Porodica Veledar
Ćamila i Vejsil Veledar godinama pokušavaju sahraniti svog sina Amela, ubijenog u selu Čeljevo kraj Čapljine prije 23 godine. Veledari znaju gdje je tijelo njihovog sina. Pokopano je u grobnici u Pločama, no suha birokratija Bosne i Hercegovine i Hrvatske godinama odgađa ekshumaciju
Bosna i Hercegovina još traga za oko sedam hiljada nestalih. Duže od dviju decenija poslije rata traže se očevi, muževi, djeca, sestre, žene. Hiljade majki čeka da se negdje u zemlji nađe makar koščica, pa da se smire. Mnogo je majki, poput Ćamile Veledar, izgubilo djecu u ovoj zemlji. Ali, Ćamilina je sudbina možda još teža. Ona, za razliku od drugih majki, zna gdje je tijelo njenog djeteta. Ali ne može ga sahraniti već tačno 23 godine. Zna da pod teškim betonskim poklopcem grobnice u Pločama leži nekoliko kostiju njenog sina Amela. Zna da uz njega, u istom armiranom lijesu, počivaju još dvije osobe. Trup, jedna noga i ruka, ali zna da je to Amel, njen Gaba. Davno je dala krv na DNK analizu. Zrnca su se poklopila. Poklopile su se i priče svjedoka, poklopilo se i ono što su komšije, kada su se Veledari vratili svojoj kući, šapatom progovarale o tome kako je i kada ubijen. I ko ga je ubio. Sve zna i Ćamilin muž Vejsil. Amelov otac. Sve zna, samo ne zna hoće li doživjeti da pokopa svog sina u porodičnom haremu iznad Počitelja. Ondje gdje Veledari žive stoljećima. Gdje se priča da su tu stigli čak iz Španije. Vejsilu je već 81 godina. Ne zna hoće li poživjeti onoliko dugo koliko mu treba da konačno pokopa kosti sina. A samo se još toga boji. Da ne dočeka sinovljevu dženazu.
Policijska marica
Ćamila i Vejsil vratili su se u Čeljevo 2000. godine. U njihovoj je kući vrijeme stalo sedam ljeta ranije. Na zidu dnevne sobe slike sinova. “Vidiš kako je bio lijep moj Amel, vazda su čeljevske cure zvale, pitale za njega”, kaže nam Ćamila. Stvarno je lijep, kao kakav stasiti napadač Veleža. Ćamila šuti, gleda u sliku. I onda pokaže ka kutu sobe, kraj kuhinje. “Ovdje su ga mučili, tu su ga rezali, tu su ga tukli, sjekli mu glavu pa po njoj sipali so. Da progovori, da kaže gdje su ostali. Da kaže gdje je oružje. Onda su ga tjerali da liže so s poda. Evo, ovdje gdje mi sjedimo”, pokazuje rukom.
Kahva koju pijemo odjednom gubi slast, limunata postaje gorka. Kako svaki dan može tuda proći na stotine puta, od sobe do kuhinje, misli li i o čemu drugom osim o toj julskoj noći 1993. godine?
Koji mjesec ranije počela su hapšenja čapljinskih Bošnjaka. Civila, vojnika. Bez obzira na to da li su bili pripadnici HVO-a, bili su im namijenjeni Gabela i Dretelj. Njihove sudbine, odlukom na koju je potpis stavio Jadranko Prlić, premijer Hrvatske zajednice Herceg‑Bosna, bile su stavljene u ruke ljudi poput Boke Previšića, zapovjednika logora Gabela. Policija, civilna i vojna, hapsi po kućama, selima, po šumama. Veledar je mahala koji kilometar iznad Počitelja, na pola puta do Domanovića. U šumi kraj nje krije se sedamdesetak ljudi. Ne mogu ka Mostaru, ne mogu ka Stocu, kamoli ka Hrvatskoj. Komšija Ivica Čutura, predratni policajac, dolazi policijskom maricom po njih. Danas tvrdi, žene onih koji su se krili u šumi došle su po njega moleći ga da ih spasi. U šumi će ih pobiti.
