Sjeća se uniformi sa torobojkama. Ista je trobojka kao ova na pozivnici koju je dobio od Dodika. Vidio je i na kapi vojnika koji ga je gurao kundakom dok je, vezanih ruku, samo nekoliko koraka od sebe gledao ubijenog oca.
Pozivnica za obilježavanje 9. januara, koji vlasti Republike Srpske slave kao Dan ovoga entiteta, stigla je u kabinet potpredsjednika Ramiza Salkića zajedno sa drugom poštom još prije Nove godine. U njenom potpisu stajalo je: predsjednik Milorad Dodik.
Kraj decembra i početak januara u Banja Luci ispunjen je praznicima pa oni koji su zaduženi za dostavu poziva to moraju učiniti mnogo ranije nego uobičajeno. Salkić je pozivnicu izdvojio i mahinalno spustio na svoj stol, odmah pored knjige Satanski sinovi, autora Seje Omeragića. Na toj strani stola su knjige i dokumenti kojima će se ponovno vraćati.
Već trinaest godina Ramiz Salkić boravi u ovome gradu predstavljajući interese Bošnjaka i svih tih godina na njegovu adresu dolazi pozivnica za obilježavanje krsne slave Republike Srpske. Uvijek kada pozivnica dođe i najavi veliku svečanost, ona ga vrati u dane djetinjstva i dječaštva, sjeti se svega onoga što bi kao potpredsjednik ovoga entiteta trebao da slavi, a ono u njemu ustvari izaziva bol i tugu. I uvijek se naježi, a kroz misli mu prođu draga lica ubijenih najmilijih članova porodice, rođaka, prijatelja…
Bio je maloljetan kada je, u januaru 1992. godine održan skup u sarajevskom hotelu Holiday Inn, na kojem je osnovana Srpska republika Bosna i Hercegovina. Samo nekoliko mjeseci poslije, krajem aprila i početkom maja, kada ta vijest (potpuno nevažna za jednoga dječaka) još uvijek skoro da nije ni bila stigla u podrinjska sela, Ramiz Salkić je imao prvi susret sa Srpskom republikom.
Jugoslovenska narodna armija, pod komandom beogradskog režima, potpomognuta domaćim paravojnim jedinicama i srpskom teritorijalnom odbranom, krenula je u etničko čišćenje sela oko Bratunca. Do tada su već bili okupirani Bijeljina i Zvornik. Stotine leševa bošnjačkih civila bilo je po ulicama ovih gradova i njihovih sela. I Drina je nosila leševe. Nosila ih je prema Savi i prema Beogradu, tamo odakle su došli krvnici da ubiju te nedužne ljude.
Novinar Sejo Omeragić opisao je ovaj period u prošlosti Bratunca, bilježeći najpotresnija svjedočenja logoraša. Ramiz Salkić se često vrati u to vrijeme. Kaže, kada mu god počne opadati volja, kada osjeti manje snage za rad i motiva za žestoku političku borbu, kada pomisli da mu je teško, on se vrati ovoj knjizi koja govori o zločinima u Bratuncu. Vrati se svojim sjećanjima na maj 1992. godine. Zajedno sa drugim Bratunčanima zarobljen je i zatvoren u logor koji je napravljen u fiskulturnoj sali osnovne škole Vuk S. Karadžić.
Do prije nekoliko godina on je svakodnevno bio u toj školi, a u fiskulturnoj Sali je imao časove tjelesnog vaspitanja. Sada je bio tu i gledao trobojke na mišicama vojnika koji su izvodili jednog po jednog civila. Potom su se sao čuli krici, ubodi noževima, udarci palicama, rafali… U hodniku i školskim kupatilima ljudska krv je pokrivala pločice. Činilo se da je čak do iznad članaka. Ljudski strah i bol neke slike učine još strašnijim nego što jesu.
