Austrijski pisac Robert Michel (1876-1957 ) , nekad izuzetno popularan i čitan , dobitnik brojnih književnih priznanja , službovao je u Ljubuškom kao natporučnik u malom garnizonu , smještenom u kasarni , od februara do jula 1899. godine .Njegove novele ” Hercegovački pastiri ” , ” Mali kapetan ” i ” Tri muzikanta ” imaju izvjesan kullturno-povijesni značaj za grad Ljubuški . Michel je u ovim , kao i u mnogim drugim svojim novelama , na svojevrsno estetizirani način i sa poštenim prilazom prije preko sto godina uveo Hercegovinu i Hercegovce u austrijsku i njemačku književnost .
U noveli ” Hercegovački pastiri ” Michel opisuje jednoličnu , tegobnu svakodnevnicu dva pastira iz Čitluka , Sulejmana Mandrape i Muje Konjhodžića , koji u potrazi za velikim ljetnim pašnjacima za svoje ovce moraju da se upute u druge krajeve . Usput , jedna bezazlena prepirka među njima zbog jedne ovce pretvara se u oštri sukob koji se tragično završava pogibijom obojice .
Junak novele ” Mali kapetan ” je Ljubušak Sadik . Vojnici su se često šalili na njegov račun i nazvali ga ” mali kapetan ” , jer je stalno pokazivao veliku želju da ga prime u vojsku , iako to nikako nije bilo moguće zbog njegovih fizičkih mana . Sadik se branio da za rat nisu bitne noge , nego pamet . Jednoga dana , iz konjušnice koju je zahvatio požar , Sadik je , rizikujući život , spasio konja ” pravog” kapetana . Iako je suviše uplašeni konj pao u trku niz liticu , austrijski kapetan je odao Sadiku priznanje koje je toliko želio : ” Jahao si kao pravi junak ” .
Novela ” Tri muzikanta ” je za Ljubušake posebno zanimljiva . U Ljubuški dolaze tri muzičara , otac i dva sina , da svojom muzikom na harfi i violinama zabave odabrane ljude i da ih podsjete na Beč i bečke salone . Pored izvrsnog prikaza likova muzičara prilikom izvođenja koncerta u hotelu ” Slavo ” , Michel daje i poneki zanimljiv detalj o ljupkom gradu : vojnik-trubač ispred kasarne , zalazak sunca za Matokitom i igra svjetlosti na ljubuškoj tvrđavi .
Priču o tri muzikanta koje je doživio u Ljubuškom autor počinje ovako :
” Ko od Austrijanaca danas kroz svoje zanimanje nije određen da živi u Bosni i Hercegovini , taj o ovim zemljama sigurno manje zna nego o nekim drugim zemljama koje ga se ništa ne tiču . Ime Bosne i Hercegovine više budi sjećanja na povijesne događaje , nego što izaziva određene pretstave ; o Sarajevu se ponešto čulo , o Mostaru manje , a grad u kome sam doživio priču sa tri muzikanta niko ne poznaje . On se zove Ljubuški .
U Ljubuškom je bilo malo muzike . Domaće gusle i tamburice na kojima se u nekim dućanima svira , ispunjavaju sa svojim slabim zvucina prostor koji je često i prodavnica i kafana . Ako pak žena ovdašnjeg predsjednika suda zaželi da na klaviru odsvira stare valcere ili marševe , izvođači joj rado ustupe svoje vrijeme .
Najljepša muzika u Ljubuškom ipak je ona koju izvodi vojna kapela na rogovima ( trubama ) . Naročito je lijepa poslijepodnevna melodija ” Za molitvu “. Sunce zalazi iza brda , koje leži u Dalmaciji i zove se Matokit . Prostrana dolina počinje da tamni i posljednje sunčeve zrake se šire preko nje pune različitih boja ; na jednom kraju grada sunce zalazi , na drugom obasjava zidove stare osmanske tvrđave , sasvim crvene od radosti zbog ove igre svjetlosti .