U dva navrata Čutura ih vozi ka Gabeli i Dretelju. Kaže da nije znao šta ih čeka ondje, da ih je spasio od sigurne smrti u šumi. Ali, neki od onih koji se kriju u šumi ne žele u policijsku maricu. Pokušavaju se probiti dalje, ka Hrvatskoj. Policija češlja i Višiće, Struge, Čeljevo… Vejsil je već odveden. I ostali čeljevski muškarci Bošnjaci. Ćamila je sa snahom i unukom u kući. Ne zna gdje joj je Amel. “Upadali su oni i prije u kuću. Dođu da pretresaju, pljačkaju. Na glavi im čarape, vidiš samo oči. Ali znam ja ko su, ima komšija među njima. Upadnu, a ja počnem psovat’, oni samo šute. Uhvatim za kuhinjski nož, opet šute i izađu vani”, priča Ćamila. Ne zna da se Amel već tri dana krije u obližnjoj Čeljevskoj Adi, u šumarku kraj kojeg se Trebižat ulijeva u Neretvu. S rođakom Aladinom. I bratićima Nermom i Edom. Danju su skriveni u žbunju ili pod đubretom. Jedu voće, sirovo povrće. Tri su dana već tu, pokušavaju se noću spustiti ka Metkoviću. Ne ide, straže su česte, s lahkim prstom na obaraču. Koju noć kasnije, kasno, Ćamila je čula kucanje po prozoru. Amel.
“Ušao je u kuću, neobrijan, prljav, smrdi… ‘Moj Amele, otkud tebe?’ ‘Majko, daj mi da jedem, šta bilo, koru hljeba.’ Na stolu su ostale neke mrve hljeba od večere. Okrenem se, pogledam. Sunce moje! Prstima skuplja one mrve i jede.” Okupao se, ponio nešto hrane i rekao da će doći sutra ili prekosutra uvečer. Da mu majka što spremi za jelo.
Ćamila nije znala da je Amel u međuvremenu došao i do komšinice Severine Šarić. Ona ima brata, policajca na granici u Doljanima. Da je zamoli da ih nekako pusti preko. Ali Severina iz straha ne smije pomoći. Da je sam, možda bi i mogla. Ali četverica… No, neko je već saznao da se Veledari kriju u blizini. Tri dana nakon što je Amel pokucao na prozor, Ćamili su u kuću upali maskirani vojnici. Ćamilu tjeraju, oni su došli na pretres. Vidjeli su kuhinju, na stolu suviše hrane. Znali su da je za nekoga spremna. Ostaju čekati skriveni u kući. Cijeli dan, do oko deset sati uvečer. Amel je došao po hranu. Ali nije znao da ga čekaju u kući. Od tada ga više niko nije vidio. “Nas su već otjerali, potrpali nas na kamione i nekud prema Mostaru. Pero Marković, načelnik Čapljine, rekao je da idemo gdje hoćemo, samo nek’ se ne vraćamo”, sjeća se Ćamila.
Mnogo kasnije, Severina Šarić ispričat će kako je tih dana vidjela Vejsila Veledara i Ivana Krndelja, oca Petra Krndelja. Veledar je išao ispred, a Ivan Krndelj je imao pušku. Činilo joj se da Vejsila nekud vodi. Kasnije će se ispostaviti da su Krndelji, Vejsilovi i Ćamilini susjedi, kuća stotinjak metara dalje od njihove, itekako umiješani u nestanak njihovog sina. Jer Petar Krndelj bio je tu, u dnevnoj sobi, kada su mučili Amela.
