Narod narocito zanimaju tri medvjeda iz bosanskih planina, ciji je kafez jedna od glavnih atrakcija parka. Kad smo ih prvi put vidjeli prije dvije godine, Malog je mnogo terorisao Miško, tiranin medu tom trojicom, i on je tužno zavijao; ali ove godine smo ga zatekli veceg i nešto hrabrijeg. Svaki posjetilac smatra za normalno da se odveze dvije i po milje do izvora Bosne pod planinom Igman. Prirodne ljepote ovog vrela, bistrog kao kristal, za moj ukus su suviše “poboljšane”, a vještacki podzidi, mostovi i parkovi mogli su i izostati. Kupalište na drugoj rijeci, Željeznici, je velika atrakcija, a ljekari naveliko hvale sumporne izvore na tom mjestu. Tokom sedmice konjskih trka u junu nemoguce je dobiti sobu u hotelima, a prisustvo gospode von Kallay daje tom dogadaju veliki društveni znacaj.
Travnik svakako nema politicki znacaj koji je imao kad je bio sjedište turskog vezira. Ali, na posljednjem popisu imao je 6.894 stanovnika i jedan je od najmuhamedanskijih gradova u zemlji, mada je broj katolika u porastu. Ako se ovaj krak pruge ikad produži do Jadrana i Splita, trgovacki znacaj Travnika bi se veoma povecao i u vremenu izmedu moja dva boravka primijetio sam prilican napredak u njegovom razvoju. Na primjer, prošle godine mjesne vlasti smatrale su poželjnim da izgrade novi hotel, u kojem ima pozorište, oficirski kasino i sala za zabave, tako da u tome Travnik ima prednost nad vecinom gradova iste velicine u Engleskoj. Ali ova moderna poboljšanja nisu nimalo oduzela od njegovog istocnjackog šarma. Nijedno mjesto u Bosni nije tako poznato po muslimanskim grobovima-ogromnim gradevinama opasanim željeznim ogradama i natkrivenim kupolama, poput velikih grobnica naših predaka. Ova turbeta, koja su gotovo kao kuce, posljednja su pocivališta muhamedanskih guvernera Bosne.
Jedan drugi istorijski spomenik je sasvim drukcije vrste. To je kafana Derventa, gdje je zlosretni nadvojvoda Rudolf za vrijeme svoje posjete Travniku pio tursku kafu, po kojoj je ovo mjesto poznato. Šoljica iz koje je pio i caša vode, koja se uvijek služi uz kafu na Bliskom istoku, još se cuvaju, ali svaki put kad sam sjedio pored brze vode u njenoj sjenovitoj bašti, ta kafana mi se cinila trošnija i prljavija. Vrtovi i obilje tekuce vode zaista su ljepote Travnika, cije ime znaci “prostor obrastao travom”, a ciji je položaj takav da se dopada muslimanima. Duga, krivudava ulica, od koje se uglavnom sastoji grad, puna je veoma zanimljivih likova. Tada mnogi katolici dodu sa sela i medu njima se mogu vidjeti tetovirane žene, jer u okolini Travnika i Jajca tetoviranje uopšte nije neobicna praksa kod katolkinja, mada je gotovo nepoznata kod drugih vjera, a ne vidi se cesto ni kod muškaraca katolika. Doktor Glück, koji je istraživao ovu pojavu, pretpostavlja da su u doba turskog osvajanja, kad je prelaženje na islam bila cesta pojava, katolicki svecenici tako sprecavali svoju pastvu da pristupi vjeri osvajaca. Sada, kada više nema potrebe za ovu predostrožnost, obicaj se održao, a stare žene obicno vrše tetoviranje.