I onda nastupa hornist Husinagić ispred kasarne koja stoji visoko na obronku između turskih kuća koje su kao gnijezda roda srasla s brdom . On puše u svoj rog snagom mladih prsa kao da želi cijelu dolinu pozvati melodijom na molitvu . Zvuci njegovog roga ( trube ) dugo lebde dolinom ; kad Husinagić razvuče posljednji ton metalne tvrdoće i bolno prekine , nad dolinom se nadvije dugotrajna tišina ” .
Slijedi opis nesvakidašnjeg koncerta tri muzikanta :
” Međutim , jedne subote na ulicama su se pojavili plakati na kojima je pisalo nesigurnim rukopisom : večeras se u hotelu ” Slavo ” održava koncert .
U osam sati naveče svi su službenici bili zajedno , od kotarskog predstojnika do liječnika , ljekarnika , inženjera i drugih , za koje je riječ ” koncert ” bila vrlo privlačna . Oni su doveli i svoje supruge . Neke su nosile nove haljine koja su pomalo djelovale zbunjujuće , nove čipke ili povezice , naravno , zbog nesvakidašnjosti ovog dana .
U ugao sale predviđene za koncert stavljeni su mali stol i tri prazne stolice , iza njih jedna harfa naslonjena na zid . Gosti su sjeli za dugi centralni stol . Muškarci , umorni od rada tokom sedmice , našli su olakšanje u nepovezanom razgovoru uz čašu vina o svom teškom , jednioličnom poslu , a ženama je prijalo površno brbljanje .
Tada su nastupila tri muzikanta u salu . Prvi , jedan stariji čovjek niskog rasta , spretno se naklonio i prišao harfi . Druga dvojica , još dječaci , ali viši od starog , nosila su u rukama svoje violine ; prvo su zastali jedan trenutak kod vrata i pogledali salu i goste , zatim su prišli stolu i stali pored starog , koji je naslonio uho na okvir harfe i tiho provjeravao svaku žicu .
Razgovor za dugim stolom , koji je pri dolasku muzikanata zastao , nastavljen je , sada glasniji i slivao se sa slabim tonovima harfe . Kada je stari prebrao žice , digao je glavu . Prvo je vrhovima prstiju prešao preko dugih žica i iz sklada ovih dubokih zvukova nadovezali su se kratki visoki tonovi .
Tog trenutka u sali je nastala tišina . Stari je malo zastao , a onda je rukama napravio pokret kao da želi prosuti nešto vrijedno i jedan snažan akord je potekao iz harfe . Tada su u igru ušle i violine . Jedan je vodio melodiju , jednu finu , divlju melodiju , čiji tonovi su dolazili kao iz čarobnog izvora . Svaki ton je snagom sadašnjosti gutao i bacao u zaborav sve ranije tonove . Drugi ga je pratio jednostavnim pokretima u luku . Poslije je oživjela i njegova igra na igru drugog , približila mu se , dok odjednom nije , sasvim razbuđen , preoteo drugom vođenje . I tek sada je počelo . To je bila prelijepa naizmjenična igra ; kada bi jedan sa novom melodijom bio u prvom planu , drugi bi sekundirao sa pokornošću , onda bi ponovo došao red na njega , tako razumljivo sam po sebi kao kad nadođe val , tako razumljivo samo po sebi , kao kad se podignu prsa . To više nisu bila dva dječaka ; iz njihovih očiju , kroz njihove zacrvenjele obraze je svijetlilo , oni su sada bili muškarci , u smjeni , kralj i prosjak , pobjednik i potlačeni , gospodar i sluga .
Gledao sam u na njih trojicu sa takvim uzbuđenjem da sam zaboravio sve oko sebe . Tek kad je posljednji ton nestao , vidio sam na gostima velike promjene . Žene su sjedile sasvim mirno i držale ruke u krilu , a njihove oči bile su pune čežnje , koju u njih nisam ranije poznavao . Muškarci su prekinuli tišinu vedrim šalama i umjesto ranijih tema , pričali su vesela sjećanja iz mladih godina , iz studentskog i momačkog života .
