Nekada davno Hrgud planina nije bila Hrgud. Planina je bila, ali se tako nije zvala – zvala se Koveće brdo, ispod koga izvire rijeka Brzava. Preko puta Kovećega brda nalazilo se Komanje brdo – koje se i danas tako zove.
Rijeka Brzava koja je dijelila Koveće i Komanje brdo tekla je po pjeskovitom i rastresitom zemljištu, tako da je vremenom usjekla sebi duboki kanjon kojim i danas teče. Usjekavši kanjon Brzava je razdjelila Komanje brdo na dva dijela – Koveće i Komanje, tako da su neke kuće Miljanovića ostale na današnjim Baranima, a neke na današnjem Komanju brdu.
Da se Brzava nije spustila na današnju nadmorsku visinu Komanjaši i Baranaši bi i danas znali plivati.
Ondašnja rijeka Brzava vremenom dobi novo ime Bregava. Pošto je sada tekla između bregova. Na tim bregovima i između njih, a uz obale Bregave, naseliše se naši prapradjedovi i prapranene sa praprahajvanom. Zakopiti se Stolac.
Među prvima na jedan od bregova doseli se neki Dobri Bošnjanin po imenu Todor. E, taj Todor se sa svojom familijom naseli u strani Velikog tocila u samom podnožju Hrguda. Trgovci Rimljani i Grkljani koji su svoje amfore, tuda progonili na sjever Evrope, nazvaše tu naseobinu po Todoru – Todorovići.
Taj Todor jednog dana potjera koze stranama niz Bregavu. Te njegove koze su praprakoze dr. Džafera Sidrana. U to doba Todor nije imao dvogled da koze čuva kao Džafer, već je za njima morao ići stranama. Idući tako za kozama stiže Todor u valu ispod Crvenih stijena te leže u hladovinu jedne smokve divljake – da se odmori.
Dok je Todor slatko spavao ispod smokve divljake, a koze mirno brstile brstan, preko Križana su se nakon dalekog puta sa Kavkaza na konjima spustali Čerkezi. Čerkezi – u ono doba divlji narod sa istoka – silazeći niz Križane digli su toliku galamu ugledavši koze, da su su one jadnice poplašile i razbježale. Za njima je onako bunovan i poplašen potrčao i Todor.
Kada vidješe da su se koze poplašile, a sa njima se poplašio i Todor – Čerkezi to mjesto nazvaše – Poplašići.
Trčeći za kozama Todor onako bunovan iz sna pregazi Bregavu na gazu gdje se danas nalazi Begovina. S druge strane Bregave susrete Rizvana Begovića koji tu pobježe od roditelja iz Dabrice – jer su mu branili ćosati s Marom iz Bisine.
Trčeći za kozama, negdje u pola strane Todor umoran i zadihan sjede na jednu ploču, pogledom tražeći koze. Onako poplašen, umoran i bez koza, stade kukati da je sve odlijegalo do Poplašića. Čerkezi u Poplašićima kada čuše strašnu kuknjavu sa one strane Bregave prozvaše onu stranu – Kukavac.
Vidjevši da nema koza Todor krene dalje u potragu. Tako idući stranom niz Bregavu, primjeti da mu je najbolje mjesto za bacanje pogleda prva krivina Komanjskog puta. Popevši se na krivinu baci pogled dugo i široko tražeći koze. Odatle se moglo pogledavati pogledom do na Sastavke u dnu Vidova polja. Napokon sa toga mjesta dole niz Bregavu ugleda koze. Od tada su svi dolazili na to mjesto da pogledom pogledavaju tražeći hajvan – pa to mjesto odakle se pogled najduže bacao nazvaše – Pogleđe.
Tako ti naš Dobri Bošnjanin Todor bi sevep da četiri Stolačka naselja dobiju imena.
Otkad je našao koze, za Todora ti se više nije čulo – dok nije umro. Sahraniše ga na Radimlji, te ga pritisnuše velikom kamenom pločom, što mi danas zovemo stećak. To je ona ploča što se odozgo izlizala od leđa Stolačkih vikendaša.
Odavde se sa Pogleđa puteljak spušta niz stranu iznad Turkovića, Elezovića i Mehmedbašića, i izbija u Brade. Nekada davno dok su se ovuda koze čuvale, šargani, uhaladže i kraušci ubijali, u ovu valu se doseliše familije, čiji su muški članovi – i pokoja ženska – nosili bradu, pa narod po tim bradonjama dade ime ovoj mahali – Brade.
Kuće tih bradatih familija u Bradama su se spuštale od guvna povrh naselja do Bregave – na dnu vale. Znači Brade su bile sve do Bregave – dok nije jednome Stolačkome ugursuzu s puškom u ruci, palo na pamet da tu u podnožju Brada premosti Bregavu. Taj razbojnik – zvani Trtak (sigurno je imao dugu šiju) – iskoristi bezvlašće zadešeno ratom te natjera raju da mu sagrade ćupriju.
