La Grisa je otvorena 2011. godine, kao eksperiment, imala je recepciju i 14 soba i već prve godine od kraja srpnja ostvarila više od 1100 noćenja. Danas zapošljavaju gotovo 50 ljudi, što stalnih, što sezonaca, i ostvaruju godišnji prihod od gotovo 8,5 milijuna kuna
Teško da je itko u umornom mladiću koji je u lipnju 1994. godine sišao s autobusa u Poreču mogao prepoznati budućeg vlasnika najboljeg obiteljskog hotela u Hrvatskoj.
Lutvo Murić u Istru je pobjegao od služenja JNA i rata u Bosni, i sve što je imao nosio je na sebi. Jednu majicu, kratke hlače i papuče, i jednu sportsku torbu na ramenu.
Imao je samo 21 godinu.
Sjedimo na terasi La Grise u središtu Bala, i Lutvo mi, pune 22 godine od tog događaja, detaljno prepričava kako je od nule na noge osovio svoje dvije tvrtke koje danas zapošljavaju gotovo 50 ljudi, što stalnih, što sezonaca i ostvaruju godišnji prihod od gotovo 8,5 milijuna kuna.
Bale, 280716. Obiteljski hotel La Grisa u Balama. Vlasnici Lutvo i Meliha Muric. Foto: Goran Sebelic / CROPIX
CROPIX
Skriveni hotel
Njegov hotel, skriven iza bloka kuća između dvije glavne ulice, San Zuian i La Grisa, pravo je malo arhitektonsko čudo koje se prostire na skoro tisuću kvadrata kroz vrtove i hodnike ukupno osam spojenih kuća, od kojih su neke starije od 200 godina.
Trenutno ima 20 soba i dva apartmana koji su u sezoni uvijek puni, a restoran unutar hotela u samoj špici poslužuje između 180 i 200 tanjura dnevno.
Srpanj i kolovoz? U 17 sati svakog dana sva su mjesta za stolovima već rezervirana.
– Još se nisam umorio. Radio sam 15 sati dnevno, i ono što sam naučio je da je sve stvar improvizacije. Snađi se na licu mjesta, ali uvijek poštuj tradiciju. To je moja filozofija – kaže mi Murić.
La Grisa je otvorena 2011. godine, kao eksperiment, imala je recepciju i 14 soba i već prve godine od kraja srpnja ostvarila više od 1100 noćenja. Murić je godinama kao mladić radio po gradilištima (one papuče u kojima sam doputovao uništile su se za tri dana, a vapno mi je pojelo noge, kaže), a na kraju je pokrenuo svoj privatni građevinski biznis.
Te 2003. imao je samo jednog zaposlenog i stari Renault 4 za odlazak na teren. Danas je među četiri najjača građevinara u Istri.
Iz Crne Gore, otkud je porijeklom, pobjegao je 1991. da bi izbjegao služenje JNA. Prvo kod jednog brata u Bosnu, a nakon tri godine pokušao je kod drugog u Njemačku.
Da bi prošao kroz tzv. SAO Krajinu, morao je za mjesto u autobusu platiti 4000 tadašnjih njemačkih maraka. Poreč mu je trebao biti usputna stanica, ali dok je čekao radnu vizu, u Balama je upoznao svoju današnju suprugu Melihu.
– Zaljubio sam se, oženio i u Njemačku nikad nisam otišao – kaže mi. Meliha danas s njim vodi hotel, a u njemu je zaposlena i njihova 18-godišnja kći Jasmina.
La Grisa je u početku bila tek kuća za iznajmljivanje apartmana. Stara kuća, zaštićeni spomenik kulture koji je uništen u požaru prije kakvih 50 godina. Općina Bale nudila ju je na prodaju, za 90.000 kuna, nekome tko bi je obnovio po strogim konzervatorskim pravilima.
Lutvo je odmah zgrabio priliku.
– U početku su svi bili skeptični, govorili su mi da sam kupio dva skupa parkirališna mjesta jer kuća nije imala krov, a iz nje sam prvo morao iznijeti oko 120 kubika smeća – kaže Murić.
Projekt iznajmljivanja apartmana ubrzo se počeo širiti. Murić je, jednu po jednu, otkupljivao i okolne kuće, i do 2011. svih osam spojio u jednu katarstarsku česticu od 950 kvadrata i odlučio otvoriti obiteljski hotel.
Nije za sve imao novca. Kuće su bile u lošem stanju, konzervatori strogi, pokoji vlasnik u inozemstvu, a u nekima su još živjeli ljudi.
Murić ih je, da skreše troškove, sa svojim zaposlenicima uređivao u slobodno vrijeme, a neke je otkupio kompenzacijom, građevinskim radovima za iste ljude na drugim lokacijama. Za neke je stvari dizao kredite.
