Kategorija: Ante Granic
Objavljeno utorak, 26 April 2011 17:10
Klikova: 1733
Mojoj majci Mari , zatim –
saputnicima moga djetinjstva :
IVANU MATIJASEVICU , DULI JAKICU ,
TONKI KNEZOVICU , RABIJI JAKIC ,.
GROZDANI ZUZI , IBRAHIMU LULICU …
i lj u b a v i koja nas je spajala u vrijeme
mladosti nase , lijepe i nepovratne !…
OLIMPIK- EKSPRES iz Sarajeva , stigao je u Mostar sa malim zakasnjenjem .
Peron je bio prepun ljudi , uglavnom putnika , koji su cekali voz
da otputuju u pravcu KARDELJEVA . Ali , tu je bilo dosta i onih
kojima , i inace , u ispracaju vozova protice dobar dio zivota .
U masi svijeta , obnevidiloj od znoja na julskom suncu , isticao se visok ,
naocit i snazan starac – obucen nemarno u grubi , plavi americki dzins .
Na glavi , kojom je upadljivo dominirao iznad svih putnika , nosio je
slamnati sesir velikog oboda, zut i izlizan od duge upotrebe .
Ruke su mu bile zauzete velikim , cetvrtastim koferima metalnih oboda ,
a po njima su bile nemarno poredjane nalijepnice raznih gradova
i drzava svijeta .
Putnik je u potpunosti licio na kauboja koji je , malocas , iskocio
iz sedla i umijesao se u masu svijeta na stanici . On se gotovo grubo
gurao kroz tu masu , kao nevjest plivac koji , razgrcuci vodene talase ,
zeli da se sto prije domogne obale . Ocigledno , htio je da sto prije
udje u voz .
Ljudi su se u cudu sklanjali , neki su nezadovoljno gundjali , ali je
vecina ipak bila impresionirana starcevim izgledom i visinom – pa su mu
dobacivali sale i smijali se na njegov racun , nasto on uopste nije
obracao paznju . Cak su i putnici iz OLIMPIK-EKSPRESA nagrnuli
na prozore i posmatrali cudnog covjeka , smijuci se upadicama koje
su mu dobacivale “m o s t a r s k e l i s k e” koje – i inace , zive od sala i
sprdacina na tudj racun .
Starac , kauboj , usao je u voz i zastao ispred prvog kupea .
Spustivsi ogromne kofere na pod , sageo se malko da bi bolje
osmotrio putnike u kupeu . Zatim je lagano , gotovo bojazljivo ,
otvorio vrata , zastao zacas i upitao :
– M o l i m , i m a l i m i s t a ?
Putnici radoznalo osmotrise pridoslicu .
– Ima , gospodine , ima – rece mladic koji je sjedio pored prozora ,
neprestano zvacuci gumu .
Kauboj malo podize pogled prema prostoru za stvari , skide sesir ,
saze se naglo i udje u kupe – onim tipicnim pokretima kojim cobani
ulaze u torove uskih i niskih vrata .
Kad udje , on se lagano uspravi , nakloni se samo mladicu uz prozor ,
otmeno i znalacki – i rece :
– O. K. ! T e n k j u !…
Tek tada se vidjelo da mu je lice grubo i izborano , gotovo speceno
od sunca i ispucalo od vjetra , da mu osmjeh ne silazi sa lica i da mu
velike , otromboljene usne podrhtavaju – dok malim ocima neprestano
zmirka . On nonsalantno uhvati sesir za obod i znalacki ga baci na
resetke za stvari tako – da se sesir u blagom luku najprije povi , zatim
nekako neobjasnjivo , odjednom , zastade – zadrhta kao bumerang i
leze tocno na slobodno mjesto na resetkama .
Putnici se osmijehnuse .
K a u b o j najprije izmjeri pogledom prostor za stvari , pa posto zakljuci
da za njegove velike kofere tu nema mjesta , on izidje u hodnik i poce
tamo da ih namjesta .
