Mahici

Kategorija: Munib Delalic    
    Objavljeno srijeda, 25 Juni 2008 22:56
    Klikova: 2900

munibdelalic

Povodom mojih “ljubuških” tekstova javili su se i javljaju mnogi, i svako mi to
javljanje, bez obzira kako intonirano, mnogo znači. Tako mi se javio i Ahmed Mahić,
Plećko, Ljubušak s privremenom adresom Paris, France. Uz želju da se jednog dana
sretnemo “u našem voljenom Ljubuškom”, potiče me da i dalje pišem na zavičajne teme.
Ahmeda odavno nisam vidio, kao ni braću mu Jasenka i Plamenka, koji su, koliko znam,
također negdje u bijelom svijetu, Plamo valjda u Švedskoj, Jaso možda u Americi?

Da,
Ahmed, Jaso i Plamo, trojica kršnih, naočitih sinova Hase i Mire Mahić. Zajedno smo
odrastali, ja na Gujisti, oni na Stubama… Mahići su inače jedna od najbrojnijih i najuglednijih ljubuških porodica,
starosjedioci, uz Ljubuški od pamtivijeka vezani. Mahiće sam oduvijek vezivao uz
nauku i knjigu, smatrao ih mahom za mudre, obrazovane ljude. Biti Mahićem za mene je
značilo i biti jednim od bitnih znakova ljubuške posebnosti. Tako sam prve godine
djetinjstva proveo na Hišuši, u Bašanovića mahali, kraj Mahića kule,  jedne od sedam
poznatih ljubuških kula iz turskog vremena. U tim se kulama nekad i stanovalo, u
jednoj su od njih stanovali i Mahići, te je kula po njima i dobila ime, a po kuli je
opet njihovom imenu pridodat nadimak Kulenjaci. Sjećam se dobro Vele Mahića,
Kulenjaka, našeg komšije, radina, mirna i blaga čovjeka, i njegove lijepe čeljadi.
Nekad sam mislio, možda najviše baš zbog takvoga Vele, da je privilegija biti
Kulenjakom, da je to neka posebna titula, da to i ne može biti baš svako, i ta je
misao i danas u meni prisutna.
Na Vodici su pak bili Mahmut i Tidža Mahić, s kućom odmah uz vodu, čuvenu Vodicu,
koja izvire valjda iz samih nebeskih visina, iz nasmijanog Božjeg oka. Zamislite
kuću, i avliju, uz takvu vodu! Jednom sretoh Mahmutovu Medihu u norveškom
Fredrikstadu, bilo neko bosansko sijelo začinjeno književnošću, te joj htjedoh
ponešto kazati o Vodici i njihovoj kući pokraj vode, i svojoj zadivljenosti svime
onim “božanskim” što svaki bih put osjetio kad bih se našao gore, na živopisnom
ljubuškom katu, ali nisam, jer o takvim se stvarima ipak ne govori s nogu, uzgred, i
to u gunguli. Jedni dakle Mahići čuvali kulu, drugi pazili na vodu; ima li šta veće
čemu bi se čovjek mogao predati…
Mahmut imao brata Hasu, koji nije onaj Haso-Plećko s početka ove priče, nego drugi,
ali koji je bio isto fin kao i onaj prvi, kakvi već Mahići i jesu. Tog Hasu pamtim
kao mehka, iznutra obasjana čovjeka, glasa ko u slavuja. Njegova Kemila išla sa mnom
u školu, osam godina plus četiri u isti razred, i uvijek mi bila draga, baš kao i
njen brat Kemo, koji mi je uvijek bio pojmom pravoga profesora. U Pobrišću, uz Hasu
i Nuru, bilo još Mahića, bili Dervo i Zekija, i njihovi Slobo i Azra, pravnik i
liječnica, preko puta njih Safo i Đika, sa Salkom, Bahrijom, Dženanom i Lalom
(upamtih li dobro sva ta imena?), kojih tamo odavno nema, i bez kojih Pobrišće nikad
