Zime onakve kakve ih znamo iz ‘normalnih’ kontinentalnih krajeva; bijele, hladne, crevnog nosa, i ogrnute šarenim šalom nisu stanovale u Ljubuškom. Umjesto toga od oktobra do marta smo najčešće imali vječite, monotone kiše, naviljke bure i srce gladno snijega.
Koliko god da smo bili blagosiljani blizinom mora, Mediteranskom klimom i blagošću Hercegovačkog vedrog neba toliko smo bili zakinuti za prave sniježne zime i sve ono što one nose.
Dok su nam u čitankama pričali o dražima zime, sanjkama, skijama, Snješkama Bijelićima mi smo čeznutljivo maštali i sve što smo vidjeli kroz prozor bila je nepregledna kišna zavjesa koja nas je pratila mjesecima kroz ono što je kalendar zvao zimom.
U takvu zimu smo ulazili beskrajno dugo.
U Septembru koji je još uvijek temepraturno dobro mirisao ljetom prvo nas je snašla škola što je bio znak da je ljeto, kupanje i mahnitanje definitivno iza nas. Onda bi počelo da nas napušta lišće sa drveća, laste sa telegrafskih stubaca i onaj ten kojim smo marljivo, u protekla tri-četiri mjeseca, bojili tijela.
Kada bi počelo kiseljenje kupusa, branje kukuruza, trganje groždja i pečenje rakije onda smo znali da su topli dani ljeta već arhivirani.
Iza ovoga na ulicama bi se pojavili sićušni Albanci sa njihovim bijelim kapicama, ručnim pilama i drvenim kozama i uporno, od vrata do vrata, nudili pilanje drva od kojeg su hranili svoje porodice u nekom drugom svijetu, na dalekom Kosovu. Nikad mi nije bilo jasno odakle je sve dolazila ona istrajnost i snaga kojom su, često gladni, pilali drva iz dana u dan neumorno. Kako su nas putevi počeli voditi šire po svijetu a mi se sve više udaljavali od feudalnog, brdskog Balkana tako su nam u živote i avlije počele dolaziti motorne Sthilovke čije je glasno brektanje zauvijek otpratilo ljubuške zimske goste u njihov daleki zavičaj.
I dok smo se u oktobru bavili florom u novembru bi opet došao red na faunu. Glavom su plaćale ovce, krave, koze i pogotovo svinje na čijim je smrtovnicama najčešće bio 29 Novembar. Popularni krmokolj se planirao za onaj dugi vikend 29-og za Dan Republike. Slavili smo radjanje republike a za sirote svinje je to značio pozdrav i sa našom republikom ali i ovim svijetom. Za onih davnih godina one bi obično završavale viseći u formi pršuta ili slanine o nečijem tavanu dok bi se kasnijih, tehnološki naprednijih godina, preselile i u Gorenje zamrzivače.
Za nas kojima svinjetina nije bila na jelovniku zimske kratke dane i duge noći upotpunjavali bi govedji pršut, suho meso ili plaha. Pršut bi se čuvao za gostiju, suho meso bi završavalo u grahu ili onako povrh sarme dok bi se na plahu tuknulo dvoje jaja i eto fešte.
U decembru bi nas natapale kiše i ponekad derala juga a mi smo čekali Novu Godinu i maltretirali jedni druge pitajući najstereotipnije i najdosadnije pitanje: “ ’dje ćeš za Novu ?”. Ovo ‘dje ćeš za Novu’ imalo je vjerovatno smisla u većim gradovima jer je tamo i bilo nekog izbora. ‘dje ćeš u Ljubuškom se odnosilo na: a) hotel Bigeste b) kod nekog od raje c) kući.
U prvoj varijanti koja je uključivala hotel Bigeste bilo je i nekog provincijskog šarma. Dočekati Novu Godinu u Bigesteu značilo je da se trebalo ‘sriktati’, izaći da budeš vidjen i da vidiš.
Sjećam se da su neku davnu sedamdesetu Novu Godinu u tek otvorenom hotelu Bigeste u duetu ispratili brkati Žarko Dančuo i njegova nogata gospodja Daliborka Stojšić koja je na njenim obilatim grudima izmedju ostalog imala okačenu titulu ondašnje Mis Jugoslavije. U Ljubuškom je karata za doček, ali i za prvu i drugu noć poslije dočeka nestalo rekordno brzo a bespotrebno je reći da je vrlo malo posjetilaca došlo radi Žarkovih brkova.
Koliko je sve ovo danas daleka istorija reći će i slijedeća bizarna fus nota, dostojna žute štampe. Žarko i Daliborka nisu zajedno već 32 godine. Žarko svojim brkovima ovih dana ukrašava jednu kemijsku čistionicu u Beogradu dok Daliborka svoje penzionerske noge drži u formi šetajući psa Rikija po Košutnjaku. A ni hotel Bigeste ne izgleda kao da je daleko od penzije.
