Junaci našeg vremena: Munib Delalic

Stojic-Mile-180x180

Za svog cetrdesetogodišnjeg književnog trajanja pisao sam mnoge predgovore i pogovore, pisao sam proslove i komentare svojim kolegama i suvremenicima, ali i velikim piscima, Tinu, Kišu, Andricu, Kovacu… pisati predgovor ili pogovor nekom izboru poezije, necemu što se popularno idiomom naziva the best of, znaci pokušati zaokružiti književnokriticki sud, odrediti boju aromu jedne umjetnosti i njezino mjesto u šumorecoj rijeci suvremenosti.Kada je rijec o opusu Muniba Delalica, meni je to, s jedne strane, veoma lako, ponajprije s razlogom licnih i zavicajnih.Munib Delalic i ja smo u književnost stupili u istome vremenu i prostoru, u istom jeziku i zraku, znaku i usudu. Velim lako, ali je istodobno teško mi je pisati o Munibu, jer govoreci o njemu ja istodobno govorim o sebi; citajuci njegovu poeziju ja u isti cas ispisujem i citam vlastitu književnu i životnu historiju.Stoga, oprosti, poštovani citatelju, što ove retke pišem i kao osobnu poeticku ispovijed, jer je to, jednostavno, u ovom slucaju, meni nemoguce izbjeci.

Ljubuško drugovanje

Munib Delalic rodio se 1950. godine u Ljubuškom,gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju.Potomak ugledne gradske loze Delalica, još kao gimnazist pokazivao je sklonost ka citanju,otkrivanju novih svijetova, otvorenost, kako bi to rekao Dizdar, “k svim stranama slova”. Kao odlican abiturijent nije upisao medicinu ili pravo, što su u pravilu cinili potomci gradskog cinovnickog staleža kojem je pripadao, vec se okrenuo studiranju literature na Sarajevskom filozofskom fakultetu.Moja se povijest školovanja ponovila nakon pet godina, kao ljubuški gimnazijalac upoznao sam Muniba negdje 1970. godine, i od tada je naše druženje i prijateljstvo neprekinuto.Cetiri godine kasnije, kad sam ja upisao studij književnost na istome sveucilištu, on je diplomirao i nedugo potom zaposlio se kao profesor u jednoj mostarskoj srednjoj školi.

Naše ljubuško drugovanje obilježili su mladicki razgovori o poeziji i ženama. Uvijek kad bi dolazio iz Sarajeva, a to se dogadalo cesto, jer bijaše vrlo vezan za oca i majku, nalazili smo se u ljubuškom starom hotelu; uz pomoc zajednickog nam drugara Nedjeljka Galica bili smo pokrenuli književni casopis što se zvao Ars mea, koji se pojavio svega u nekoliko izdanja, a ciji smo sadržaj punili vlastitim tekstovima.U prvom broju Ars meae Munib je objavio kritiku o mojim prvim pjesmama, ako me pamcenje ne vara zvala se O poetici M.S. ili ne ostati zgrcen u predvorju života. Bila je to prva kritika o meni napisana i, danas, nakon što su o mome književnom radu objavljeni deseci rasprava, stotine kritika, kad bi me netko upitao koja mi je od njih najdraža, ja bih bez dvojbe i krzmanja rekao: “Munibova!” Naše prve knjige objavili smo u drugoj polovici osamdesetih – njegova zbirka U krugu krug objavljena je, mislim 1978., godine dana nakon moje, u istoj ediciji (Nada sarajevske Svijetlosti),koju je uredivao sveprisutni i, tad smo govorili, neuništivi Risto Trifkovic. Mene su ponijeli vrtlozi jugoslavenske književne publicistike, uredništva casopisa i novina, dok se Munib bijaše posvetio tihom i samozatajnom pedagoškom radu u ondašnjoj mostarskoj multikulturalnoj pastorali, gdje je u zimskim ljutim burama s Neretve, ili ljetnim hladovinama Balinovca pisao svoje zakucaste i cesto tamne i nerazumljive verse.

Egzil u Norvešku

Tu svoju “cirkularnu” i pomalo nadrealisticnu ritmicnu poeziju, u kojoj je pulsirao erotski žamor i hercegovacka zvonkost, on nije uvrstio u ovaj izbor, jer je kad sami samjeravamo cesto nam se dogodi da nam se u vlastitome djelu najmanje dopada ono što drugi najviše hvale i isticu.No, o tome cemo zajedno nešto kasnije, kad ukratko ispricamo životne fakte, jer mi smo pjesnici iz takve zemlje, u kojoj je poezija tek eho zlosretne i nepredvidljive naše sudbine.