Mene su ,međutim , tri muzikanta tako rastužili , sasvim rastužili . Oni , koji tako bezuvjetno pripadaju zajedno , su u meni , sa svojom trojnom potpunošću , probudili svjesnost da mi je život do sad nešto prešutio .
Kada su ponovo počeli svirati , prepoznao sam da je melodija dvojice dječaka ležala u akordima starog ; bio je to ritmičan slijed pitanja i odgovora , želja i jamčenja . Stari se mogao postaviti bez učešća i sa poluzatvorenim očima i odsvirati nešto odavno prilagođene pratnje ; prozreo sam to i znao sam , a da sebi ne moram reći , da su ove melodije bile u njegovim notama , da violinista očito nije znao čitati note , da dječaci nisu ni od koga naučili svirati violinu-sam stari nije sigurno znao svirati violinu , da je njihova svirka izrasla iz sviranja na harfi te se raširila ; sve sam to sad znao i na završetku svirke sam mogao ponovo jasno vidjeti : stari nije smio prekinuti svirku , morao je svojim akordima pažljivo smiriti razuzdanu svirku violinista , njihove slobodne duše uhvatiti kao osamostaljene ptice , sve dok ponovo ne budu dva jednostavna dječaka . Da , stari je imao skrivenu moć nad njima , možda nesvjesno , a oni to nisu ni slutili .”
Drugog dana , u nedelju , tri muzikanta su ponovo trebala svirati u hotelu ” Slavo ” . Čekali su ih ista sala , mali sto i tri stolice i skoro isti gosti . Kad se muzikanti nisu pojavili do devet sati , dječak Salko , koji je služio kao konobar , otišao je po njih . Kada se vratio s viješću da je jedan dječak bolestan , okružni liječnik i pisac , otišli su da ga posjete .
Muzikanti su stanovali u donjem hanu , u sobi za strance . Dječak je bolovao od groznice , vjerovatno upale pluća . Pisac je ostao kod bolesnika i od starog muzičara , oca dječaka, u dužem razgovoru , saznao sve o njihovoj muzici od vremena kada je dječaku odsvirao prvu melodiju na harfi , koju su učili da ponove na violini , o njihovim prvim koncertima i prvim putovanjima pa sve do dolaska u Ljubuški . Jedan dječak je nosio harfu i svoju violinu , drugi violinu i sve njihove ostale stvari umotane u deku . Stari otac je jedino mogao nekoliko sati dnevno pješačiti . Tako su putovali od mjesta do mjesta . Ljudi su cijenili njihovu muziku ; imali su izdašna primanja , dobru odjeću , bili su siti, a uvijek im je preostajalo novca da plate prenoćište za jednu noć . U Ljubuškom su uzeli u donjem hanu samo jednu malu sobu sa krevetom ; naizmjenično je jedan dječak dijelio krevet sa ocem , dok je drugi spavao na podu zamotan u deku .
U jeku te zanimljive priče , bolesni dječak je polako podigao ruku i zatražio violinu koja je visila iznad kreveta . Ruka je ponovo iscrpljeno pala na pokrivač ; drugi dječak je skinuo violinu i pružio je bolesniku . Ali on je odmahnuo glavom i napregnuo se da nešto kaže . Otac se nageo iznad njega i približio uho usnama bolesnika . Razumio je šapat ; uzeo je harfu , drugi dječak violinu i drhtavim prstima počeli su tihu svirku . Pisac nije mogao ostati , polako se iskrao iz kuće .
Kad se pisac u petak naveče vratio sa vojne vježbe , na putu od kasarne do stana , saznao je da je dječak umro one noći poslije njegove posjete i da je u srijedu sahranjen .
Skrhani bolom , otac i sin su napustili Ljubuški istog dana .
HALID SADIKOVIĆ