Poziv megafonom
Trojica Veledara kriju se još u Čeljevskoj Adi. No, i za njih se saznalo. Rano, oko dva sata ujutro, 19. jula 1993. godine, čapljinska policija dignuta je na uzbunu. Okupljanje pred stanicom, zadatak: hvatanje diverzanata koji žele dignuti u zrak kasarnu. Diverzanti se kriju na Čeljevskoj Adi. Komandir policije Nikola Zovko odsutan je. Zato akcijom rukovodi jedan od njegovih pomoćnika. Petar Krndelj. Komšija. Krndelj je inače u Mostaru, u Šantićevoj ulici, u specijalnoj policijskoj jedinici koju je oformio nekada prvi bezbjednjak BiH, u ratu ministar policije HZ HB Branko Kvesić. Ali je Krndelj tu večer u Čapljini, u stanici iz koje policija i nekoliko vojnih policajaca stižu u Čeljevo. Svjedoci, učesnici akcije, tvrde da ih je Krndelj rasporedio, rekao im da su se u Čeljevu pojavili teroristi te da idu tamo osigurati lokaciju. Kada su stigli na Adu, Krndelj je nekoga megafonom pozivao na predaju. Nakon toga, čula se pucnjava. Tišina. I opet megafon. Petar Krndelj govori kako je akcija gotova.
“Mene ranjenog vode u stanicu. Metak kroz stomak, u ruku. Krvarim na sve strane, ali me ubacuju u neku prostoriju. Sjedim u gaćama, sav krvav, a oni ulaze i tuku. Samo me trojica nisu tukla. Jedan od te trojice molio je da me ne biju. Vikao je: ‘Pustite ga, ljudi, ranjen je!’ Nisu slušali”, priča nam Aladin Veladar. Danas profesor u Mostaru, tada je s Nermom i Edom bio na Čeljevskoj Adi. Probali su prijeći rijeku, no bratići ne znaju plivati. Vraćaju se ka šumi, no u zoru prvo svjetlo otkriva glave na nasipu. “Vidiš samo siluete, na svakih dvadesetak metara. Krenuo sam ka njima, u civilu, bez oružja, bez oznaka. Mislim, da se ipak vratim. Jer znam da je vrhunac kukavičluka pucati u leđa čovjeku. Okrenem se, a onda su zapucali… Pao sam i mahao prema njima. Da me vode. A ne znam gdje su mi bratići.” U magnovenju Aladin Veledar čuje nečiji glas. “Da ga ubijem”, pita. Drugi glas viče: “Ne, daj da vidimo ko je.” Uzimaju mu ličnu kartu. Vide prezime. Pitaju za Veledara pedijatra. Drugi glas, nakon što je čuo da su rođaci, govori da ga ostave živog. Prije no što je uhvaćen, čuo je pucanj. Iz pravca Vejsilove i Ćamiline kuće. Misli da je bilo oko četiri ujutro. Iz stanice ga ranjenog vode u čapljinski Dom zdravlja. “Dolazi doktor Šutalo, divan čovjek, i traži da me previje, da mi stavi dren. Da mi spasi život. Ne daju, govore mu da me pusti, da ću svakako biti ubijen”, sjeća se Aladin Veledar.
Iz ambulante ga vode u Dretelj. Tu, u mukama zbog zagnojene rane, nakon mjesec, sreće rođaka Zekerijaha. “Aladine, Amel je ubijen”, kazao mu je. U logoru se priča da je Amel ubijen u kući. I ondje, u samicama i memljivim ćelijama, strašne stvari brzo doznaju. U logoru Dretelj Vejsil saznaje da su mu ubili sina.
