Prošle sedmice navršilo se tačno četiri godine od mučkog ubistva mostarskog mladića rahmetli Magdija Dizdarevića. Podsjetimo, bila je srijeda 15. juli 2009. godine kada je Magdi Dizdarević zajedno sa bratom Edibom krenuo u džamiju da klanja jacija-namaz.
O tom nesretnom događaju govori nam Magdijev brat Edib: ”Bio je proučen ezan za jacija-namaz, a Magdi i ja sjedili smo na sofama ispred samog ulaza u džamiju iščekujući ikamet za farz-namaz. Tada smo čuli dječiju galamu i viku ispred ulaza u harem Šarića džamije i ja sam ispred ugledao brata Harisa Dvizca. Moj rahmetli brat i ja smo izašli da vidimo šta se dešava. Tu ispred haremskih vrata zatekli sam Erola Beganovića kako se raspravlja sa Harisom i pokušava da nasrne na njega. Međutim, u tom pokušaju ga je sprečavao komšija Zukanović i smirivao situaciju. Mi smo pitali o čemu se radi, i od Dvizca saznajemo da ga je udario Erol na autobuskom stajalištu oko 20 metara udaljenom od ulaza u harem i da je on povrijedio ruku. Tu se situacija smirila i Erol i Zukanović odlaze na vrh jednog sokaka koji vodi na Hadžića liman. Auto Dvizca, u kojem su mu bili supruga i malo dijete, bilo je parkirano na autobuskom stajalištu odmah preko puta tog sokaka. Mi smo krenuli sa Harisom do auta da vidimo kako ćemo da ga odvezemo u bolnicu. Magdi je zaostajao za nama.
Prišli smo Erolu i Zukanoviću koji su stajali odmah preko puta da vidimo zašto ga je udario. Tu su se Erol i Dvizac opet sporječkali i Dvizac mu je uzvratio udarcem. Na to je Erol utrčao u sokak na Hadžića liman. Za nekoliko trenutaka na vrhu sokaka pojavila se grupa od otprilike 15 mladića, pa možda i više. Za čas su napunili ulicu. U trenu su se dvije skupine sporječkale i izbila je masovna tuča. Prema snimku, a i po sjećanju, mom rahmetli bratu koji je stajao udaljen od mase na sredini ulice prilazi Igor Salčin i nekoliko sekundi nakon njegovog prilaska moj rahmetli brat ostaje ležati nepomičan na asfaltu. Posljednji smrtonosni udarac mom rahmetli bratu Magdiju nanio je Igor Salčin. Nedugo nakon toga ja mu prilazim i vidim da je u polusvjesnom stanju i da ”krklja”. Pokušavao je progovoriti i očima mi je nešto išaretio, ”gestikulirao” ukazujući u pravcu Igora. Pokušavao je da ustane na stranu, ali nije mogao. Umivali smo ga vodom. Neko je pozvao hitnu i odvezli smo ga u bolnicu, a kasnije je morao biti operisan. Operacija je trajala otprilike dva i po sata. U petak u jutarnjim satima dobio sam poziv na kućni broj. Bio je to doktor Vinković. Izjavio mi je saučešće i rekao da mi je brat umro u 7 sati toga jutra..”
U oktobru mjesecu 2010. godine podignuta je optužnica koju je Kantonalno tužilaštvo Hercegovačko-neretvanskog kantona podnijelo protiv 14 lica za krivično djelo učestvovanja u tuču sredinom jula 2009. godine. To ne bi bilo ništa čudno da u toj tuči nije ubijen nedužni čovjek i niko nije optužen za ubistvo. Znamo da je 15.jula 2009. godine, ispred harema džamije u Mostaru, napadnuta grupa vjernika od strane 20-ak alkoholiziranih i drogiranih osoba koji su tu priliku iskoristili da se „obračunaju“ sa „vehabijama“. Kao ishod tog događaja bila je smrt rahmetli Magdija Dizdarevića. Taj povučeni momak, vjernik musliman, islamskog morala i ahlaka, ubijen je samo zato što je bio vjernik koji se držao islama. Ubijen je zbog svog islamskog izgleda iako je bio čovjek koji nikome nije nažao učinio a nekamoli nekoga povrijedio. Žalosno je i sramotno da tužilaštvo HNK, ni nakon tako duge istrage, nikoga nije optužilo za to ubistvo. Javna je tajna u Mostaru ko je je ubio Magdija i to znaju svi pa i tužilaštvo. Međutim, postavlja se pitanje zašto nema volje da se taj slučaj riješi i procesuira pred sudom?
Vratićemo se ovom pitanju nakon kratke digresije. Znamo svi za ubistvo Denisa Mrnjavca u sarajevskom tramvaju prije više od pet godina. Neka je rahmet Denisovoj duši. I to je momak koji je ubijen bez ikakvog razloga. Tada je cijela javnost se digla na noge tražeći da se ubice procesuiraju i organizovani su protesti u Sarajevu povodom toga. I doista, nakon godinu i pol dana, ubica i njegovi pomagači su dobili višegodišnje zatvorske kazne.
Ovdje se vraćamo na slučaj rahmetli Magdija. Gdje smo mi u svemu tome? Zašto šutimo dok smrt našeg brata muslimana drugi žele zataškati i na taj način nam poručiti „Pa šta, jedan vehabija manje“?! Na internetu sam pročitao samo 2-3 teksta na tu temu ali nisam čuo bilo kakvu reakciju organizacija za zaštitu ljudskih prava. Jeli to Magdijev život manje vrijedan od života drugih nevinih ljudi koji su bespravno ubijeni? Ne mogu shvatiti zašto šutimo mi muslimani u BiH na sve to? Pa tebi ili meni se sutra na ulici može desiti ono što se desilo Magdiju! Zar smo slijepi na sve ove udare na islam i muslimane u BiH? Neka se čuje i naš glas i neka drugi znaju da nismo zaboravili Magdija. Pa i mi idemo u džamiju a Magdi je ubijen bukvalno ispred džamije, pa zar da nam bude svejedno?! Svi smo odgovorni da popravljamo stanje u društvu. Dignimo svoj glas protiv nasilja, nepravde i fesada.
Trebamo se sjećati i Denisa i Vedrana Puljića, navijača FK Sarajevo koji je ubijen u navijačkim neredima u Širokom Brijegu, i svih nedužno ubijenih ljudi ali se sjećajmo i Magdija, koji je svoj život dao umirući kao musliman, pod abdestom, na pločniku ispred harema džamije.
Magdija ne možemo vratiti, on je otišao tamo gdje mu je sigurno bolje, ali možemo tražiti da se njegov ubica dovede pred „lice pravde“. Barem to možemo uraditi za Magdija.
Molimo Allaha da se smiluje Magdiju, učini mu boravak u kaburu lahkim, podari mu džennet na onom svijetu. Amin!
Esed Ivojević