Trend iseljavanja hrvatskog stanovništva iz BiH se nastavlja. Medu posljednjim Hrvatima koji su napustili našu zemlju i bolji život potražili van granica BiH je i ljekar iz Uzarica kraj Širokog Brijega Božo Ljubic.
Božo Ljubic spas od neravnopravnosti pronašao u Zagrebu Božo Ljubic spas od neravnopravnosti pronašao u Zagrebu
Skrasio se Ljubic u susjednoj Hrvatskoj, a za život u posljednjoj godini zaraduje radom u tamošnjem Saboru. Nešto više od 4.300 KM mjesecno mu je, tvrdi on, dovoljno da pokrije osnovne životne obaveze. Da mu hrvatski porezni obveznici ne snose i troškove putovanja, dnevnica i smještaja, za šta je u prvih šest mjeseci njegovog djelovanja u Saboru izdvojeno oko 20.000 KM, teško bi Ljubic, priznaje, sastavio kraj sa krajem. S druge strane, težak život saborskog zastupnika je cijena koju je bio spreman platiti za život lišen diskriminirajucih odredbi Izbornog zakona, sa kojima se suocavaju Hrvati u BiH.
Sa tim se problemom junak naše price, inace prijeratni ortoped na Klinickom centru u Sarajevu, poceo suocavati još 1994. godine, kada je imenovan za ministra zdravstva u Vladi Republike BiH, a zatim i od 1996. do 1998. godine, tada kao ministar zdravstva u Vladi FBiH. Posebno je težak položaj Hrvata u BiH, tvrdi Ljubic, bio nakon 2002. godine, kada je tadašnji visoki predstavnik nametnuo amandmane na Ustav FBiH i Izborni zakon BiH, te na taj nacin stavio hrvatski narod u neravnopravan položaj u odnosu na ostale gradane BiH.
Borba teška stotine hiljada KM
Prve teške diskriminirajuce godine je Ljubic preživljavao radeci u Klinickoj bolnici u Mostaru i na Medicinskom fakultetu u istom gradu, te pružajuci konsultantske usluge za realizaciju projekta Svjetske banke u BiH. Imao je istovremeno još dovoljno snage u sebi da se bori protiv neravnopravnog položaja svog naroda, te neravnopravnog položaja samog sebe unutar HDZ-a BiH, “jedine legitimne stranke koja predstavlja Hrvate u BiH”. Medutim, posljednju bitku je izgubio, najprije 2005. godine porazom na unutarstranackim izborima i to, tvrdi on, prevarom Dragana Covica, a zatim i 2006. godine, kada je izbacen iz HDZ-a.
Njegova borba za ravnopravnost, medutim, nije prestala, pa je osnovao još legitimniju hrvatsku stranku od HDZ-a, HDZ 1990. Kasnije, u februaru 2007. godine, ovaj ljekar iz Uzarica, uprkos tome što je “neravnopravni Hrvat”, imenovan je za ministra prometa i komunikacija BiH, a na toj poziciji je ostao do maja 2009. godine. Nejaka pleca Bože Ljubica nisu mogla izdržati teret odgovornosti koju je ta pozicija nosila, te oko 155.000 KM, koliko je samo na ime placa inkasirao u tom periodu. Neravnopravnost Hrvata u BiH je rezultirala time da je njegovo ministarstvo realiziralo samo 22 posto planiranog programa, te je proglašeno za jedno od najneucinkovitijih u Vijecu ministara.
Mjesec nakon ostavke preživioje je samo zahvaljujuci “bijelom hljebu”, odnosno 1.715 KM koliko je dobio po tom osnovu. Još skromniju zaradu, nešto nižu od 5.000 KM mjesecno, zaradivao je u narednoj godini u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, a uspjelo se zaraditi i “sa strane”, ucešcem u Komisiji za vanjsku i trgovinsku politiku, carine, promet i veze, Komisiji za ekonomske reforme i razvoj, te Ustavnopravnoj komisiji.
Od 2010. do 2014. se, kao zastupnik u Zastupnickom domu Parlamentarne skupštine BiH, borio za prava Hrvata u BiH za oko 5.300 KM mjesecno, koliko je prosjecno zaradivao u navedenom periodu samo na osnovu placa, bez minulog rada, toplog obroka, rada u komisijama i dnevnica.
Prije dvije godine se, razocaran nemogucnošcu da promijeni položaj Hrvata u BiH, nije kandidirao za izbore, te je krajem 2015. godine napustio svoj dom u Uzaricima i stan od 99 kvadrata u centru Sarajeva, spakovao stvari u svoj Audi A4, vrijedan 35.000 KM, i otputovao u Zagreb, apliciravši za posao u tamošnjem Saboru. I u Saboru se Ljubic bori za položaj Hrvata u BiH (!?), ukazuje na nelegitimitet Lijanovica, nekadašnjih njegovih koalicionih partnera, te na krivce koji su odgovorni za trenutni položaj sunarodnjaka u našoj zemlji.
– Krivica je na nepravednom Ustavu iz Daytona i na osnovu njega skrojenom Zakonu. Ako je neko od Hrvata odgovoran, a jeste, onda su to oni iz Zagreba i iz BiH koji su u naše ime potpisali ove sporazume – kazao je Ljubic prije šest godina, a u meduvremenu je ipak promijenio mišljenje, te kao krivce imenuje Wolfganga Petrischa i Bošnjake.
“Majorizirana” porodica
Nisu zanemarive ni “budžetske” karijere clanova Ljubiceve uže porodice. Brat Mariofil je za život zaradivao kao clan delegacije BiH u Vijecu Evrope, zastupnik u Zastupnickom domu Parlamentarne skupštine BiH, delegat u Domu naroda Parlamenta FBiH, ombudsman za ljudska prava, te kao zamjenik pravobranioca BiH. Uspio je Mariofil u meduvremenu zaraditi i 50.436 KM od “bijelog hljeba”.
Van BiH je, daleko od neravnopravnosti, morala pobjeci i Božina kcerka Lucija. Pobjegla je iz Ministarstva vanjskih poslova u Sarajevu pravo u Strazbur, u Misiju BiH pri Vijecu Evrope, zatim u Misiju BiH pri NATO-u i Misiju BiH pri EU u Briselu, zatim ponovo u Strazbur, te u konacnici u Ženevu, u Misiju BiH pri UN-u. Druga kcerka Spomenka je, slucajno ili ne, za vrijeme ocevog rukovodenja Ministarstvom prometa i komunikacija BiH zaposlena u Regulatornoj agenciji za komunikacije (RAK).
Samo zlobnici bi rekli da je uzrok iseljavanja Hrvata iz BiH njihov neravnopravan položaj u odnosu na Ljubice i ostale “legitimne predstavnike”, a ne sporan Izborni zakon BiH i izbor delegata u Domu naroda Parlamenta FBiH, što je jedina istina, koju je naš Božo, po ko zna koji put, ponovio u ponedjeljak pred gledaocima HRT-a. Njegov licni primjer i primjer njegove porodice pokazuju da je Izborni zakon BiH itekako utjecao na njihove živote i ucinio ih neravnopravnim u odnosu na sve gradane BiH.
Izvor: Faktor