Karta na Adi
Gdje su tijela trojice ubijenih, porodice tada ne znaju. Tek kasnije, saznat će da ih je Neretva donijela do obližnjih Višića, na manju adu u blizini stare džamije. Na uviđaj dolazi policija. Prepoznati su sva trojica. Amel, Edin i Nerman Veledar. Edu i Nermu vade iz vode. Policajac Amela poznaje odranije. “Puno nam je jada zadao”, govori. I nogom gura tijelo niz vodu. Da ga Neretva nosi što dalje. Ne dopušta da ga izvade iz vode. Koji dan kasnije, na adi se kupaju djeca. Supruzi Ivana Ivankovića, kućnog prijatelja Vejsila i Ćamile, neka od komšinica donosi Nermanovu vozačku dozvolu. Djeca su je našla igrajući se. Ivanković saznaje da su Nermino i Edino tijelo pokopali na čapljinskom Partizanskom groblju, mjestu na kojem su sva tijela koja je tih dana donosila Neretva. Nermina supruga Munevera nekako uspijeva iz Metkovića stići u Čeljevo. Saznaje da joj je muž ubijen, da su uhvatili i Amela, da su ga mučili da kaže gdje su ostala trojica. Kasnije će od Aladina Veledara saznati još ponešto. Da su, nakon što je Amel rekao gdje se nalaze, pozvali njenog muža da dođe, a potom ga ubili. I njega i njegovog brata Edu. “Čula sam da su ga na megafon zvali ‘Nerma, izađi, nećemo ti ništa!’”
Nakon 190 dana, Vejsil izlazi iz logora. U Blagaju se sreće sa suprugom i mlađim sinom. Odmah počinje tragati za Amelovim ostacima. Ide teško, rat je, veze su pokidane. Ali koju godinu poslije, počinju se javljati prijatelji, komšije. Vejsil je do rata bio inžinjer, vrstan majstor za pumpe “Bosch”. Imao je mnogo poznanika s kojima je surađivao. Pa je tako saznao da je tijela u Neretvi pronašao Živko Cvitanović iz Višića. Pošao loviti jegulje i našao ubijene Veledare. Od nekog je drugog saznao i ko je bio u kući kada je Amel uhvaćen, da je Petar Krndelj bio tu. “Kaže: ‘Ja sam ti, Vejsile, vrištao od muke.’ I ode. Nije mi mogao dalje pričati”, priča nam Vejsil Veledar: “Kako su mi ga mogli mučiti ovdje u kući?”
Rat je stao, tijela se otkopavaju i ponovo sahranjuju. Nema tada DNK analize, očevi, majke, djeca, supruge pokušavaju prepoznati ostatke po odjeći, zubima, kakvom drugom detalju.
“Zovu nas jedan dan, kažu da su našli tijela, da dođemo da ih identifikujemo. Tri vreće, u njima Edo, Nermo i još jedno tijelo. Gledam, nije to moj Amel. Pokazali su nam ostatke, nema zuba. A Amelu svi zubi u glavi. Bio je tada tu Tokača (Mirsad, op.a.), kaže: ‘Lahko ćemo to provjeriti.’ Pogledam, kaže da je zub vađen prije tri godine. Pitam ga vidi li se gdje mi je Amel lomio nogu. Pogleda, kaže da nema preloma. Nije moj sin, šta ćemo…”
Ali brzo će Vejsil saznati gdje su Amelove kosti. I to od prijatelja, mehaničara iz Ljubuškog koji je nekako saznao da je tijelo rijeka odnijela čak do Metkovića. Da je tu izvađeno iz vode, da je urađen uviđaj i da je sve poslikano. A saznaje to slučajno od policajca kojem se pokvarilo auto, pa je došao do njega u servis. U priči je shvatio da poznaje Veledare pa mu je kazao šta se desilo. I onda mehaničar zvao Vejsila i rekao mu da mu je sin pokopan u Pločama. Kao i ostala NN tijela koja je ratne 1993. godine nosila voda.
