Kad god bi se šta gdje zakuhalo u svijetu, najviše na Bliskom istoku, ili kad bi se šta iznenadnije i uzmućenije izdogađalo u unutarjugoslavenskim političkim labirintima, jedno od najčešćih pitanja, nakon odslušanih radijskih vijesti, bilo bi:“Na šta bi ovo moglo izać’?Uvijek bi to rekao jedan od uglednijih seoakih domaćina, uslijedili bi razni živopisni, pretpostavljajući komentari…
Najuznemirenijom godinom činila mi se šezdeset sedma…Bilo je to vrijeme žestokoga arapsko-izraelskog rata.Suosjećalo se s Palestincima i ostalim Arapima zato što su muslimani i zato što je Josip Broz Tito bio, kako se voljelo naglašavati, „za Arape i za muslimane“.Tih su godina u svijestima i riječima mnogih ad hoc seoskih „komentatora“ miješani pojmovi Izrael i Azrail…
I moga oca bi ponekad i poneko od komšija priupitao:“Na što bi ovo, Agane, moglo izać’?“ Kao što bi i on, počesto, upitao hodžu Merdana:“Na šta bi ovo, Murat-efendija, moglo izać’?“ Hodža Merdan bijaše mudar i vrlo oprezan čovjek, bio je siguran da Aganu može reći sve što mu je na duši, sve što osjeća i misli, neće to Agan nigdje prenijeti, a opet bi džematski imam najčešće samo uzdahnuo:Sve je u Božijim rukama,Agane, i samo da znaš, muslimanima je mnogo bolje u socijalističkoj sadašnjici nego što im je bilo u bivšoj Jugoslaviji!Ta „bivša Jugoslavija“, kraljevska Jugoslavija, kako bi je poneko nazvao, bila je jugoslavenska državna zajednica između dva svjetska rata.
Sjećam se, bio sam, čini mi se,šesti razred osnovne škole kad su u nekom tamo dalekom Sarajevu, ili još daljem Zagrebu i Beogradu, protestirali tamo neki studenti.Mršavi mladići dugih kosa i djevojke sa suknjama iznad koljena.Tad sam prvi put u svome životu čuo za riječ student, studenti, kao što sam prvi put čuo i za riječ protestirati, koja bi se u vijestima češće izgovarala u obliku protestvovati…Studenti su protestirali i u mnogim drugim evropskim gradovima.U Parizu, Londonu, Rimu…
Seljaci se nisu mnogo usuđivali komentirati tajnovite rasputice i mozaike u jugoslavenskoj političkoj zajednici, odnose među jugoslavenskim narodima i socijalističkim republikama u religioniziranom „bratstvu i jedinstvu“, čekali su šta će o tekućim događajima reći Drug Tito i ostali istaknutiji nosioci jugoslavenske državne i bosanskohercegovačke republičke vlasti. I tada bi, neposredno nakon emitovanih vijesti, na sijelima poneko glasno postavio pitanje:“Na šta bi ovo moglo izać’?“Svako je odgovarao ono što mu je trenutno palo na um. Uvijek, naravno, oprezno i s mjerom, u bojazni da se neće „ogriješiti o današnjicu“…
Sada bih se mogao pitati na koji su način ova pitanja zvonila u glavama i glasnim istupima mojih zemljaka početkom devedesetih godina prošloga vijeka, 1990.,1991.,1992. Godine, na koji su način i kome, u jeku razdivljala neofašizma slušali radijske vijesti pa kasnije jedni drugima zabrinuto govorili:“Na šta bi ovo moglo izać’?“Sad znaju na šta je izašlo, svi to znamo, agresorski rat bio je još jedna ponavljajuća bosanska lekcija, neodgovorljivo je pitanje, međutim, kakva će pitanja postavljati, jedni drugima, generacije koje dolaze.Barem oni koji su ostali živjeti u Bosni i Hercegovini…
Izvor:Preporod 1229/03; 1.februar 2023.
Izbor:Kemal Mahic