Formiran na jezicnim zasadama Šimica, Ujevica i Dizdara, tom neprestanom i nepresušnom vrelu poetskih progresija, u svome djelu Delalic stalno priziva panoramu ljubuške kotline, na toj pozadini se odvija ono koromanovsko traganje za “zabjeglim slicicama”, zvonkim akordima kojima se nerijetko cuje zavodnicki timbere ikavice.Iako je u svojim ranim pjesmama zaveden sirenskim zovom moderniteta, on ostaje vjeran toj ljubuškoj staroj glazbi: Stara muzika je kao stara žice./ Kao kad u akšam sva dolina zamiriše, blago nama!, opet na/ zumbul, na katmer, i ružicu, na majcino cvice.

Uljuljkan u posteljicu jezika, u šumor svog unutrašnjeg mora, pjesnik ce u Mostaru docekati pocetak našeg sveopceg klanja, gdje ce razrogacenih ociju gledati kako se dojucerašnji prijatelji pretvaraju u krvoloke.Devedeset trece on ce biti deportiran u koncentracijski logor u Heliodrom, a kad se nekako izbavi iz tog mucilišta, otici ce dalje od svoga paklenog zavicaja, daleko na sam na sjever svijeta.Pišuci o lirici Delalicevoj, Stevan Tontic ce primijetiti da ona tematski i motivski slijedi njegovu sudbinu: “Sve se te tacke smjenjuju kao važniji momenti na petnaestogodišnjem putu pjesnkovom, putu iz mirne pa ratom zahvacene zemlje (sve tražeci ‘sjaj usputne postaje’) do egzilantskog života u Norveškoj. Južni pejzaž zavicajne, stalno sanjane i prizivane Hercegovine s roditeljskim domom, s likovima oca i majke, i svemu tome protivna sjevarna hladnoca Osla i Skandinavije ustaljeni su okvir i pjesnikovih ljubavnih sanjarija, realistickih ocrtanih ili izmaštanih prizora i zbitija. Pri tome je ocito da je voljena žena, ‘vjerna dragana’, iz nekih ranijih, mirnodopskih ili mirom oznacenih pjesama, data u ljepšim i snažnijim, samim stihijama ukotvljenim poetskim vizijama, nego što je to slucaj sa ljubljenom iz pjesama u znaku rata, masovnog stradanja, logora, izbjeglištva, egzila. Jedna je od najboljih Delalicevih pjesama, ona pod naslovom Cesma iz 1900 (zbirka Zlatnik), u kojoj nas pjesnik najprije podsjeca (sa ‘vridi’) da je iz kraja u kojem se cuje i ikavski izgovor, da bi potom cijelom pjesmom govorio o svom ranom i duboko poetskom iskustvu poistovjecenja vode i žene.”

Zavicaj vucjeg lica

Taj predio, ikavskog izgovora, napustili smo, dakle, i Munib i ja, pocetkom devedesetih – ja sam se skrasio u Becu, “našem gradu” carskome i cesarskome, a Delalic je otišao u Hamsanovu Christianiju, na sam sjever svijeta. O cemu su mogle govoriti naše nove knjige, osim o egzilu i progonstvu, o zavicaju kojeg smo kovali uz zvijezde, a na jednom je prema nama pokazao svoje vucje lice? O cemu su govorile naše nove pjesme? Kad sam Delalica sreo u surome zavicaju milenija, posredovao sam da se njegova knjiga objavi u Medugorju. Naš zajednicki prijatelj Pero Buntic otisnuo je tu knjigu pod mojom urednickom egidom. Bilo je u tome, mislim to i danas, nekog višeg smisla, nekog signuma pripadnosti i povratka nekog kalemljena i ponovnog srastanja prelomljenje kosti.

I upravo ta knjiga, Zlatnik, predstavlja jednog novog Delalica. “Zveci na plocnicima svijeta tvrdi zlatnik slova”, pjevao je Paul Antschel, suocen s totalnim poništenjem svoga svemira, dok  Delalic tu uporedivu situaciju antikulira ovako: Sklonjeni, u prisoju, osluškujemo vladare stare kako, zatravnjenim glasom, zbore u onom cega bude pa ga nije više. Dane i noci godinice cijele kako u pust pretvaraju broj. Sve, lipo, slože, ko da nikad ni bilo nije. I nije! Poput sjene sami po gradu šecemo, glad nam svu dicu izila. Bije, cujemo s vrha neboticne tablje sahat, odavno gluh. Bar vrimena, mnimo, ima. A vrime, dobro znamo, sanja uprav ono što je bilo. Što sutra ce isto doc. Pjesma se zove Herceg Stjepan na svome gradu, a posvecena je “Mili”,tj. meni.