Sad , kad je ledjima bio okrenut putnicima , vidjelo se da je u krstima
malo povijen , da mu izmedju ramena strci jedna izraslina – kao guta ,
i da na nogama ima poznate , americke farmerske cizme sa tockicima
otpozadi . Na dugackim rukama – upadljivo i u stranu , strcili su mu
laktovi , kao kod ljudi koji su cesto lomili ruke .
Kad je kofere stavio jedan na drugi , okrenu se umorno prema kupeu .
Sa druge strane kupea , kroz prozor , ljudi su ga radoznalo posmatrali .
Kauboj se jos jedanput nakloni mladicu , udje u kupe i smjesti se na
srednje sjediste . Osmotri lijevo i desno . Zatim , sklopisvsi ruke na grudi ,
on se nakloni svakom putniku posebno . Osmjeh mu nije silazio sa lica .
Osim mladica uz prozor , tu je bila i jedna starica sa crnim zavezljajem
od koga se nije odvajala .
Sa druge strane sjedio je , cinilo se , mladi bracni par koji – kao da je
putovao na neku svecanost .
Kauboj pogleda kroz prozor , namrsti se i pogleda na sat .
V o z k r e n u .
Zagor i uzvici ljudi koji su ostali na stanici postajali su sve slabiji .
– Da li je ovo vlak z a M e t k o v i c ? – upita Kauboj .
– Da , za M e t k o v i c . I dalje – odgovori mladic .
– Meni triba do Metkovica – je li jos daleko ?
– P a a a , najprije je Rodoc , zatim Buna , onda Zitomislici , Capljina , a
potom Metkovic…Tako , oko dva sata vremena , po prilici – dodade mladic .
N a s t a t i s i n a .
– V r u c e d a n a s – kaze starica , otiruci celo kraickom crne povezace .
– Vruce ?…Eh , kakvi vruce ! Da vi dodjete u K a l i f o r n i j u…Eh – rece
Kauboj .
Voz je kloporao vijugavim tracnicama , a dolje , ispod pruge – p l a v i l a
se zmijolika Neretva .
– Mladicu , rece Kauboj , da li bi ste mi ustupili misto da budem uz prozor ?
Mladic se osmijehnu kraickom usana i bez rijeci se podize .
Kauboj naglo ustade i pruzi ogromnu , koscatu saku mladicu .
Kad mu ovaj pruzi ruku , Kauboj je stisnu muski i predstavi se : JAKOV !
M l a d i c takodje rece svoje ime i oni se zamijenise za sjedista .
S t a r i c a je neprestano krisom motrila cudnog putnika i to prikrivala
vjestim pogledima kroz prozor .
D v o j e m l a d i h se sasaptavalo , cinilo se nesto sasvim intimno i povjerljivo .
Samo je mladic otvoreno i ljubopitljivo posmatrao starca .
– Odakle si , mladicu – upita Kauboj ?
– Iz V a s a r o v i c a , kod Ljubuskog – rece mladic skruseno , popravljajuci
pramenove plave , nemirne kose koja mu je padala na celo .
– Iz Vasarovica…Hm ! Da…samnom su bili neki iz Vasarovica …u Argentini –
rece Kauboj . Skender i Karlica …iljadu devesto triest druge…Da ! Bili su
iz Vasarovica – ponovi on , i zagleda se u pejzaz koji je promicao .
– Je li ovo Rodoc ? upita , nakon krace stanke .
– R o d o c ? Da !… Ono tamo je R a d o b o lj a . Jeste li culi za Radobolju ?
Kauboj se zamisli . Otra celo krupnom sakom , a onda rasiri ruke kao da
u njih hoce da smjesti Radobolju i sve one beskrajne vinograde podignute
u kamenjaru , odmah tu uz prugu . Podize se i rasirenih ruku kao okrilacen ,
poce da pjeva :
– A a a a j …u teeebii je Rado o o b o o olj a a a – voooda…stuuudenaaa !…
Poznata melodija zvonila je u njegovom glasu , nekako staracki meko – i tuzno .
– L i p o p i v a s !…rece mu starica . Di si , vireti , naucija ?…Jesi li ti
nas ?