Naljutiše se majstori i argati te odlučiše da ga nasamare. Napraviše Trtku ćupriju sa pet lukova, koji ne naličiše jedan drugome. Šaljivdžije kažu da su majstori bili sa Borojevića, a argati iz Dabra. Raja tu ćupriju nazva – Inat ćuprija. Ćuprija je ćuprija. Poče raja po njoj hodati i prelaziti je. To mjesto oko ćuprije prozvaše – Ćuprija.
Tako Brade ostadoše bez donjeg dijela.
Kada se pređe ćuprija na Ćupriji i pođe niz Bregavu, naići ćemo na luke i lučice – Bradonja i ostalih Stočana. Luke su se obrađivale i hajvan se na njima napasao. Sve veći priliv Dobrih Bošnjana u Stolačku valu natjera vlasnike luka da im prodaju komad po komad luka.
U vaktovima razbojničkih zemana nisu svi uspjeli luke prodati. Mnogima su luke otete da bi se izgradile Dogana, Kupalje, Dom zdravlja. Pot tim sada bivšim lukama novonikla mahala dobi ime – Luka.
Između Brada i kuće rahmetli hadži-Saliha Behmena nalazio se veliki voćnjak šljiva džanarika – pa je raja taj dio zvala – Šljivovina. Danas u Šljivovini nema ni Š od šljiva. Čitava Šljivovina je urbanizovana i pritisnuta kućama i zgradama. Neko i danas za Šljivovinu kaže Šljivovina.
Odmah uz Šljivovinu se nalazila najveća kuća onoga vakta u Stocu. Kuća na tri boja – kuća Behmenova. Uz tu kuću niče još pedesetak drugih kuća napravivši tako mahalu danas zvanu – Behmenluk.
Od Behmenluka niz lijevu obalu Bregave prostirale su se bašče, ograde i vrbici. Dok nije jedan Dobri Bošnjo sa Njivica – kome dosadiše sušne godine i sve manje vode na bunaru Vrbica – odlučio napraviti kuću sa druge strane Križevca, da je bliže Bregavi. Taj Dobri Bošnjo podiže malo kuće i iskrči šiblje i vrbake uz Bregavu preko puta Luke. Tu Ratkovu krčevinu i sve što biješe zapasao – raja nazva – Ratkovina.
Vremenom stanovnici spomenutih mahala osjetiše potrebu za nekim zajedničkim trgovačkim centrom, te odlučiše da bi takvo mjesto bilo najbolje sagraditi na Ratkovini. Raskućiše Ratka, te sagradiše čaršiju. Trgovačka i zanatska čaršija se vremenom razvi u mahalu imenom – Čaršija.
Ono mjesto gdje je nekad bila Ratkova kuća i danas raja zove Ratkovina.
Trgovački putevi iz Dubrovnika ka Srednjoj Bosni vodili su preko Čaršije. I obrnuto. Politički putevi sa Cetinja ka Zapadnoj Evropi vodili su preko te Čaršije. I obrnuto. Svi ti trgovci, političari, pismonoše i Evlija Ćelebija konačili bi u Čaršiji. Centar te Čaršije dobi ime – Raskrsnica Balkana.
Ime Balkan se zadržalo sve negdje do polovine pedesetih ovoga vijeka. Tada ga ukinuše vlastodršci – stideći se svog balkanskog porijekla.
U ono doba kada bi sa Balkana pošli na Žegulju naišli bi na kuće familje Uzinović. Tu familiju Uzinović proĆeraše razbojnici iz Popova polja – držeći mač u jednoj a čeprljan u drguoj ruci. Nedugo za njima iz Popova polja pobjegoše još mnoge familije koje se zadržaše kod svojih komšija Uzinovića. Od tada pa sve do dana današnjeg, i dok je Boga i svijeta, tu mahalu zovu i zvaće – Uzinovići. Iako oni odseliše ubrzo u Bosnu.
Iz Uzinovića ako putnik namjernik krene za Aliđun na teferić u Zabrđe, nabasaće na mahalu Bokulja, koja je omeđena brdom Križevac sa juga, mahalom Basilijama sa istoka i mahalom Podine sa sjevera. Samo ime mahale Bokulja čovjeku kalemi misli na nešto posprdali. Čuj Bokulja!
Rahmetli efendi-Ahmet Heko sa Bokulje, priča se da je imao kravu Šarulju, koja je kako kažu teglila osam stotina oka žive vage. Možete zamislit kolika je bila balega u te krave. E baš zbog te balege ta mahala dobi ime – Bokulja.
Stari ljudi sa Podine kažu kada bi Ahmedova Šarulja balegala – sve bi kuće na Podinama podrhtavale. Problem bi bilo putem ići. Malo, malo pa ugaziš. Turski askeri prolazeći kroz tu mahalu prozvaše je – Bokulja – što bi na našem značilo – Balegli-mahala. A mi bi rekli – Govnara.
Ljetno sastajalište Bokuljaša na Bregavi bješe, i biće – Ben(a)t. Na tome Bentu Bregava pravi malu deltu. Tu se vode Bregave razdvajaju. Ona voda koja ne smije da skače sa Benta – skreće lijevo i mirno teče nekih trista metara, da bi se opet spojila u Novaku – sa onom drugom Bregavom što skače sa Benta.