U ovom Delalicevu lirskome solilokviju carobno zvoni žeženo zlato,zlatni dukati jezika, jer je jezik jedino što je ostalo od našega svijeta.Granice našega jezika su granice našega svijeta, govorio je Wittgenstein, a tim životvornim jezikom mi iscjeljujemo naše rane , u njegove tople odaje smještamo naše mrtve, naše uspomene.Delalic veli : Jesam li te,kuco,dobro pamtio?/Hoceš li , napokon,ponijeti me/kroz citku radost, occev nabujali vrt?/Il’ ce u zacenjenim granama vjetar/ i dalje zobati pricu o nama, o /davnim, nestalim ljubavima(Introvertni vrt); A kuca je tu, što si dalji od nje, sve je bliža,sve jasnija: Pod brigom, mahala ./U njoj , pod hristom, sama,/bogomolja mala.(…)Tu zastaše, u lipome dinu,/svi moji.Osjetivši samo,ko mirakl,/dašak što milovaše blagu visinu… (Pobrišce).

Poezija je ljubav

Misao Octavia Paza da su pjesnici otkrili zajednicko porijeklo ljubavi , religije i poezije,u stihovima Muniba Delalica nalazi svoju potvrdu , jer ljubav je za njega religija, a poezija ljubav.Religija nas spašava od smrti, a ljubav od svakodnevnog pakla.To se najbolje ocituje kroz egzilantske samoce,kad pjesnik jedino utociste nalazi u Nadi, stvarnoj ljubavi.Nasa snaga je u nadi pjevao je Brecht,a Delalic se obraca Nadi, druzici svoga zivota:Kazem li tvoje ime svaki put lijepo osjetim kako malo zajednickog s tim takozvanim svijetom imamo.U kojem se svaki put isto zabezeknemo, kad neko , iznenada,kao da te ljupko pljusne,progovori takozvanim jezikom koji jos razumijemo, s kojim smo nekad došli ovamo.Ja, i ti : koliko istiniti, toliko nestvarni(Razgovor s Nadom).

  Knjiga Svijetu sucelice pjesnicki je dragulj o pijesku sto nam ga je izbacila oluja naših života. Jer ,za razliku od vecine pjesnika egzila, koji poput brodolomnika misle samo o napuštenoj Itaki, Delalic se okrece prema novom svijetu, koji nije odabrao, svijetu u koji je bacen. U svojim stihovima on vodi dijalog s Munchom, Ibsenom, Hamsunom, s Griegom, jer oni ga jedini razumiju. On ne osjeca odbojnost prema tim svojim Tomima, znajuci da predstoje nova, gora iskustva, a da njegovo trenutacno bratstvo u knjigama, harmonijama novoga svijeta, ciji jezik on upoznaje kako bi u njemu otkrivao sve ono što mu se vec dogodilo. Pjesma tako nastaje iz dodira koji se uspostavlja kroz dva jezika, jer ljudska su iskustva neusporediva i istovremeno vrlo slicna.

Svoj ”uski put prema dubokom sjeveru” Delalic je ”poplocao” mnogim prijevodima norveske klasicne i moderne literature, preveo je preko 20 knjiga , tako da je u svojoj domovini,svima nama, isporucio jos jednu zlatnu škrinju,zadužbinu kakve nema u našoj literaturi.

Prije 10-tak godina šetao sam s Munibom ulicama Osla,grada njegovog prognanstva.

Ja sam bio došao iz Beca, a on je tad predavao bosansku književnost na sveucilištu u Oslu.

Mi , potomci Lovre Sitovica,razgovarali smo o našim pismima od pakla,uspomenama,o kuci njegova oca Zije,gdje smo kao mladici sjedili i pili vino pod odrinom,o staroj ljubuškoj gimnaziji , o mrtvim prijateljima , o ostravljenoj braci. Vodio me je u Vigelandov park skulptura,potom u Munchov muzej, gdje sam kupio jednu razglednicu s reprodukcijom slikareve Melankolije.

Tu slicicu sam zalijepio iznad svog pisaceg stola:covjek glave pognute,poduprte rukom,sjedi na obali ,zamišljen-iznad njega je nebo puno krvavih šara,a ispred njega mrki i nepregledni ocean nesrece.Ja sam na tren u tom strancu prepoznavao cas Muniba,cas sebe.Radilo se,naime,o cistoj poeziji.

Objavljene knjige

U krugu krug (pjesme), Sarajevo 1978.
Nježni stroj (pjesme), Sarajevo 1985.
Svijet i sladostrašce (pjesme),Mostar 1986.
Krotki raspored (pjesme),sarajevo 1989.
Lahor(pjesme), Sarajevo 1997
Zlatnik(pjesme), Medugorje 1999.
Sjaj usputne postaje (pjesme), Medugorje 2001.
Skandivansko pismo (pjesme), Medugorje 2002.
Nostalgicno se dovršiti (pjesme), Zagreb – Medugorje 2004.
Sjeverno od svega(eseji na norveške književne teme), Sarajevo 2007.
Bare storm og solnedgang tok jeg med fra Hercegovina, izabrane pjesme, Oslo, 2009.

1311 Posjeta 1 Posjeta danas