnim utakmicama. Ipak, jednog posebno izdvaja.
– Najčudniji mi je bio Gabor Kiralji. On bi sve uredno slušao i radio na trenizima, a onda na utakmicama po svome. Recimo, uvijek je branio u donjem dijelu trenirke, to svi znaju, i kada sam ga pitao kako mu ne smeta i kako mu ljeti nije vrućina, samo me je čudno pogledao, okrenuo se i otišao. Ali je dobro branio i još brani. Pa bio je standardan u mađarskoj reprezentaciji do neki dan – prisjeća se Marić.
Autor: Mirsad CVIKO, www.avaz.ba