Kauboj odjednom skupi rasirene ruke , sjede i obuhvati njima koljena i – gledajuci
sitnu staricu sa nekom cudnom mjesavinom tuge i cudjenja , izgovori :
– Hm , j e s a n l i v a s ?…Hm !
Svratio je pogled prema zemlji i gledao u neku neodredjenu tocku na podu .
Glavu je uvukao medju ramena , kao gusan koji stoji na kisi .
Govorio je isprekidano .
– E , moja zeno ! Di san naucija , di ? Di i ti ! Cuva san ovce po kamenjaru prije
pedeset godina !…Piva san i bija sritan !…
Eto !…Unda san otisa u Ameriku…I do danas ! Ni pisme , ni srice !…
Do danas !
Pejzazi carobnog krajolika promicali su kao na filmskom platnu . Mladic uz
prozor se nesto sneveselio . Prevrtao je listove pasosa koga je odnekud izvukao .
Starica je gledala kroz prozor i , cinilo se , ocekivala nastavak price .
Mladi par je , s paznjom , netremice posmatrao starca .
– Biza sam od sebe , eto ! Vrtija se u krug . Kod kuce san ostavija mladu zenu
u drugom stanju …Rodija mi se sin…koji je vec sada gotovo starac…a ja ga ,
ja ga – nikada nisan vidija ! N i k a d !…Eto , danas…moguce !…
Mislija san i ja da je zivot : pare , putovanja , zene , vino…jes vraga !
A danas…sasa ja u Mostaru poslin pedeset godina da se obrijen i malo
spremin za susret sa svojima u Metkovicu…Da vidin Stari most i Neretvu…
To san gleda samo jednon u zivotu . Nije unda bilo ko danas . Ja vidija prvi
put most kad san posa u Ameriku . Caca me doveja da mi kupi opanke i
brodsku kartu od Metkovica do Argentine …I da vidis ! Kad san danas dosa
do Starog mosta – ja san se skamenija ! Ko da ni kapi Neretve nije proteklo
od onog prvog vidjenja . A most , koji mi je tada izgledao ogromno velik ,
danas mi je izgleda nekako mali . Manji . Ko da , zeno draga , nigdi nisan
ni bija …Nigdi ! Citav zivot od pedeset godina – izmedju prvog i ovog
vidjenja mosta – nestade i bi zbrisan u jednom trenu , kao pogresan racun
na tabli ….E t o !
Nastalo je opet cutanje i neka nelagodnost .
Odjednom , starac – kao da je katapultom izbacen , skoci sa sjedista , isturi
se polovicom tijela kroz prozor i poce da vice :
– Jesu li…Jesu li ono ovce Zuzine ?..
– Jesu , kaze mladic – otkud znas ?
– Oh , Boga ti …zaustavite vlak ! Potegnite rucicu i zaustavite vlak !…
Oh , gdje je rucica ?…
2.
Kauboj se jednim skokom nasao na izlazu iz kupea , ali nije mogao da izidje .
Tu se , odjednamput – kao da je sa neba bacen , nasao milicionar i stajao na
vratima kupea , mirno , strogo i sluzbeno – kao sto jednoj vlasti i prilici .
Posmatrao je Kauboja , uvijajuci znalacki palcem i kaziprstom dugacki ,
kosmati brk !
– Da zaustavis voz …A ? A kako to ? I zasto – pitao je milicionar ?
Kauboj je stajao ispred njega zanesen i crven u licu . Milicionar ga pozova
da sjedne na svoje mjesto , a zatim obojica udjose u starcev kupe .
Milicionar sjede do vrata , otkopca sluzbenu tasnu i izvadi notes .
Gledajuci netremice u Kauboja , smijesio se nekim neodredjenim , sluzbenim
osmjehom .
– Odakle putujete – i dokle ?
Kauboj se malo zbuni . Stalno je pogledao na prozor odkle mu se , maloprije ,
ukazalo poznato i drago selo .
Prestrasena s t a r i c a postade nekako jos manja !
– Do Metkovica , odgovori Kauboj !
– I o d a k l e , pitam ?
– Ah , odakle…o d a k l e ?