Sjeća se tih uniformi sa trobojkama. Ista je to trobojka kao ova na pozivnici koju je dobio od predsjednika Dodika. Istu tu trobojku vidio je na kapi vojnika koji ga je gurao kundakom dok je, vezanih ruku, samo nekoliko koraka od sebe gledao ubijenog oca, civila, kome nije smio prići i dodirnuti ga posljednji put. Kasnije, dok su preživjele logoraše deportovali prema Olovu, oni su hvatali kapljice kondenzovanoga zraka na ceradi kamiona. Napolju je bilo skoro četrdeset stepeni. Pod ceradom su ljudi padali u nesvijest, a ljudi sa trobojkama nisu dali napolje. To je bio posljednji direktni susret sa Srpskom republikom 1992. godine.
Salkić sa Dodikom ne pije kafu. Ne razgovara. Iako bi predsjednik i potpredsjednik trebali biti prvi suradnici. I sam kao žrtva zločina i logora koje je počinila Vojska Republike Srpske i MUP RS, a pri tome i politički predstavnik žrtava, Salkić je vjerovao da će kroz vrijeme uspjeti da vrati među ljude povjerenje, saradnju i ljubav. Samo zato se i odlučio da pređe preko svih trpnji i nelogičnosti. Svakodnevno poziva Bošnjake da idu putem koji vodi u budućnost, putem tolerancije, mira i koegzistencije. Vjerovao je oduvijek u budućnost i kaže da vjeruje i sada.
Ali, u prvoj sedmici, kada je predsjednik Dodik došao na tu poziciju, desilo se ono što je ukazalo na kontinuitet politike iz devedesetih. Bolno je da se ideologija devedesetih ovdje sačuvala, a kroz radikalnu politiku aktualnih vlasti, čini se da je ona sve jača. Predsjednik Dodik je naložio da se iz Predsjedničke palate iseli kabinet potpredsjednika Salkića. Podsjetilo je to na one dane aprila i maja 1992. godine kada su sela, gradovi, regije i pola zemlje bili pretijesni za sve. A rješenje za to su bile masovne grobnice, logori, deportacije, valovi Drine… Sada su drugačije okolnosti, a ta tjeskoba se iskazuje na druge načine. Diskriminacija iz dana u dan postaje sve veća i to zabrinjava. I Salkić je zabrinut:
-Pokušavam svakoga dana da to rješavam. Ali nemam sugovornika. Radikalizacija u ovom entitetu je sve veća i ima se dojam da se problemi ciljano proizvode kako bi se narod homogenizirao. Nezamislivo je da u Evropi u 21. stoljeću neko zabranjuje da upotrebljavate svoj jezik. Da se vrši pravoslaviziranje institucija, škola, cijeloga entiteta. Bošnjaci mogu mijenjati stvari samo ako su uključeni i ako rade nešto na tome da prostor koji se nepravedno zove RS demokratiziraju, ukoliko pomognu da se ukine diskriminacija, da se nametne vladavina prava. Samo ako smo uključeni možemo se izboriti za našu zemlju, kuće, tvornice…
Na 9. januar, dok se slavi ideja srpske države u BiH, koju je Beograd oružanom silom pokušao napraviti tokom agresije, potpredsjednik Salkić bit će sa Bošnjacima Janje. Dva dana prije, na Božić, dok je ovdašnji Radio Glas Drine prenosio Salkićevu božićnu čestitku pravoslavcima, uz poziv na obnavljanje povjerenja i suradnje među susjedima, Atik džamija u Janji izrešetana je mecima iz vatrenog oružja. Izazvalo je to i gnjev, i strah, i prkos…
-Želim samo da poručim Bošnjacima da je vrijeme sile i zločina daleko iza nas i da nemaju razloga da se plaše, niti da reagiraju na provokacije. Naše oružje su istina i pravda, a sa tim oružjem pobjeda je izvjesna. Ona je spora, ali zasigurno dolazi. Danas ćemo se u Atik džamiji u Janji pomoliti Bogu da useli u srca svih ljudi u Bosni i Hercegovini ljubav, mir i strpljenje. To će biti način da dostojanstveno obilježimo 9. januar – kazao je Salkić.
(Meša Pargan/Faktor.ba)