ne može biti ono što je bilo.
A tek Alija Mahić! Umnik par excellence. Ljubuška živa bista, impozantni lik
antičkoga mudraca. Godinama nosim sliku iz djetinjstva, mada nisam baš siguran
odgovara li slika stvarnosti, iako sam ubijeđen da je istinita: Alija među knjigama,
u “ćitovnici”, što nekad je bio dio čuvene Fejzine kafane na Gožulju; kasnije Alija
u biblioteci, iznad Radničkog doma, opet dakle među knjigama, jer uza šta umnika
vezati ako ne uz knjigu. Koliko ga sve puta u svojoj mladosti nisam vidio da sjedi u
Parku, obično sam za stolom, i svaki bih put poželio prići mu, s njim popričati, s
njim se pobliže upoznati. No nikad se nisam usudio, mislio sam da se mudraci ne
smiju ometati, da oni trebaju biti sami sa sobom, u svojim, za nas obične smrtnike
nedohvatnim, visinama. Alija Mahić je odavno postao ljubuškom mjerom mudrosti i
znanja. Pametan ko Alija Mahić, kaže se u Ljubuškom za mudra čovjeka.
I u Oslu ima ljubuških Mahića, uz spomenutu Kemilu tu je i Nedžad, fini slikar,
poznanstvo s njim ide u red mojih ovdašnjih najdražih poznanstava. Nedžad za sebe
skromno zna kazati da je prije svega likovni pedagog, da mu je pedagoški rad osnovni
poziv. Jest, on je i to, likovni dakle pedagog, i to sjajan, mnogi su njegovi
učenici, i u onom i u ovom životu, osvojili brojne nagrade, neki su od njih postali
i vrhunski likovni majstori, no Nedžad Mahić je slikar, i te kakav. U Oslu sam
upoznao i Derviša Mahića, sina liječnika  Ahmeta, studenta, mahićevski mudra i
nadarena.
Srećom još Mahića ima i u Ljubuškom, iako ih je ponajviše rasutih po bijelom
svijetu, ili su pak utočište našli na zelenim livadama onoga svijeta. U Ljubuškom je
Memnuna, koja je zapravo nekad u Mahiće i Ljubuški došla, i tamo, naravno, ostala.
Sad Nuna pokušava, skupa s Mašinom Miladom i Neđinom Šteficom, prikupiti razbacane
krhotine uništenoga ljubušstva. Što napor je svake hvale vrijedan, ma koliko se,
pretpostavljam, ponekad činilo i uzaludnim.
Od ljubuških je Mahića i Admiral Mahić, veliki boem i pustolov, i još veći pjesnik,
danas valjda  jedan od najvećih u BiH. “I ja sam, Munibe, Ljubušak, otac mi se rodio
u Ljubuškom”, ne jednom mi je znao kazati. Admiral se inače rodio u Banjoj Luci, a
skoro cijeli život proveo u Sarajevu, ali eto znade ukazati, čini mi se s ponosom, i
na svoje ljubuške korijene. Možda na to na određen način ukazuje i jedna od njegovih
knjiga zanimljiva naslova “Džajina loza”. Upravo s jednom Admiralovom pjesmom
najbolje bi bilo i završiti ovu priču o Mahićima, ljubuškim plemićima, koji sigurno
zaslužuju mnogo veće i podrobnije slovo. Možda baš s pjesmom “Pjesnik”:

Svim kamenim gradovima veli:
Da mi je život urediti svoj.
Zlatnozelenoj pučini pjeva:
Da mi je život urediti svoj.
Bosanskim zidarima što ga časte votkom
Uzvikuje: Urediti život svoj.
Vlasnici restorana koju ljubi
U čamcu od rubina, cvrkuće
Kao maestral: Život svoj.
Poeziji, sve milijoj strankinji,
Koja ga čuva od bijesa,
U mrtvačkom sanduku, šapće: Svoj!

Munib Delalić

1638 Posjeta 1 Posjeta danas