Prevrtali smo leševe tražeci hranu FOTO: A. BAJRIC BLICKO
To što me Bog, izmedu onoliko dobrih ljudi koji su tada krenuli prema Tuzli, poštedio i ostavio u životu, obavezuje me da pricam i svjedocim o onome što sam vidio. I zato svakog dana zahvaljujem Bogu što mi je sacuvao razum i snagu i pomogao da i u najtežim iskušenjima ne posegnem za zlom…
Tako pocinje prica tridesetdevetogodišnjeg Muhizina Omerovica Ðileta, profesora teologije iz Pobuda kod Bratunca, koji je 11. jula 1995. u koloni smrti krenuo prema Tuzli, da bi u nju stigao tek nakon 62 dana lutanja. Dva puta je Ðile u traganju za slobodom dolazio do Baljkovice, tri puta se penjao na Udrc, spavao u polju mrtvih, oci u oci bio sa cetnicima, gladovao, ali nadu da ce se domoci slobode nikad nije gubio.
Ubijen otac
Imao sam 18 godina kad je poceo rat. Otac mi je 1993. poginuo na kucnom pragu u Pobudu. Dva ranjena brata, majka i sestra tada su, helikopterima UN-a, prebaceni u Tuzlu, a ja otišao u Srebrenicu. Živio sam u Potocarima, u porodici dobrog prijatelja mog oca, sve do 11. jula, kada smo se obreli na Šušnjarima, gdje sam se pridružio koloni koja je krenula u proboj. Od bliže rodbine sa mnom je bio samo djed po ocu, te neki poznanici i prijatelji. Uglavnom, svi smo bili sigurni putnici u smrt…
U noci kada je krenuo iz Šušnjara, dio kolone u kojoj se nalazio, prisjeca se, negdje iza ponoci prešao je liniju zašticene zone, i pred zoru 12. jula našao se u šumi u okolici rodnog sela. Tu je, sjeca se, ostao cekati zacelje kolone.
– Cijeli smo dan bili u šumi. Predvecer je stigla informacija da je magistralni put Nova Kasaba – Milici blokiran, a istovremeno i informacija da su srpske snage napale zacelje kolone. U jednom momentu ljudi odlucuju da krenu naprijed… Vidim hiljade izgubljenih, prestrašenih lica koja krecu dalje, a mene proganja šta je to bilo sa zaceljem kolone. Nisam htio krenuti s njima. Ostajem i cekam. U neka doba, duboko u noci polazim i ja…
Ni danas, kaže, ne zna kako je izbjegao tragediju prve zasjede u srebrenickoj Kamenici kod kote koju svi znaju kao „bukva“. Godinama, kaže, odlazi na to mjesto jer ga proganjaju slike raskomadanih tijela ljudi iz kolone na koja je naišao neposredno nakon tragedije.
– Bilo je to polje mrtvih. Tvrdim da je na tom mjestu u samo nekoliko minuta ubijeno više od hiljadu ljudi. Da li od postavljenog eksploziva, artiljerijske paljbe, nikad se nece moci utvrditi. Jauci, plac, preklinjanja… Mi koji smo naišli u tom momentu, onako iscrpljeni, isprepadani, pokušavamo one ranjene zbrinuti, ali nemamo cime. Neki mole da ih ne ostavljamo, ali koga odabrati da poneseš. Nemaš snage da sve poneseš. Nema doktora, nema lijekova… U toku noci organiziramo kolonu, ali ponovo zasjeda. Koracam prestrašen onim što sam vidio, ali i onim što sam ostavio iza sebe…
Dan nakon masakra kod „bukve“ Muhizin je nastavio pješaciti prema Novoj Kasabi. Vrucina, žed, glad. Tada srece Hasana Mehmedovica iz Drinjace i petnaestogodišnjeg djecaka Mirzu Bašica.
– Pratili smo tragove kolone, ali nismo uspjeli preci cestu u Konjevic-Polju. Nekoliko dana ostajemo u šumi, u obrucu. I onda svjedocimo najstrašnijim scenama zlocina. Ljudi izlaze iz šume i predaju se srpskim snagama, a oni ih nakon predaje ubijaju… U jednu grupu, sjecam se, ulazi srpski vojnik s pištoljem. Oni jadni stoje, a on hoda ispred njih i puca im u glavu. Jedan po jedan pada… Ja hocu da vrisnem, da kažem: Ne pucaj, ali ne mogu… Ostajem u šumi…
Muhizin se sjeca scena iz sela Burnice kada se predalo oko hiljadu ljudi. Bio je u obližnjoj šumi i posmatrao njihovo hapšenje… Nakon nekoliko dana, s Hasanom i Mirzom uspio se izvuci iz Burnica i planinom doci do iznad Drinjace kod Zvornika.
