Pise:Meho Muminagic
Povremeno se dogadjaju prirodne nepogode pa, nazalost i katastrofe. Kod nas nedavno klizista i poplave u Jablanici, danas orkan Milton na Floridi.
Pratim sve redovno na vjestima, suosjecam sa ugrozenim stanovnistvom, pomazem kad mogu i koliko mogu.
Gledam i cujem, i ucestvujem, skuplja se pomoc za gradjane Jablanice i drugih ugrozenih mjesta. Narod, neke firme i neki politicari uveliko pomazu ili obecavaju pomoc.
Poslije katastrofe sija sunce !
Narod pogodjen katastrofom nije sam.
I to me raduje.
Razmisljajuci o tome, sjetih se jedne prirodne nepogode u nasem kraju, hiljadu devetsto osamdeset i neke…
Jednog vrelog ljetnog dana iznenada se naoblacilo, smracilo, zasijevalo, zagrmilo…
Zatutnjilo… Pljusnu jaka kisa, potoci vode pocese teci sve jace niz ulice naseg malog mista, Ljubuskog.
Po krovovima pocese lupati poveca zrnca ledene krupe (grad, led)… Ali samo kratko.
Kako se iznenada naoblacilo, isto tako prestade padati, razvedri se, sunce opet ugrija…
Vec nakon sat vremena proculo se, krupa pogodila obliznja sela Otok i Grabovnik !
Kazu, obilo sve, stuklo sve ! Poljoprivreda unistena, svi nasadi vinove loze, duhana, povrca, sve unisteno. Jadni poljoprivrednici za 15 minuta izgubili godisnji, neki i visegodisnji trud i prihod…
Nakon dva mjeseca, na poslovnom sastanku u Upravi Prihoda, upita moj stari kolega Mile direktora, hoce li biti kakve pomoci iz Sarajeva za poljoprivrednike Otoka i Grabovnika ?
Mladi direktor M.M. odgovori nevoljko: “dobili smo 300 miliona (dinara) u to ime.”
“Fino, super !” Rece Mile. “I…hoce li se taj novac podjeliti ostecenom narodu ? Kako ce se dijeliti ?” Kasnije sam skontao da je to bilo provokativno pitanje.
“Paaa…Skupstina Opcine odlucuje o tome.
Vidjecemo sta oni kazu…Naravno da ce se pomoci poljoprivrednicima !”
Nakon nekoliko dana rece nam: “poljoprivredni poreski obveznici iz sela Otok i Grabovnik ce biti oslobodjeni placanja poreza za ovu godinu.”
“A ovi koji su vec uplatili, hoce li se njima vratiti pare ?” Upita opet Mile ?
Direktor ode bez odgovora.
“Naravno da im treba vratiti. To su najodgovorniji, cestiti gradjani koji plate vec na pocetku godine, dok velika vecina plati tek na kraju godine, kad se “vagne” (preda i naplati) osuseni duhan.” Zakljucih pa rekoh Mili.
Sljedece sedmice, razgovarajuci sa ljudima na terenu, “uhvatio sam im mustuluk” da su oslobodjeni poreza za ovu godinu.
“Pa logicno da budemo oslobodjeni jer necemo imati prihoda.
A hocemo li dobiti ikakvu drugu pomoc ?
Sve smo ulozili i sve smo izgubili !
A hocete li vratiti pare nama koji smo vec uplatili ?” Bilo je nekoliko pitanja koje sam dobio.
“Pa..Trebali bi…” Odgovorih nesigurno…
Sljedeci ponedeljak, priblizavajuci se Poreskoj Upravi ugledah grupu od 15 – tak starijih ljudi pred vratima direktorove kancelarije.
Pozdravise mene fino, ja udjoh u nase prostorije.
Nakon dva sata dodje direktor ljut do mog stola: “Sta si to ti “baljezga” (pricao) po selu ?
“Govorio sam samo ono sto ste vi rekli !”
Odgovorih.
“Slusaj, ubuduce nista ne iznosi iz ove kancelarije. Sve sto ovde pricamo treba da ostane ovde, medju nama ! Nista ne pricaj po selima ! Jutros me docekalo 20 ljudi iz Otoka i Grabovnika, trazili da im vratimo uplaceni porez !”
“Pa zar im necemo vratiti, otpisan im je ?”
Upitah zacudjeno.
Necemo im vratiti. Te uplate cemo prebaciti za iducu godinu…
Vise nije bilo govora o raspodjeli pristiglog novca ostecenim poljoprivrednicima.
Na pocetku jeseni rece nam Mile ironicno: “Eto, kupila je Opcina dva stana za nase funktionere ! Znao sam da ce novac iz Republickog Fonda za elementarne nepogode biti pametno i “pravedno” rasporedjen !”…
Ovo sjecanje nema nikakve veze sa aktualnom tragedijom u nasoj zemlju.
Siguran sam da ce prikupljena pomoc ublaziti rane i patnju ostecenog naroda.