Još jednu neobicnost travnicke caršije olicava jedan važana musliman, naoružan plavim štapom, koji ide okolo ispitujuci robu što su je seljaci donijeli na prodaju. Stara tvrdava, koja potice još iz doba bosanskih kraljeva, strogo motri na sav ovaj šaroliki prizor, dok nova isusovacka akademija i moderna muslimanska medresa ukazuju na razliku izmedu vjerske trpeljivosti devetnaestog i žestokih teoloških sukoba petnaestog stoljeca. I ovdje se primjecuje kontrast izmedu krajnje prijaznosti i ljubaznog ophodenja slavenskih muslimana i rezervisanosti njihovih istovjernika u Carigradu. Ovdje izgleda da ne mrze Švabe-to je rastegljiv izraz kojim Bosanci obuhvataju ne samo Austrijance (cak i austrijske Slavene) i južne Nijemce vec i sve “Evropljane”, koji su inace svi kauri. Ovdje su, zapravo, podanici Aleman Padishah-a daleko najprihvatljiviji.
Još jedna bosanska prijestonica-posljednje uporište bosanskih kraljeva-nalazi se dalje od Travnika i cilj je puta svakog posjetioca. Putovati Bosnom a ne vidjeti Jajce bilo bi neoprostivo, jer to je, bez sumnje, dragulj ove zemlje, grad s prekrasnim položajem. Putovali smo kroz lijep kraj i prošli pored džinovskih, sto godina starih topola, ispod kojih je sahranjen neki poznati derviš, a zatim smo se poceli penjati strmom padinom do vrha prevoja. Prijatan krajolik, s tu i tamo pokojim bogumilskim grobom, ukazuje se s druge strane, i tako stižemo do slikovitog gradica Donjeg Vakufa, sa starom sahat-kulom i mostom. Odavde se još jedan put odvaja za Bugojno, odakle kocija vozi lijepom dolinom Rame do Jablanice, dok drugi slijedi isto tako lijepu dolinu Vrbasa i završava se u Jajcu. U starim danima madarske vladavine, porodica Keglevic, cijoj je odbrani Jajce bilo povjereno, upravljala je ovom dolinom iz tvrdave; njeni ostaci su preživjeli tursko osvajanje. Danas je, medutim, ova oblast od malog strateškog znacaja i od 1895. godine nema vojnika u Jajcu.
Od svih gradova na Bliskom istoku malo njih ima tako lijep položaj kao ova posljednja prijestonica bosanske kraljevine, gdje je posljednji od domacih vladara Bosne uzalud tražio utocište pred nadirucim Turcima. Tu je još dvije generacije madarski garnizon odolijevao kao najisturenija predstraža hrišcanstva, a prema lokalnoj legendi, evangelist Luka je sahranjen ispod italijanskog zvonika koji nosi njegovo ime. Možda najljepši vodopad u Evropi uz huku se obrušava niz stijene na cijem vrhu se smjestio grad s brzom rijekom u podnožju. Na jajolikom brdu s tvrdavom na vrhu, po cemu je je grad i dobio ime-“malo jaje”-a ne po navodnoj slicnosti sa Castel dell’ Uovo-m u Napulju, stoje zbijene crne i bijele drvene kuce, smještene izmedu krošanja oraha, dok se vitki italijanski zvonik srušene crkve cini sasvim neprikladan u ovom tako orijentalnom mjestu. Dolje u caršiji, pored stare kapije, bosanski seljaci sa crvenim calmama na glavi pogadaju se za robu. Stasiti Dalmatinci u ovcijim kožusima i malenim, jarkocrvenim kapama kupuju belegije za kose, a katolkinje, ovdje kao i u Travniku sa tetoviranom rukama, cavrljaju u staroj kapiji o djecijim bolestima i novim keceljama. Ove prugaste kecelje, napravljene od vune i gotovo kvadratnog oblika, izdvajaju žene iz Jajca od ostalih žena u Bosni. Ovdje su katolici i muslimana otprilike jednaki po broju i, kao što je u Bosni obicno slucaj, ove dvije vjere se bolje slažu nego muhamedanci i pravoslavci. Cak i prije dolaska Austrijanaca, muslimani su slali svoju djecu da se uce pismenosti u franjevackoj školi, a uticaj fratara, koji su igrali znacajnu ulogu u istoriji zemlje, toliko je velik da smo jedne nedjelje vidjeli seljanku kako na koljenima obilazi oko crkve, sa djecakom koji ju je slijedio; cinili su to da ispune neki zavjet ili u znak pokore za grijeh koji su možda pocinili. Takode smo vidjeli jednu djevojku kako kleci ispred vrata tokom cijele službe u crkvi; saznali smo da je to uobicajena kazna za prekršaj moralne prirode. U crkvi je klecalo desetine ljudi, dok su im neobicni percini, kakve nose u mnogim dijelovima zemlje, visili niz obrijane glave. I konacno, kao relikvija prošlosti, u staklenoj vitrini sa strane cuva se kostur posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševica, s lobanjom odvojenom od vrata, upravo kako je bila odsjecena po podmukloj sultanovoj naredbi prije cetiri vijeka.
