Nošnja kraljice Katarine i danas ljude u ovim krajevima, ali i cijeloj BiH, podsjeća na lik supruge pretposljednjeg bosanskog kralja.
Iako smatrana posljednjom bosanskom kraljicom, Katarina to nije bila. Kraljica Mara, supruga kralja Stjepana Tomaševića, bila je posljednja bosanska kraljica, dok Katarina i danas nosi epitet “prve žene srednjovjekovne Bosne”.
Nošnja predstavlja starine
Jelka Stojičić, mještanka sela Ratanj, danas je u šestoj deceniji života, a tradicionalnu nošnju kraljice Katarine, kako je ispričala novinaru agencije Anadolija, šije od svoje desete godine.
„Nošnja predstavlja naše starine, kraljicu Katarinu, koja je to prva proizvela. I ja sam to čula od starih žena. A mi smo to nosile uvijek, i na misi i doma, svaki dan. Nismo imali druge nošnje”, prisjetila se Jelka.
Tradicionalna nošnja se nekad u ovim krajevima Bosne nosila svakodnevno. Nakon što se dogodio rat stanovnici tog kraja promijenili su način odijevanja. Ipak, Jelka je zadržala svoju tradiciju, pa i dan danas šije odijevne predmete po uzoru na one koje je nosila kraljica Katarina.
„Bila nam je obaveza nositi nošnju u crkvu i kod kuće. Kupovali smo pamuk koji je bio osnova, pa poutku, pa tkali, šili, vezli”, nastavila je Jelka, te dodala: „Nema razlike između svakodnevne i svečane odjeće. Svečana je jedino tazelija i ljepša i ona se nosila u crkvu”.
Nošnja se šije od meleza, pamuka koji se kupi kao osnova, pa se tka. Prije se šila i od lana, koji se sadio, pa sušio, opucao, stapao, preo i tkao. Od kako je ona počela šiti, sama je tkala melez. Imala je drveni stan, na kojem je stavljala tanju osnovu pamuka i deblju poutku, a zatim tkala.
„Nošnja se nosila u cijeloj Kraljevoj Sutjesci prije rata, ne samo u Ratnju. Bilo je tu više sela. U Kupjarima, Poljanima, Trnovcima, Papratnom, Bijelom Polju, Ćatićima, Teševu, Grmače… Sada u tim selima većinom nema nikoga. Prije smo svi nosili nošnju, samo su postojale posebne za ljeto, a posebne za zimu”, kazala je Jelka.
Pomaže i unuk
Nošnju je naučila da šije od majke, koja je to naučila od svoje majke, pa se tako to prenosilo sa koljena na koljeno. Odhranila je devetero djece, a uslijed rata, nije uspjela nijedno naučiti šivanju nošnje, kako bi nastavili njenim stopama. Djeca su išla u školu, zatim na fakultet, i danas imaju svoje poslove i obaveze. Ona nije išla u školu kada je bila dijete, a pored čuvanja ovaca, gledajući majku i baku, željela je i ona naučiti da šije. Kako se tada šilo ručno, tako je ona nastavila sve do danas. Ručno šije porub, veze, kera, izvrće.
„Nošnja se sastoji od čarapa, priglavki ako je zima, gaća, košulje, ječerme, pregače, okruge, kape, struke i bobaca. Nosi se i šujava ako se rušiš, to jest ako ti je neko umro. Imaju i dimije koje se srežu od crnoga glota, one se oblače za udaju. Dimije i ječerma, a ne meće se pregača. Pletem i narukvice, takozvane belenzuke”, pojasnila je Jelka. Ona je dodala da kape, koje se zovu okruge, ne nose neudate djevojke.
Nošnju koju šije, prodaje. Belenzuke i ostale ukrase češće poklanja, a u pletenju ukrasa pomaže joj i četvorogodišnji unuk.
„Ne prodajem u selu, već negdje dalje. U selu svako sebi može napraviti. Jedna je otišla u Ameriku, a ostale prodajem u našim krajevima. Najviše prodajem lutke, jer svako želi u kući da ima uspomenu na to kako su se prije stari ljudi oblačili”, rekla je Jelka.
Devetero djece, zetovi, unuci… i svima je sašila nošnju. Danas je nosi u crkvu, a kada idu na neku svadbu ili veselje, cijela porodica oblači se jednako. Kao što su se nekad oblačili njihovi preci. Iako unučad izrasta, sve dok može šije im novu nošnju. Kaže da želi da im ostane uspomena na baku, ali i njihovo porijeklo. Uprkos tome što njena djeca neće nastaviti stopama njene majke kuda je i ona išla, imaće uspomenu na viševjekovnu tradiciju, koju je u njene korjene usadila kraljica Katarina.
(Anadolija)