Objavljeno 08.augusta 2013 na ljubusaci.com
Poznati hrvatski pjesnik Boris Maruna napisao je,između ostalog, pjesmu:“Hrvatska-bilo je lakše voljeti te iz daljine“.Kao emigrant čeznuo je za Hrvatskom i onda mu se ona „ukazala“ nakon svih pretvorbi,tranzicija i sticanja nezavisnosti…
Ovaj naslov mi je poslužio da parafraziram sličnu situaciju kada je u pitanju Ljubuški,sa pogledom kako je ostavljen i sa pogledom nakon dvadesetak godina.Govoreći o toj čežnji koja zavlada kod onih koji dolaze jednom godišnje u Ljubuški,primjeti se, nakon tih posjeta, sve veća udaljenost u osjećajima,mislima,pažnji kod tzv.“dijaspore“.
U daljini smišljaš odmor u Ljubuškom.Maštaš uz snove kako ćeš riješiti čitav niz nagomilanih prepreka,samostalno ili sa svojim komšijama i drugarima iz djetinstva i kako ćeš uspjeti u svojim nakanama.
Međutim po dolasku u svoj grad vidiš da se ne ostvaruju tvoje namjere iz kojekakvih razloga.Onda postaješ bezvoljan i već misliš o danu povratka.Razmišljaš,jesam li došao u kuću ili u svoj dom?
Očekuješ da će načelnik općine Ljubuški,nakon dvadeset godina upriličiti primanje jedne delegacije koju čine građani Ljubuškog koji borave na radu u skandinavskim i drugim državama?Misliš da će se on kao prvi građanin Ljubuškog zainteresirati kako žitelji njegove općine žive udaljeni od njega 2000-3000 km.Pa možda u tim razgovorima se ostvari neka saradnja sa bogatim komunama Sjevera,a da tome daju doprinos Ljubušaci,pa shodno tome da svima bude bolje!Možda bi načelnik to već učinio,ali onda bi svojoj stranki morao objašnjavati svoj postupak kako je primio tamo „neke druge“
Onda vidiš „brdo“ računa za plaćanje odlaganja smeća,kojeg nisi odlagao čitavu godinu dana uz prijetnju ovrhe.Slična situacija je i sa vodom koju nisi potrošio,a u koji kompjuter je ona „oticala“ ne mogu utvrditi svi vodoinstalateri i stručnjaci koji traže puteve koje je voda našla.
Pođeš na „sijelo godine“ koje se održava u večernjim satima na padinskim dijelovima grada i doživiš da gradska rasvjeta te noći ne „gori“,pa hodaš kao tutumrak na relaciji Gožulj-Donji Grad,pozivajući mjesečinu u pomoć.A sa padine „baciš“ pogled na svoj grad i vidiš Ljubuški,kojeg voliš iz daljine,osvijetljen kao London,Paris…Onda se pitaš,“jesam li ja u prolazu“ kroz ovaj grad i je li to ostvarenje mojih čežnjivih sanja dugih godinu dana?
Čuješ,potpisao se ugovor o snimanju filma „Cirkus Columbia“ u tvome gradu,kojeg voliš iz daljine. Scenarista i režiser su zamislili kadrove u zgradi općine Ljubuški i preko puta zgradu Privredne banke Sarajevo u svojim gabaritima.Kada su kamere počele „zujati“navedenim kadrovima,ustanovilo se da je na zgradi PBS hipoteka i da ona pripada Lijanovićima?!Valjda kao ostatak pri(h)vatizacije i pretvorbe!Historijska prilika da se u pomenuti film utrpaju kadrovi Ljubuškog je propala i „filmadžije“ su napustili grad koji voliš iz daleka,i otišli u Čapljinu gdje su u cjelosti snimili film.
Vidiš,da je Ljubuški domaćin Svjetskog prvenstva u rukometu(juniori).Po gradu nijednog plakata,bilborda da zaključiš i budeš ponosan da je Ljubuški na svjetskoj mapi sporta.Nijedna konferencija za štampu povodom prvenstva i oko njega nije održana!Interesantno je da su sve ekipe boravile i spavale u drugoj susjednoj općini,a da je Ljubuški slovio kao domaćin,ali samo sa svojom dvoranom!
Čuješ za požare u Duhanskoj stanici(tri puta),u Gaju(Predgrađe)-dva puta.Domaćini te uvjeravaju da su požari „pod kontrolom“ i da „neće dalje“!
Već dvadesetak godina ne viđaš one s kojima si radio,družio se,igrao,lovio i ribario.Ako se nekima to i desi,to su izuzeci koji potvrđuju pravilo!Tužno!
Tako neprimjećen,ni da si došao ni pošao,odlaziš ka svome domu,ostavljajući svoju kuću i odlaziš natrag pomišljajući:
Ljubuški,
„volim te u sebi,
A ne sebe u tebi“
Točkovi automobila već bruje,škripe,zavijaju…Pitaš suprugu:“Gdje smo bili:kući ili u domu?“.Supruga pobjedonosno odgovara:“Jesam li ti govorila da godišnji odmor provedemo u Antalji!
Razmišljajući o opcijama dodaješ gas i već si na magistrali prema Zagrebu,Sloveniji,Austriji…Znamo da ćeš opet poštujući kraj,zrak,vodu,sunce,historijsko nasljeđe,avliju i drvo,hareme Zorbinovac i Žabljak doći i uvijek se nadati da ćeš opet biti subjekt u svome gradu kao i svi drugi.
Kako kilometri prolaze i daljina od Ljubuškog postaje sve veće tvoja misao se zaokružuje:Hoću sebe u tebi,moj grade,moj Ljubuški!
Kemal Mahić