Kategorija: Munib Delalic
Objavljeno četvrtak, 12 Juni 2008 19:49
Klikova: 1662
Kad razmišljam o zavičaju, a to činim često, obično jedna misao natkrili sve druge:
Ljubuški je uvijek bio grad. Da, bio je. I gradom su ga naravno činili njegovi
ljudi, koji su oduvijek bili posebni, imali su nešto u sebi po čemu su se u dobroj
mjeri izdvajali i razlikovali od žitelja okolnih mjesta. Zahvaljujući njihovoj
posebnosti i Ljubuški se oduvijek izdvajao i razlikovao od recimo obližnjih Gruda,
Posušja, Širokog Brijega, Čitluka, Vrgorca, pa čak i Čapljine.
Tu sam ljubušku
izdvojenost i posebnost volio zvati ljubušstvom, pod čim bi se trebao
podrazumijevati ljubuški duh, i pripadnost, što ne reći, pravoj, istinskoj ljubuškoj
naciji, bez obzira na stvarnu nacionalnu i vjersku pripadnost. Taj se pojam izravno
rimovao s velikim riječima kao što su prijateljstvo, drugarstvo, ljudstvo, i to kao
prirodno stanje stvari, ničim i niotkog nametnuto. Pravi, istinski Ljubušak bio je
širok čovjek, razuman, otvoren i srdačan, pravi plemić, bez obzira na zanimanje,
porijeklo i imov
no stanje. Žalosno je da to ljubuško plemstvo nestaje, da se njegovim nestankom
gasi i ljubušstvo, i da je time ljubuške posebnosti sve manje. Pravog Ljubuškog
danas zapravo kao da i nema.
Nedavno je tako umro Tonka Knezović, malo prije njega Slobo Mahić, Žujo, dvojica od
tih istinskih pripadnika visokog ljubuškog plemstva. A sve donedavno sam ih viđao s
mojim adžom Kemom kako šetaju ljubuškim ulicama, trojka velikih momaka, doduše malo
oronulih, ali još uspravnih; šetaju, a svijetle im čehre obasjavaju ljubušku
pomrčinu. Dobar je bio Tonka, veli mi nedavno adže Kemo, dobar po svemu, u mladosti
je bio nestašan, volio bicikl i motor, valjda je prvi imao sportski bicikl i motor u
Ljubuškom, imao je nekad i udes, zato mu je jedna noga bila malo kraća. Kažu da je
bio vješt s rukama, domećem ja, i kao golman u Slogi, a i kao majstor, nekad je i
kajak napravio, u njemu se vozalo po Trebižatu. Jest, bio je dobar golman, veli adže
Kemo, a i Marka Primorac je bio dobar golman, a to s kajakom se nešto ne sjećam. A
Žujo je valjda bio najbolji nogometaš kojeg je Ljubuški ikad imao, kažem ja. Bio je
dobar, jest, uzvrati moj adže, ali je i Ljubo Milas bio dobar. I kako on sp
omenu Ljubu, tako se ja sjetih šipke, jer mi je Ljubo nekad bio nastavnik, i to
jedan od najstrožih, bio je od onih koji su vjerovali da se od šipke najviše
nauči… Kad se govori o ljubušstvu, mora se eto spomenuti i Sloga, nekad nogometni
klub svih Ljubušaka, u kojoj se njegovalo upravo ljubušstvo, duh zajedništva,
odanosti i prijateljstva. Znalo se reći da nije Ljubušak ko se nije popeo na
Tabiju, napio Gožulja i Vodice, okupao u Baščini, i šutao loptu na Babovcu gdje je
oduvijek bilo Slogino igralište.