Sve to trajalo je punih osam godina, a ukupna investicija procjenjuje se na 3,5 milijuna eura.
– Hotel sam u detalje osmislio pet godina prije otvorenja i nikad nisam odustao od te vizije. Koncept Općine je da Bale budu grad hotel, u tome smo se našli i mi, naše kuće su sobe, a gradske ulice naši su hodnici. I najvažnije od svega, želimo sačuvati izvornost i tradiciju, svaki kamen, ma koliko star bio – objašnjava.
Zato je i svaka od spojenih kuća druge boje, svaka soba je unikat, i potpuno drukčija od drugih.
Murići su sav namještaj, dio drvenih greda i razne predmete koje su u kućama našli, umjesto da ih bace u smeće, sačuvali, i nakon pet godina iz spremišta izvadili, dotjerali i uklopili u nove sobe.
Bale, 180915. La Grisa, obiteljski mali hotel u centru Bala u vlasnistvu obitelji Lutva Murica. Foto: Goran Sebelic / CROPIX
Goran Šebelić / CROPIX
Sačuvan bunar
Danas se La Grisa sastoji od dva odvojena dijela, i jedna od njegovih čari su razvedenost tlocrta i nepodudarnost u visini katova. Konzervatori su uvjetovali izgled pročelja, a među kućama je sačuvan bunar iz 1797. godine.
Murići su za uređenje unajmili arhitekte Draganu Marinić i Maura Zulijanija iz studija ZooMarhitekti, a sobe su ukrašene instalacijama lokalnog umjetnika Nasera Hamze, koji ih je sastavio od dijelova drveta i metala pronađenih u kućama prije uređenja.
Kako La Grisa danas posluje?
Rast prihoda, broja zaposlenih i broja soba je stalan.
Te prve godine 14 soba im je donijelo više od tisuću noćenja, a lani su ih sa 20 ostvarili više od 5600. Lutvo mi kaže da imaju ideju da uz postojećih osam kuća spoje još šest novih (građevinsku dozvolu je već dobio) i otvori novih deset soba sa 25 ležajeva, zatvoreni bazen, kongresnu salu za 50 ljudi i stomatološku ordinaciju.
– Kongresni i dentalni turizam su naša budućnost – smatra.
Trenutno ima 13 stalno zaposlenih i 13 sezonaca. Lani je imao 12, godinu prije 10, a prije pet godina počeo je samo s jednim.
-Znao sam da mi samo objekt, ma kako dizajnerski uređen bio, ništa ne vrijedi ako u njemu nema tko raditi. Da bi osigurao kvalitetnu radnu snagu, imam iste ljude od samog početka, i stalno su zaposleni tijekom cijele godine, iako hotel s radom kreće u ožujku. Uz to u špici sezone zapošljavamo 13 studenata koji se svake godine ponovno vraćaju na dva ili tri mjeseca – kaže.
Radna snaga uglavnom je lokalna, iz Bala, Pule i Rovinja.
Jednakom brzinom rastu i prihodi. Prije pet godina iznosili su, prema Poslovnoj Hrvatskoj, tek 190.000 kuna, pa iduće skočili na 2,1 milijun. No kako je svaki projekt zbog golemih ulaganja na početku neisplativ, te prve dvije godine bio je u minusu više od pola milijuna kuna, da bi od 2013. stalno poslovao u plusu, između 200 i 350 tisuća kuna svake godine. Jedan je od rijetkih obiteljskih hotela koji posluje s dobiti.
Ukupnu investiciju, kaže, još nije isplatio.
– Da bi to bilo moguće, moramo broj noćenja dignuti na 9000 godišnje, zato se i širimo. Ali meni novac nikad nije bio na prvom mjestu, zato me raduje spor, ali stabilan rast.
Usputno učenje
Murić priznaje kako o turizmu prije La Grise ni on ni supruga nisu znali ništa. Sve su učili usput. Tajna uspjeha je, smatraju, u njihovu osobnom pristupu svakom gostu i inzistiranju na ekološkoj autohtonoj hrani.
– Imamo goste koji nam se u hotel vraćaju i do tri puta godišnje. Dođu u ožujku na produljeni vikend, vrate se u špici sezone, pa još jednom u posezoni. Najviše gostiju dolazi nam iz Austrije, Njemačke, Italije, Slovenije i SAD-a, a imamo i domaćih turista, ali manje. Omjer u korist stranaca je 80 naprema 20 posto – kažu Murići.
I svakom od njih trude se zapamtiti ime.
Kad turisti odlaze, poklone im svoje domaće maslinovo ulje. Za rođendan im pošalju razglednicu, čestitaju im Božić e-mailom. Uostalom, to je, tvrde, i poanta obiteljskog hotela, da vlasnik, radnici i gosti svi budu jedna proširena obitelj.