.
Doček Nove Godine sa rajom bio je najinteresantnija opcija s tim da su roditelji morali znati listu gostiju kako bi nam mogli dati zeleno svjetlo. Pripremali smo se tako što smo kolektivno izvrtali džepove, pare stavljali na kamaru i izdašno ih i krupne i sitne usmjeravali prema našim prvim alkoholnim iskustvima. Kupovalo se jeftino dvolitarsko Hepokovo vino od kojeg je sutradan glava pucala na pola, konjak Zvekan, Rubinov vinjak ili piva u onim smedjim politarskim bocama. Mezilo se onako proleterski, lagano, Lastinih štapića, Soko Štark smokija, Jaffa biskvita ili Eurocrem čokoladica. Iskreno govoreći šta smo jeli i nije bilo toliko važno jer bi to i onako, nenaviknuti na alkohol, počesto isporučili iza prvog ćoška ili u WC šolju.
Opcija da se Nova Godina dočekuje kod kuće uključivala je onu nervoznu, bezpotrebnu ali tako dragu prednovogodišnju gužvu, neizostavni crno bijeli televizor koji se namjerno znao pokvariti baš oko Nove Godine i sarmu od jučer što je istovremeno i doslovno značilo od lani.
Sarma bi se lagano krčkala a novogodišnji program bi počinjao dnevnikom sa teško našminkanom i rijetko nasmijanom voditeljicom i ukrašenom jelkom u pozadini. Nastavilo bi se sa humorističkim programom koji bi ‘po ključu’ začinjavali Mija i Čkalja, Nela Eržešnik i njena metla te Momo i Uzeir. Poslije toga bi se pjevalo od Vardara pa do Triglava. I dok bi Makedonski blok pjesama i nekako preživjeli, drama je počinjala kad bi zapjevali Slovenci ili Albanci a u kući bi se čulo horsko ”O’kle nji’.
Sutradan bi se sretali u gradu čestitali Novu Godinu i onako uzgred jedni drugim odvažno pripovjedali kako smo se sinoć ‘namirili’ i ustali prije – nema ni deset minuta.
Ako bi nas dočekalo vedro jutro onda bi roncali kako u čitavoj državi pada snijeg a gledaj kod nas – s gadjenjem bi pokazivali na vedro nebo.
Sanjali smo snijeg i što smo ga više dozivali sve je dalje bio. Svako zimsko sivo nebo budilo je nadu a onda bi se uniformnost sivila neba razbila i počinjala bi ili kiša ili be se počinjalo razvedravati a snijega ni za iladja (šta god iladj da je).
Za dječijih dana sjećam se da smo se znali nasaditi na prozor na spratu kuće odakle je pogled pucao prema jugu – dole prema Metkoviću, moru a u mašti i još dalje. Navijali bi žestoko za snijeg pjevajući dječački nevino i naivno “Cakli cakli caklilo, vedri vedri vedrilo” jer nam je neko od ukućana rekao da će snijeg početi ako budemo pjevali tu pjesmu. Gledajući prema jugu i moru znalo bi nam se i iscakliti i izvedriti a snijega nikad ne dočekasmo. Kao utjeha ili lažna nada nekad bi se zabijelio vrh Matokita tamo iznad Vrgorca i to bi nas tek dokrajčilo.
Ipak, kako se čuda dešavaju znalo nam je ponekad i zabjeliti.
Ljubuški snijegovi znali su biti prilično depresivni a figurirali su najčešće kao vrlo prolazna atrakcija. Snijeg bi zalepršao, isprovocirao nas bezobzirno i onda se istopio i prije nego što bi uspio zemlju poljubiti. U nešto boljim varijantama pao bi nekakav, težak, umoran i bljuzgav, pobudio nam nadu a onda bi se pojavilo jugo i istopio be se prije nego što bismo uspjeli sniješku mrkvu na glavu postaviti. Oni pravi dugotrajniji snijegovi bi nam se dešavali uglavnom kad bi se ujutro probudili i zatekli čarobnu bjelinu koja je pukla pred našim očima. Kao u transu skakali bismo po kući i čekali trenutak da se lansiramo vani i zagrlimo taj magični bijeli svijet. A onda bi udarila realnost majčinog, neninog ili tetkinog glasa: “Ne možeš vani u cipelama”.
Jedne takve bijele godine, koja me je zatekla bez čizama, dedo je spremno izvadio komad kanafe, izmjerio stopalo, otišao do Mujesirine prodavnice obuće i ubrzo se vratio sa glanc novim, sjanim, plavim Jugoplastika gumenim čizmama koje su se u ona vremena obično kupovale za broj veće kako bi mogle udomiti i šarene šlape. Neko će se ovdje upitati pa je li bilo hladno u gumenim čizmama na snijegu. Hladno, frižider hladno ali koga je bila briga za to. Bili smo vani u snijegu sa rajom, uživali u sanjkanju, grudvanju, valjanju u snijegu sve dok nas prvi mrak ne bi kućama poslao.