[Rogatica] je zaista jedno od najljepših mjesta u zemlji jer leži, kao što bi se moglo i ocekivati od jednog gotovo potpuno muslimanskog grada, u zelenoj dolini navodnjavanoj bujnim rijekama. Od stanovništva koje broji 3.300 ljudi, samo 300 su hrišcani, pa je tako Rogatica jedan od najkonzervativnijih gradova u Bosni. Ovdašnji muslimani gorljivo su se opirali tome da im kceri idu u školu s pravoslavnim djevojcicama i suprotstavljali se podizanju nove ženske škole iz tog razloga. Isto tako, u doba posta gradonacelnik musliman obilazi kafane da provjeri da neko od vjernika ne puši ili da cak ne udiše dim od cigareta nevjernika; svaki prekršilac se strogo kažnjava. Pa ipak, uprkos ovoj oštrini muslimanske vecine, malobrojna hrišcanska manjina, koja se iskljucivo sastoji od Srba, živi u miru s ovim drugim dijelom stanovništva. I ovdje su muslimani poznati po svojoj ucenosti, a mnogi od njih su begovi. U stvari, Rogatica se ponosi time što je iz nje potekao prijašnji Šejh-ul-Islam, ili poglavar islamske hijerarhije u Carigradu, koji je ovdje podigao džamiju što nosi njegovo ime. Jedna zanimljiva džamija je “Muftijina”, u cijem se dvorištu nalazi lijepa rimska grobnica-jer je kroz ovo mjesto nekada prolazila rimska cesta i rimski ostaci se nalaze ovdje u velikom broju. Muslimani, sa svojim uobicajenim nemarom prema klasicnoj starini, mirno su dodali dvije zidane stepenice ovom drevnom kamenom spomeniku, tako da se po lošem vremenu, kad je previše vlažno da se penje na munaru, mujezin može popeti na njega i pozivati vjernike na molitvu.
Još jedan kamen sasvim druge vrste jeste ogroman bogumilski spomenik, sa dugackim natpisom na cirilici, a ugraden je u zid nove pravoslavne crkve. Graditelji ovog zdanja, da bi dokazali svoju nepristrasnost, pocinili su još jedno užasno djelo, razrezavši napola lijepu rimsku plocu koja predstavlja muškarca i ženu, pa su jedan komad stavili s jedne, a drugi s druge strane vrata. Drugo rimsko kamenje upotrijebili su zidari, a u vrtovima kasarni i u lijepim malim gradskim parkovima ima ih još. Ovi parkovi su lijepo projektovani na obali rjecice Rakitnice, ili “Rakovog potoka”, i uzor su kako treba da izgledaju mali javni parkovi. Ovdje muslimani vole da dolaze i da uživaju uz kafu koja se donosi iz turske kafane, dok ih uvece možete vidjeti kako se peru za molitvu na izvoru zvanom Toplik, koji izbija ispod stijena blizu stare rimske ceste.