Vejsilov mlađi sin odlazi sam u Ploče u policiju. Pokazuju mu zapisnik, slike s uviđaja. I mjesto gdje mu je brat pokopan. S još dvojicom muškaraca. Vejsil ide u mostarsku kancelariju AID-a, govori šta je saznao. No, služba ga upućuje na Komisiju za nestale. I od te 1996. godine do danas tijelo Amela Veledara još je u Pločama. Vejsil i Ćamila vraćaju se u Čeljevo, mlađi sin ostaje raditi u Mostaru. Malo po dolasku, kasno navečer zazvonio im je telefon. Glas poznat ali nerazgovijetan. “Znam ko je, ali nisam siguran, kao da je metnuo čarapu preko usta. Kaže: ‘Vejsile, pitaj Petra što je ubio ili kome je naredio. Trećeg nema.’ I spusti mi slušalicu. A ja mislim, šta ja imam od toga da znam ko je ubio. Meni je samo da ga pokopam. Kost pa kost, ne treba mi ništa više, samo ono što je ostalo. A da mi kaže ko ga je ubio, ne znam. Da gledam ovdje kako hoda tog što mi ga je ubio. Šta ću ga gledati, to nije insan. Ubio mi je dijete, nije moj sin bio brav da ga kolju.”
Dosje na stolu
Vejsil i Ćamila dvije decenije čekaju da ih pozovu iz Komisije za nestale. Da im napokon kažu da je tijelo iz Ploča prevezeno u Hercegovinu. Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) nije im mogla pomoći, oni su samo usporedili DNK. “Mi ne možemo uraditi mnogo, osim apelirati na lokalne institucije da sklope sporazum i rade na ubrzanom rješavanju ovih slučajeva koje imamo u BiH, ali i u Hrvatskoj i Srbiji”, kaže nam Matthew Holliday, šef ICMP-a za zapadni Balkan.
Poziv iz Hrvatske čekaju i u Institutu za nestale BiH. Godinama Amelove ostatke pokušava vratiti Sanja Mulać iz mostarske kancelarije Instituta. Amelov dosje stalno je na njenom stolu. Godinama na vraćanju Amelovih kostiju radi i Amor Mašović, član kolegija direktora Instituta za nestale BiH. “Ma sto puta sam, u svakom razgovoru s kolegama iz Hrvatske, pitao za Veledare. Nekad kažu nema Komisije, pa onda promijenio se predsjednik, pa se mijenja vlast. Znaju, ali ne rade ništa. A mi ne možemo ništa. Jer mi možemo samo doći na granicu kada ga oni ekshumiraju da ga preuzmemo. Nemamo nadležnosti u drugoj državi”, objašnjava Mašović.
Iz Hrvatske, pak, tvrde da su im iz Instituta za nestale BiH slali uopćene upite za rješavanje slučajeva tijela nađenih u Neretvi. “To nije tačno”, odgovara Mašović. A tijela leže na grobljima u Metkoviću, Pločama, u Splitu, gdje su umirali ranjenici iz Bosne i Hercegovine liječeni u tom gradu. Hrvatski ministar branitelja Tomo Medved, u čijoj su nadležnosti pitanja nestalih, tvrdi da će istog trena kada dobije konkretan zahtjev iz bh. Instituta omogućiti rješenje slučaja. “Uprava za zatočene i nestale provjerit će sve navode, a u slučaju Amela Veledara omogućiti stručno promatranje Institutu za nestale. Posmrtni ostaci za koje se utvrdi da pripadaju nestalim osobama iz BiH bezuvjetno će i u najkraćem roku biti isporučeni Institutu za nestale”, stoji u odgovoru ministra Medveda. Dakle, poslati još jedan dopis i čekati da se Amelovo tijelo konačno vrati kući. Uzvodno rijekom koja ga je odnijela. U dvadeset trećoj godini života. Više im ne treba, kaže Ćamila. “Ko ga je ubio, kako, zašto, neka priča ko šta hoće. Mog evlada nema, a to je jedino što je važno. Da mi ga samo vrate, pa nek’ s nama bude šta bude.”
Stav