Statistika pokazuje da su na dobrom putu.
Kad su kretali, 90 posto svih gostiju dolazilo je preko booking agencija, a pet godina nakon toga čak 60 posto njih ugovara novi dolazak direktno s Murićima.
I zanimljivo, iako su im sobe pune, a cijene se u špici sezone kreću od 70 do 200 eura, ovisno o broju kreveta, veće prihode donosi im restoran. A u njemu je puno više gostiju koji dolaze izvana i nisu gosti hotela.
– Jedno sam naučio, ako nešto ne znaš okruži se ljudima koji znaju i prepusti im to u ruke – kaže Lutvo.
Tako je kuhinju dao svom šefu Nikoli Vukoviću. On osmišljava jelovnike, naručuje namirnice, organizira rad.
Lajtmotiv restorana je domaća ekološki uzgojena hrana.
Rebarca boškarina koja se kuhaju četiri sata, zatim tartufi, domaće pašte koje sami proizvode, riba i školjke, skuta, pljukanci, sirevi s tartufima te domaći sladoled od vlastite lavande. I uvijek maslinovo ulje iz vlastite proizvodnje.
Uz to nude i 50 etiketa vina, uglavnom iz Istre.
Da bi to bilo moguće, Murići su na kilometar od restorana stvorili vlastiti vrt od 1,5 hektara sa 180 stabala maslina u kojem uzgajaju rajčicu, tikvice, začinsko bilje, krumpir, blitvu i lavandu, te lubenice i dinje.
Da bi vrt bio plodan, Murić je probio cijev 180 metara u zemlju (60 metara ispod površine mora) i vrt redovito navodnjava. Sav uzgoj je ekološki. Zadnju berbu nekad imaju i u studenom.
– Trenutno nam zalihe iz vrta pokrivaju 85 posto potreba za tim namirnicama u restoranu. Po školjke i ribe idemo osobno, nikad ne dozvoljavamo da nam dostavljaju namirnice za koje ne znamo kakve su – govore Murići. Od svojih nasada proizvedu oko sto litara maslinova ulja, a za ostalo otkupljuju masline od susjeda u okolici.
I to je osnova njihova koncepta samoodrživog gospodarstva i turizma.
– Naš restoran je osmišljen za gurmane, za ljude kojima se ne žuri, koji su spremni platiti za autohtono iskustvo. Naše osoblje priča im o hrani i vinu, nikad me nije zanimao zimmer frei turizam u kojem gostu naplatiš sobu i zaboraviš ga pa tjeraš od stola kad je gotov jer želiš što više brze hrane poslati iz kuhinje – kaže Murić.
Rad do ponoći
S druge strane i Meliha i Lutvo ustaju svaki dan u šest ujutro, a nekad rade i do ponoći. Meliha je nekad bila zaposlena u pulskoj tekstilnoj tvornici Astra, a danas pod kontrolom drži svu papirologiju za La Grisu. Lutvo mi priča kako na pamet zna svaku instalaciju u hotelu i često je domar i kućni majstor. Njihova kći Jasmina počela je tako što je prala posuđe u kuhinji, a danas je konobarica.
– Nismo željeli da jednog dana preuzme hotel a da ne nauči kako je u njemu doista raditi. Želimo da krene od početka, s najniže stepenice, da osjeti probleme i trud svakog zaposlenika. U budućnosti će ih stoga bolje razumjeti – objašnjavaju svoju filozofiju.
Murić sve do lani nije tražio pomoć od države, ali nakon što se nedavno prijavio za poticaje iz EU fondova (8 milijuna kuna, od toga 45 posto bespovratno) za novo proširenje, i od Ministarstva turizma dobio je 117.000 kuna bespovratnih sredstava (najviše u svojoj kategoriji u Istri) s kojima je započeo projekt pametnih soba.
– Kartice na senzor umjesto ključeva, videonadzor, automatske klime kontrolirane s recepcije, solarni paneli… – nabraja kako je iskoristio jedini poticaj koji je dosad dobio.
U pet godina La Grisa je prevalila dugi put.
Od malenog inovativnog koncepta koji je u početku bio neisplativ, a promatran je sa skepsom, Murići su izgradili najbolji obiteljski hotel u Hrvatskoj i već tri godine su u plusu (od 7 do 15 posto rasta godišnje). Poslovanje im je uredno (iako su inspekcije česte), a ne obaziru se ni na brojne parafiskalne namete poput ZAMP-a (1800 kuna triput godišnje).
A kad Lutvu prijatelji pitaju što mu je sve to trebalo, silna briga i posla preko glave, on uvijek odgovara isto.
– Zato što drugačije ne znam.
Jutarnji