Iva Nuić je rođena u Drinovcima rodnom mjestu Antuna Branka Šimića i Stanislava Šimića.
Završila je Učiteljsku školu i Višu Pedagošku školu u Mostaru.
Četrdeset godina radila je u Osmogodišnjoj školi Antuna Branka i Stanislava Šimića u Drinovcima.
Izdala je četiri zbirke pjesama:Dite na kamenu,Tijelo i vrijeme,Krunica od drače i Cvita cvit.
Pjesme je objavljivala u zbirkama,časopisima,tiskane se u čitankama,leksikonima i antologijama.
ŠUPLJI KOLAČ
Danas se djeca malo vesele ili se ne znaju veseliti ili se nemaju čemu veseliti.Vjerovatno zato što im se sve udovoljava,što sve imaju.Što god zažele to im se kupi,od igračke,igrica,televizora,računala i mnogih skupih aparata.Djeca su izgubila osjećaj za druženje,za igru,za loptu,svježi zrak u prirodi.Uvijek su u kući uz neki kupljeni „igraći stroj“.Malo razgovaraju,tako da im je rječnik vrlo mali.Nisu željni slatkiša.A mi?
Vrlo dobro se sjećam svog siromašnog teškog djetinjstva.Djeca su radila teške poslove i išla u školu i bila odlični i dobri učenici.Učili su kod ovaca.Učili su uz petrolejku.Nitko im nije ništa pokazivao,ali nije ni znao,osim pravila za lijepo ponašanje.Doduše do škole i učenja nije se puno držalo.Važnije je bilo raditi na njivi,čuvati ovce i obavljati druge poslove da bi se preživjelo.Ah,ja se raspričah na široko,a mislila sam malo i ukratko.
Naime,kad sam ja bila dijete,moji roditelji su na tržnici prodavali duhan da bi mogli djecu školovati.Tako je bilo i sa mnom.
U to vrijeme bilo je zabranjeno na taj način prodavati duhan.Da bi se taj posao mogao nekako obaviti,da bi se moglo zaraditi djeci za školski pribor i udžbenike,moja mati je uvijek mene vodila uza se.Vodila me sa sobom pazarnim danom u Imotski.Dala bi meni duhan da ga držim smatrajući da milicija ne će sumnjati u djecu.Ostavljala me ispred prodavaonice koju smo tada zvali „buvara“,a tu su se prodavali prašci-otrovi za buhe.Ne daj Bože da ikad više bude takvih stvorenja koja ujedaju djecu.Dok bi ja tu stajala,mati bi našla kupca koji će kupiti duhan.Kada se obavi prodaja i sve bude u redu,mati mene odvede u prodavaonicu peciva i za moj trud i poslušnost kupi mi šuplji kolač.Ah,Bože moj,kako vam taj kolač opisati?To vam je nešto kao današnja kifla,a savijeno u krug i posuto šećerom.Kako je to bilo hranjivo,slatko,izdašno.To samo znaju oni koji su to doživjeli u to svoje djetinje vrijeme.
Kupili bi još šupljih kolača i ponijeli bratu i sestrama.To je bila veća nagrada nego kad vi danas dobijete bicikl,računalo ili nešto drugo.Svaki majčin odlazak u Imotski bio je za nas svetkovina,jer smo znali da će donijeti šuplji kolač.Ah,šuplji,slatki,mirisni kolač!
Izvor:Iva Nuić:ZAGRLJAJ;Naklada DHK,Mostar 2011.
Priredio:Kemal Mahić