Kategorija: Kemal Mahic
Objavljeno ponedjeljak, 02 Novembar 2009 20:50
Klikova: 1722
U svijetu poremecenih vrijednosti,kada se sve mjenja i prilagodava vremenu i prostoru,ljudi još uvijek upiru poglede ka porodici.Ona je posljednja “linija odbrane” raspadanja društva i društvenih odnosa.Mnogi su primjetili da je i porodica “naceta”,što nije teško zakljuciti jer svuda oko nas “caruje” egoizam i otudenje koje su nam donijeli liberalni kapitalizam,rat,tranzicija,globalizacija… Medutim,ako se vratimo samo 5o-tak godina unatrag možemo zakljuciti da je drugacije bilo.
U porodicnim odnosima vladala je bratska,sestrinska ljubav,poštovanje roditelja,briga užih i širih clanova porodice za clanove familije,osjecaji poštovanja prema dajidžama,amidžama,tetkama,nenama,halama… Svjetli momenti su oduvijek bili bratski odnosi.U njima je najviše imponirala sloga,ljubav,osjecaj zašticenosti.Zapisano je:”Budete li imali vjere kao zrno gorušicino,brda cete premještati”.Bratska ljubav gradi odnose,gradi kuce,obraduje zemlju,cuva nam i vjeru,cuva porodicu…
Jedna od takvih porodica je familija Mustafe i Aiše Sadikovic iz Ljubuškog.Mustafa (1892-1950) i Aiša su podarili sebi i nama trojicu brace Sadikovica sa svojim sestrama.Aiša Muminagic(u.1983) je živjela do udaje u familiji sa bracom Sabitom i Hasanom te sestrama Tatlom i Dudom.Njena braca su bili ugledni gradani.Sabit Muminagic je živio na Gožulju/druga kuca niz Bilo Brdo/.Radio je u poreskoj upravi opcine Ljubuški.U slobodno vrijeme se bavio glumom i muzikom u kulturno umjetnickim društvima.Pamtim ga kao otmjenog gospodina i ponosnog sina svojih roditelja.Njegov brat Hasan Muminagic je bio lijecnik/doktor/ koji se zaposlio 1936 godine u Zenici.
Bez obzira na lomove i “privertanije” ostao je istinski vjernik.Zenicani su prepoznali njegovu humanist u poslu i iskrenu vjeru pa danas jedna od ulica u Zenici nosi njegovo casno ime.To je priznanje koje nastavlja i njegov sin kao lijecnik u Zenici. Kuca porodice Mustafe Sadikovica se nalazila na mjestu gdje je sadašnja zgrada PTT Ljubuški.Bila je to ogromna kuca koja je u prizemlju imala biblioteku,trgovacku i stolarsku radnju.Zgrada je zapaljena 1945 godine što se može dovesti u vezu sa politickim angažmanom Mustafe Sadikovica u ratno doba našeg grada. Mustafa I Aiša su porodili sinove(bracu): Dr.Asim Sadikovic(1926-1993),specijalista medicine rada Dipl.oecc.Džemal Sadikovic(1930) Dr,sci.Halid Sadikovic(1936),doktor medicine rada Sva trojica brace su završila fakultet,a dr.sci.Halid/Lido/ je doktorirao medicinu rada.dr.Asim je bio u prvoj generaciji diplomaca Medicinskogh fakulteta u Sarajevu,Džemo je završio u Zagrebu,a dr.Halid u Beogradu.
Zapaljena kuca je ubrzala smrt njihovog oca(1950) pa fascinira cinjenica,kako su trojica brace završila fakultete bez “glave” porodice uz velika odricanja i stipendije pojedinih opcina. Dr.Asim Sadikovic je zapoceo svoj radni put u Vogošci,zatim u Ljubuškom i na kraju u Mostaru.Njegov dolazak u Ljubuški i rad u Domu zdravlja ostavio je tragove,iako je bio kratkotrajan.Tada 60-tih godina pored legendarnog Šefika Sadikovica pacijentima je bio na usluzi i dr.Asim Sadikovic.U narodu se govorilo:”Idem kod mladog Sadikovica”.Pun mladosti,ponosa,marljivosti,za kratko vrijeme je dr.Asim “opcinio” svoje pacijente svojom neposrednošcu,temeljitošcu usluge,strpljivošcu,prijemcivošcu.
Takve preporuke su bile dovoljne izboru za rad u Komisiji za penziono-invalidsko osiguranje u Mostaru,gdje ce dr.Asim provesti radon ostatak života.Mnogim ljubušacima je dr.Asim pomogao radom u Komisiji,pa vjerovatno i roditeljima onih koji su ga poslali u “bespuca povijesne zbiljnosti”,jer je imao stan na pogrešnoj strani i drugacija “krvna zrnca” od “izvodaca radova”. Džemo Sadikovic,dipl.oecc. je dragi lik koji je takoder kratko radio u Ljubuškom.Po prelasku u Mostar,zaposlio se u Elektro prevredi Hercegovine.”Džemica” je vrlo cesto dolazio u Ljubuški u posjetu majci i prijateljima.
U ophodenju sa ljudima iz njega isijava ljubaznost,plemenitost,toplina.Sa svojim Sadikovicima je subotom i nedjeljom navracao u kafanu “kod Omera” ili u “Park” gdje je zbog svojih manira uvijek bio rado viden gost u Ljubuškom. Halid/Lido/Sadikovic,dr.medicine rada nakon završetka Medicinskog fakulteta zaposlio se u Zenici pa potom u Sarajevu.i njegov radni put je vezan za rad Komisije za penziono invalidsko osiguranje nma Ilidži,pa nakon rata u Sarajevu.Njegova knjiga”Invalidnost-ocjene,promjene,uzroci,prioriteti”(Zenica 1996) služi kao smjernica lijecnicima,klinicarima,istraživacima patologije,planerima zdravstvene zaštite,sociolozima,psiholozima.Sve ovo kako bi se ostvarila ona Frojdova misao:”Zdravlje je sposobnost covjeka da voli i da radi”.
Ono što impresionira,nakon Halidovog odlaska u penziju,je njegov angažman na web stranici”ljubušaci com”.Kada ga sretnem u Sarajevu,Halid žuri u Zemaljski muzej ili u ArhivBiH ili u Gazihusrev begovu biblioteku ili u fotokopirnicu kako bi sacuvao sve što se odnosi na naš grad.Za ovakav rad treba silna energija i ljubav.Kada je Ljubuški u pitanju ta ljubav je bezgranicna i beskonacna.Zadivljuje kako se dr.Halid raduje kada “nešto” novo pronade u “papirinama”.Zato njegov rad na skupljanju arhivske grade treba promatrati kao “rudarski posao” kojim on zadužuje sve ljubušake,a narocito ljubuške Bošnjake.Njegov rad na ljubuškoj prošlosti zaslužuje nagradu i priznanje.Toplo se nadam da ce Komisija za dodjelu priznanja pri opcini Ljubuški to prepoznati i znati valorizirati,pogotova kada na svjetlo dana dode knjiga o prošlosti našeg grada koja nastaje iskljucivo na historijskim izvorima i literaturi. Braca Sadikovi(Asim,Džemo,Halid) su putokaz raseljenim ljubušacima i svima nama da njeguju bratske odnose i ljubav cuvajuci familiju,tradiciju i ponos svojih porodica..
Kemal Mahic,profesor