– Bilo je to nekih deset dana od pada Srebrenice. Tada pocinje ona prva, najstrašnija glad. Kasnije se covjek navikne… Nas trojica tada smo se, prateci tragove, nekako probili do Udrca, preko Snagova prema Baljkovici. Krijemo se po šumi nekoliko dana pokušavajuci preci liniju, ali nismo uspjeli. Skrivali smo se u šumi i pravili plan kako se izvuci, ali uzalud.
Pokvarene konzerve
U ruksaku je, prica, kada je krenuo sa Šušnjara, imao samo tri konzerve. Dvije je pojeo odmah prvi dan, a trecu je, kaže, cuvao za slucaj da bude ranjen, da ne umre gladan.
– Poceli smo jesti bukov list. Jedino su bile prispjele kupine. Uglavnom, živjeli smo od gljiva i divljaka jabuka. Nije bilo nacina da predemo liniju i odlucujemo da se vratimo u Srebrenicu. Ponovo patnja, skrivanje danju, nocu pješacenje… Kad smo stigli u Konjevic-Polje, odlazimo u tekiju, koja se nalazi na brdu iznad današnje kuce nane Fate. Tu smo ostali deset dana. Po noci naložimo vatru, pecemo gljive, po danu osmatramo šta se dešava… I nakon deset dana, opet pokušavamo otici prema Baljkovici i preci u Nezuk…
Prisjeca se svog drugog putovanja do brda Udrc. Sjeca se ljudi koje je sretao izgubljene i iznurene, ranjene u zasjedama…
– Od tih ljudi saznao sam da na Udrcu ima dosta Srebrenicana koji su ostali iza kolone. To je vec mjesec dana nakon pada Srebrenice. Kad smo tamo stigli, nalazimo 372 naša covjeka. Izgladnjeli, isprepadani, polumrtvi… Tu srecemo Mirzinog oca, koji je došao s vodicima da traži sina… Pronalazim i djeda Muju, kojeg sam izgubio u toku puta… Kažem djedu da se vratimo prema Srebrenici, pa cemo se nekako izvuci, ali on mi veli da je star i iscrpljen i da ne može… I on, kao i ostali, ceka pomoc iz Tuzle, u nadi da ce biti izvuceni na slobodnu teritoriju. Halalim se s djedom i krenem nazad… Nažalost, spisak na kojem su bila imena ljudi koji su cekali na Udrcu dopao je u ruke srpskoj vojsci i tu je bio kraj. Ubrzo su napadnuti, jedni su pobijeni, drugi su se razbježali…
Osim ubijanja i ranjavanja koje je svo vrijeme lutanja šumom gledao, Muhizin, kaže nikada nece zaboraviti. Glad kojoj je bio izložen, ali, isto tako ni si+usret s hranom nakon skoro mjesec dana izgladnjivanja. Sa osam svojih prijatelja, nakon mjesec dana lutanja, stigao je ponovo u Srebrenicu, tacnije u Sucesku.
– Sjecam se da sam, dok smo bili u Sucesci, u potrazi za hranom, u jednoj kuci našao puding. Nadem šecera, meda, brašna i napravim nekakvu slatku pitu. U životu nikad ništa ljepše ni slade nisam pojeo. Iskradali smo se nocu, brali povrca po bašcama, a onda bismo smo pravili sataraš, kuhali buraniju. Ali, sve vrijeme muci me šta mi je s djedom, koji nije htio da pode sa mnom. Odlucim da idem na Udrc i odnesem mu hrane… I opet kroz srebrenicku Kamenicu… Užas… Hiljade ljudskih tijela razbacane, raspadaju se… Zadah je nesnošljiv… Idem izmedu onih leševa i pored jednog ugledam kucni sat. Nijazu, koji je bio sa mnom, kažem: Pogledaj šta je covjek ponio, a on mi kaže: „Nije to ništa“ i pokaza kutiju s gedorama pored jednog leša… Prevrcemo te leševe tražeci hranu. Nademo 18 konzervi, hljeba… Po drugi put spavam medu leševima… Kad sam drugi dan stigao na Udrc, djeda nisam našao…
Muhizin se s Udrca ponovo vratio u Sucesku. Putujuci šumom, srece, kaže, razne grupe koje vec drugi mjesec lutaju šumom u pokušaju da predu liniju prema Tuzli.