Kad se sjećaš dobrih ljudi, osjećaš se nekako dobro, piše mi Halid Sadiković, Lido,
doktor koji se bavi ljubuškom prošlosti, i koji me najviše i potiče da pišem o
zajedničkom nam zavičaju. Za Tonku mi Lido veli da je oličenje grada i gradskog
mentaliteta, oličenje građanske širine koja je nekada vladala u Ljubuškom. Stanovao
je kod Mejtefa, rano ostao bez oca, sam se probijao kroz život, bio omiljen,
srdačan, uvijek s dobrom namjerom. I uz Tonkinu se smrt Lido zaprepastio činjenicom
kako nečujno nestaju ljudi velike vrijednosti. Te spominje i neke druge Ljubušake,
koji zavrjeđuju da se spomenu, recimo Kovače, Radu i Trpimira, Ćupu, i sestre im
Miru i Sonju; sjeća se i njihove kuće, kao što se i ja sjećam, preko puta crkve na
Humcu, kuda smo ljeti prolazili na putu za Baščinu, na kupanje. Spominje Lido i
posebno bliske i srdačne odnose Glavičana i Pregrađana, kao i ljubuške Srbe,
punokrvne Ljubušake, bez kojih ljubušstvo i ne bi bilo to što jest. Napominje mi da
ne zaboravim D
eliće, Uglješu, Ugu, i brata mu Peru. Kako pobogu zaboraviti Ugu, jednog od
najduhovitijih Ljubušaka, i Peru, jednog od najomiljenijih nam profesora. Kaže da
se sjetim Augusta Borasa, Guste, također vrlo duhovitog, dragog čovjeka. Gustin i
Delin Jozo, majstor fotografije, išao sa mnom u školu, a njihova Batu svi voljeli,
bio ljubuško mezimče, legenda. Bio sam dijete kad je Gusto umro, i danas se sjećam
njegova impozantna sprovoda, bili u školi, i iz učionice gledali nepreglednu rijeku
ljudi, pružila se od Pazara pa sve do Prilaza, možda i do Gožulja, i samih
Mostarskih Vrata, gdje je Gusto pokopan.
Ljubuški je grad na kat, s prizemljem oko općine i suda, i s katom koji čine
Žabljak, Gožulj, Vodica i Crkvica. Ima on i svoj međukat, s Pobrišćem, Glavicom i
Hišušom, i Banjom, sve do Jurjevice na istočnoj strani. Svi ti dijelovi su priča za
sebe, svaki sa svojom zasebnošću, svojim posebnim životom, a svi su opet dio jedne
jedinstvene cjeline. S ljubuškog je “kata”, kad se govori o ljubušstvu, nemoguće ne
spomenuti Fejzu Hrnjičevića, susretljiva i blaga čovjeka, i njegovu kafanu na
Gožulju, gdje se decenijama okupljalo, sjedilo i družilo. Ta je “Fejzina kafana” za
mene pak oduvijek bila “ćitovnica”, jer tu se nekad, u zasebnom dijelu, s knjigama i
novinama, moglo u miru sjediti i čitati. Zato taj ljubuški “kat” ponajviše i vežem
uz knjigu i čitanje, uz mudrost i širinu, koja se upravo odatle u najvećoj mjeri
prenosila i na ljubuško “prizemlje”.
U ljubušstvo ide i poseban, ljubuški jezik, koji sam decenijama pokušavao, čini mi
se neuspješno, pretvoriti u poeziju. Taj jezik nije samo ikavica, kako mnogi površno
i ishitreno znaju kazati, nego i cijeli zaseban leksik, i jezični tonalitet, i
posebno jezično ozračje sa svim svojim karakterističnim umekšavanjima (Ljubuški je
Jubuški, Ljubušak je Jubušak…). Kad sam u zavičaju, najviše volim da sam uz majku,
da slušam zvonku patinu njezina jezika; mnoge su moje pjesme na taj način nastale.
Nažalost, s nestankom ljubušstva nestaje i taj zanimljivi ljubuški jezik.
No, Halid Sadiković, Lido… Fascinantno je, moram kazati, Lidino bavljenje
zavičajem, bolje reći ljubuškom prošlošću. Za ovih otprilike godinu dana koliko
traje naša e-mailovska prepiska mnogo toga sam od njega saznao i naučio, na čemu sam
mu neizmjerno zahvalan. Saznao sam tako i za Vilima Smeškala, Slovaka, nekad zvonara
ljubuške crkve, saznao za podatak da se u Ljubuškom, u Rogića kući, rodio čuveni
Izidor Papo, kirurg svjetskog glasa; saznao za Kasima Gujića, nadarenog novinara i
pisca koji je pod nerazjašnjenim okolnostima ubijen 1943. u Zagrebu, danas nažalost
posve zaboravljenog. I mnogo toga još. Ljubuški je zanimljiv, to sam uvijek mislio,
ljubušstvo je po mnogočem jedinstveno, a uz prepisku s Halidom sva ta ljubuška
zanimljivost i jedinstvenost mi se čini još zanimljivijom i jedinstvenijom. Lido je
izdanak pravog, istinskog ljubušstva, i on se time ponosi. Kao što bi se i Ljubuški
trebao ponositi njime. Stoga ovo skromno slovo upravo njemu i posvećujem.
Munib Delalić