Velika Bregava – ona što skače s Benta – i Mala Bregava – ona što ne smije – prave veliku – Adu.
Na rječnoj adi gdje je bila najbolja zemlja uz Bregavu, nikoše dvije mahale Ada i Muftićevina. Ada i Muftićevina su povezane sa ostalim mahalama sa sedam ćuprija.
1. Podgradska ćuprija
Najstarija i sa javnom ćenifom – spaja Muftićevinu sa Donjom Lukom, (Silos, autobuska stanica i harem Djetelina).
2. Mufliz ćuprija (ona na kojoj sjede muflizi)
Premošćuje Malu Bregavu te veže Muftićevinu sa Podgradom. (muflizi su mufljuzi – moderno rečeno “bankrotirali”).
3. Privatni most Mehmedbašića kuće
Produžuje preko Bregave avliju do na glavnu džadu.
4. Baščanski most
Preko koga se sa glavne džade ide obrađivati zemlja na Adi, često bi raji služio za krađu Kukoljevih kaisija.
5. Ćuprija mahale Ada
Ima tri luka i vodi u Carsiju i nazad.
Mala ćuprija
Ispod nje Mala Bregava bježi sa Benta
Benat ćuprija
Sa ćenifom. Mala ćuprija i Benat ćuprija spajaju Adu sa Lukom.
Na dnu Ade šćućurila se mahala Muftićevina. Po predanjima starih ljudi se priča da je tu živio i zemlju obrađivao nekakav Muftić – po kome se taj dio Ade i naziva Muftićevina. Razvojem putnih pravaca, trgovine, i sve češćim upadom pljačkaša okolnih divljih plemena naćera Stočane da naprave utrđeni grad na obroncima Križevca.
Profesionalni vojnici toga grada kula i bedema, i civilna lica tu u službi, počeše sa izgradnjom svojih domova podno toga grada. Nikoše tako Zagrad i Podgrad.
Podgrad je bio pod utvrđenim gradom, a Zagrad iza utvrđenog grada.
Stanovnici tih mahala su se bavili zemljoradnjom, pošto su im kuće bile na ivici Vidova polja. Imena parcela Vidova polja uslovila su da i mahale na njima izgrađene dobiju imena kao što su: Kinkače, Grahovišta, Festićevina, Beganoševina, Redžićevina i mahala Novak.
Novak dobi ime po težaku Novaku, koji se utopi u viru Bregavskome podno Rizvanbegovića bašte. Ne zna se tačno, je li se slučajno utopio ili su ga Rizvanbegovići gurnuli – da mu nebi dnevnicu isplatili.
Danas se na Beganoševini bijele stambeni blokovi Podgrada 2, a na Redžićevini su napravljeni stanovi za čuvare razbojnika ondašnjega vakta i zemana.
Iznad Grahovišta, a ispod bedema Staroga grada oficiri napraviše šetalište oko koga i kuće sagradiše te se ta mahala nazva – Šetnicom.
Ako sa Redžićevine pređeš na Eminovića bašče, pa iz njih zagaziš u Bregavu kod Oraha, pa Bregavu pregaziš, izbićeš na Krajšinu. Nekada davno tj. birvaktile, brda podno Ošanjića bila su bogata šumom koju su stanovnici bregavske vale koristili za izgradnju kuća i grijanje. Da bi dopremili oboreno i okresano stablo do puta, koristili su se željeznim šinama dopremljenim iz Vareša. Te šine su se protezale od Mehmedbašića ljetnikovca do harema Djetelina. Prolazili su kroz mnoge njive i ograde Ošanjčana. Pa su sve njive i ograde kraj šina Ošanjčani nazvali – Krajšina.
Krajšinu su vremenom pritisli temelji mnogih kuća doseljenika, koji zavolješe i odabraše dolinu Bregave za življenje.
Idući kraj šina izbićeš na Goricu – bez gore. Ko zna možda je nekada i rasla gora tu. Pa bi se dalo rijet da je zbog te gore koja je nekada bila i mahala dobila ime – Gorica.
Sa Gorice ako kreneš preko Ošanjske mlinice i uz Mačkovac, bahnuo bi u mahalu gdje je birvaktile živio heretik pop Lato – pa je zovu Poplat.
Ako sa Gorice kreneš u Dubrave bahnućeš u mahlau gdje je živio pop Rata – pa je zovu Poprat.
Iz Poprata preko suhotoka Radimlje možeš se popeti na Gradinu gdje se nalazi razoreno selo plemena Daorson. Njih je poubijalo i uništilo komšinsko pleme Ošansona – koje i danas živi na tom prostoru – u selu Ošanjići. Danas je pleme Ošansona miroljbivo.
Idući kroz selo Ošanjiće, a pogled bacajući na Bregavu, čovjek bi izbio na kulu Ošansku, odakle bi pogledom mogao obuhvatiti butum ovu moju priču i zapjevati:
Stolac valo, Bregava te dijeli, gdje si sada moj Todore bijeli.