Novi bijeg
S Muhizinom je u Sucesci bilo osmero ljudi. Kad je srpska vojska otkrila mjesto njihovog skrivanja, morali su ponovo bježati.
– Osvanulo je jutro, ja pravim salatu, a Nijaz u mene gleda i tiho govori: Eto ti cetnika iza leda. Prišao nam covjek na desetak metara. Imao sam pištolj, ali nisam smio da pucam. I on se uplašio, poceo da bježi, mi za njim, ali nam je pobjegao… Gotovo je. Bili smo otkriveni… Morali smo krenuti dalje. Sutradan Srbi su zapalili selo. Bio je to kraj septembra… Krecemo opet istom maršrutom kojom je nekad kolona išla… Ovog puta pridružio nam se neciji pas koji nam umalo glave nije došao… Po treci put dolazim na Udrc u namjeri da predemo zvornicku Kamenicu i stignemo do Baljkovice, ali uzalud. Cekala nas je zasjeda… Cetnici nas zovu da se predamo. Kako oni zovu, pas koji nas prati pocne lajati… Više ne mislimo kako preci liniju, vec kako se riješiti psa…
S Udrca, Muhizin i njegovi saputnici, umjesto prema Baljkovici i Nezuku, ovaj put krecu šumom prema Vlasenici. Ni danas, kaže, ne zna kako su došli do iznad Vlasenice.
– Nocu smo prešli asfalt tacno kod onog znaka na kojem piše Vlasenica. Otišli smo prema releju i onda krenuli borovom šumom. Pješacili smo ni sam ne znam koliko. Ni danas ne znam kako smo stigli do linije razdvajanja. Znam da je bio 11. septembar… Izvadim posljednje dvije konzerve ribe iz ruksaka, obje pokvarene… Cujem dovikivanje, iz daljine neko govori: Pala Vozuca, a ja ne znam ni šta je ni gdje je Vozuca. Pješacimo opet nekih pet sati i mislim da smo išli putem prema Sarajevu… Smail Klempic kaže: Odoh ja da vidim gdje smo. Znam da sam zaspo… U jednom momentu cujem neko zove: Ðileeee… Vidim Smaila vraca se prema nama i place. Iza njega vojnik, a ja ne znam da li je Smail zarobljen ili je naš vojnik s njim. Smail ne može da progovori. Onaj vojnik mi govori da je naš, veli: Nemoj, jarane, pucati, preživio sam rat, nemoj sad ti da me ubiješ. Ali, ja mu ne vjerujem. Smail jednako šuti i place. Pitam tog vojnika, ako je naš, da li onda poznaje mog brata Mustafu… Kaže mi: Znam, brat ti je dobio sina 1. septembra, a djed Mujo ti je došao u Tuzlu. Tu sam saznao da je poginuo komandant Becir Mekanic… Bio je to moj susret sa slobodom… Dolazimo u Kladanj…
Ljudska mržnja i bestijalnost
Tacno 62 dana trajala je Muhizinova borba sa srebrenickom golgotom. Izašao je kao pobjednik, ali, kaže, poražen do kraja života ljudskom bestijalnošcu, mržnjom i razmjerima zlocina koji je vidio svojim ocima. Koliko je, u traganju za slobodom, prebrojao mrtvih ljudi, koliko je noci hodajuci spavao, koliko je bukova lišca pojeo, kaže, ni u trenucima najvece licne smirenosti ne može reci da to zna. Snagu da život nastavi takmiceci se u dobru, ovaj profesor teologije, koji odlicno govori francuski, engleski i perzijski jezik, koji se iz Ženeve vratio kako bi nastavio život u rodnom Pobudu, kaže, crpi iz cvrstog ubjedenja da dobro u ljudima i pored tolikog zla, ipak, nije ubijeno.
Susret sa srpskim oficirom
– Cujemo u jednom selu pjeva horoz. Sidemo medu kuce, ne znajuci da je selo puno srpske vojske. Moj kolega ode da hvata horoza, a ja iz jedne kuce iznosim vrecu brašna. U tom trenutku, vidim prema meni ide srpski oficir. Pruža mi ruku i pita: Gdje si bio? Ja mu kažem da sam išao da uzmem brašna, a on veli: Sad kad izadeš, gore iza vode ima mojih 30 momaka pa im reci da idu za mnom u selo. Mislio je da sam jedan od mještana Srba koji su tih dana pljackali bošnjacke kuce… I sad zadrhtim kad se sjetim tog momenta.