Sjećajući se tih plavih čizama u kontekstu mojih prvih pedest godina života moram priznati da su se ove, skoro djuturumske, noge nanosale i sandala i papuča i cipela i čizama pravljenih najvještijim rukama, od najfinije talijanske kože ali ti plavi Jugoplastika gumenjaci još uvijek stoje visoko na počasnom mjestu moje liste.
U one, uistinu rijetke, dane kad iz kuće nismo smjeli izaći jer je baš zatrpalo, u avliji smo znali razapeti rešeto ispod kojeg bi nadrobili mrvice hljeba. Cilj je bio da onako daljinski, na kanafu, pokušamo uhvatiti kosa, štiglića, lugarina, vrapca, šta bilo. Satima bi gledali u avliju i razapeto rešeto čekali da gladna ptica sleti a mi je poklopimo rešetom. Nikad nismo uhvatili ni pera a moj lovački rekord još uvijek je na nuli.
U dane kad smo mogli vani na snijeg, s upozorenjem da se ne skvasimo jer slijedi degenek, put nas je vodio u kosine ispod Butorovice gdje bi na komadu najlona jurili bezglavo nizbrdo i završavali ili u nečijoj pojati ili u lužini. Sjećam se da je jedne godine, na našu sramotu, aktuelan kao sanjkaška staza čak bio i harem kod žabljačke džamije. Vijugali smo izmedju bašluka i posadjenog drveća a kako smo bili tankih sanjkaških kvaliteta redovno bi završavali zabijeni ili u jedno ili u drugo što uz promrznute prste nije bilo nimalo prijatno iskustvo.
Izgladnjeli i promrzli kući bi dolazili mokri do kože. Degeneka nije bilo ali bi za to slijedećih dana, kad bi počelo teško kašljanje oko glave stalno zujalo majčino blagoprijekorno: ”A ja sam ti lijepo govorila”.
.
.
Dole malo niže u gradu, najčuvenije sanjkalište bilo je na neprevazidjenoj Kadincinoj gdje su se dostizale, za naše prilike, vrtoglave brzine. Ali kako je Kadincina bila nekako ‘sneruke’ a trebalo je biti vidjen, klizališta su se pravile i u samom gradu i to na trotoaru ispred nekadašnjeg Radničkog univerziteta i ispred ljubuškog nebodera – prodavnice obuće prema Mujinoj kafani. Led bi se uglancao tako da je postajao skoro proziran kao staklo a onda bi počinjale vratolomije. Klizalo se strmoglavo i nemilice. Stojeći, čučeći, na ledjima i ne planirano na zadnjici. Što je spektakularniji bio pad to je više smijeha, ovacija i komentara izmamljivao.
Nakon razbijanja i smrzavanja utjehu bi potražili u fišeku pečenih kestenja. Fišek je bio, onako konusno smotano, napravljen od jučerašnjih novina a kestenje pečeno na žaru od ćumura. Guljenje vrelih kestenja isprintalo bi ruke garežom kestenja i olovom od tiska novina.
Za onih nenormalno nenormalnih godina snijeg nas je znao obići još dok su šipci visili na drveću. Svako ko je probao šipak ispod snijega složiće se da je to jedinstveno iskustvo servirano direktno iz njedara prirode. Promrzle ruke i kiseli šipci neponovljiva dobitna kombinacija.
A onda kad bi zakročili u februar stvari su se počele mijenjati. Mačke bi počele zavijati pod prozorima sve dok cipela ne bi u kući nestalo. Po livadama su glavu počele dizati prve travke i nagovještavati novi životni ciklus. Do nas bi se odozgo iz Tršćanskog zaljeva na svom putu do Albanije počele spuštati nemilosrdne, studene bure koje su čistile zrak, nebo i dušu od teških zimskih magli. Ljuljali smo se pod naletima bure, zavlačili ruke u džepove, kratko proljudikali na ulici i onda bježali nazad svako u svoju toplu bazu. Ostatak zime živjeli smo u intermecu čekajući nestrpljivo proljeće i toplije dane.
Zimu ili ono što smo zvali zimom bi brzo zaboravljali i nestrpljivo se okretali proljeću. Spakovali bi plave gumene čizme u ormar i slijedećih mjeseci užurbano izrastali iz njih.
Slijedeće zime izvlačili bi ih iz ponovo iz ormara i ponosno tek formiranim, pomalo nadmenim pubertetskim glasom, govorili “Ovo je meni malo !” i premještali ih direktno u uspomene gdje su i danas glanc nove.