Kauboj se namrsti , rasiri ruke i pogleda kroz prozor , a zatim se naglo
primace milicionaru .
– Odakle ?…Iz bila svita ! Ni ja ne znam odakle . Putujem ti ja , moj gospodine ,
pedeset godina . Stalno putujem . U krug !…
Eto , izgleda da sam stigao tamo di triba !
– Nemoj , stari , da f i l o z o f i r a s ! Imas li pasos ?
– Imam . Kako bi ziv covik putova brez pasosa po bilom svitu ?…Kako ?
Kauboj zatim pazljivo otkopca debelu , zguzvanu kosulju od dzinsa .
Zatim ustade i poce da se skida . Sa unutarnje strane kosulje bio je prisiven
veliki kozni dzep …Sve oci bile su uperene u starca . A on , u dva navikla
pokreta ramenima , naprosto zbaci kosulju sa sebe i ostade polugol ,
dok su svi putnici u kupeu zanijemili od iznenadjenja .
Pokazase se , naime , kao na ekranu – bezbrojni istetovirani crtezi po tijelu .
Citavo covjekovo poprsje , ruke i ledja – nalikovali su na veliki , plavi crtez .
Cega sve tu nije bilo !
Jedna kozja glava , a ispod nje je upisana godina 1.937 , zatim dva jablana ,
jedan magarac i neka koliba . Tu je bila zapisana godina 1.935 .
A na prsima : veliki crtez glave jedne starice sa potpisom ” Majka Mara 1.932.”
Kauboj je pazljivo otkopcavao dzep na kosulji .
Zavukao je ruku unutra i izvukao veliki , kozni novcanik – nabubren i crn .
Njezno ga je otvorio . Bio je prepun dolarskih novcanica , pazljivo slozenih u gutu .
Tu je bio i plavi , strani pasos , koga Kauboj pazljivo uze , zatim ga nemarno
baci milicionaru u krilo !
Pasos , kao da malo zadrhta na milicionarovom krilu i pade na pod .
Zacu se i pistaljka vozovodje , zatim skripa kocnica – i voz stade .
– ZITOMISLICI !…
Milicionar najprije izidje u hodnik , osmotri stanicu i ljude koji su izlazili ,
ulazili –
i ponovo udje u kupe . Sjede , uze baceni pasos , podize vjedje i otvori prvu
stranicu .
Nekoliko puta , onako naizmjenice i ispod oka , pogleda Kauboja , pa pasos .
– Ova fotografija je i z m l a d i h dana – upita ?
– Iz m l a dj i h , slozi se Kauboj , iz godine 1.965 !
Milicionar je preturao stranice pasosa , jednu po jednu i pazljivo ih zagledao .
Kada je dosao do kraja , zatvori pasos i – kucajuci njime o dlan druge ruke ,
dodade pomirljivo :
– Uh , ti si obisao c i j e l i s v i j e t , Bogati !…
Kauboju zaigra jabucica na grlu . On proguta pljuvacku , kao covjek koji osjeca strah .
Ostali putnici u kupeu tek sada zivnuse .
– Citav svijet nisan . Iman da jos dodjem u M e t k o v i c e .
Kauboj to rece , ponovo se dize i nagnu se kroz prozor , sarajuci pogledom po
planini , kao da je nesto izgubio . Pogleda zatim mladica uz prozor i rece mu sapatom :
– To su bile ZUZE ?…Hm , Boze moj ! Ja sam iz toga sela ozenjen ….
Mladic se jos vise sneveseli .
Milicionar je spremao svoje stvari , a kad je to zavrsio on se , u sali , ponovo obrati
starcu :
– Hm !…U Metkovic , a onda ?
Starac sjede na svoje mjesto , uze od milicionara pruzeni pasos i ponovo ga pazljivo
stavi u novcanik , a zatim navuce kosulju .
Zacu se pistaljka otpravnika vozova i O l i m p i k – e k s p r e s podje .
– A onda …A onda !…Onda na P r o l o g , u kamenjar . Tamo je seosko groblje na
Biokovi ,
moja posljednja svitska stanica . Jasta !…Poslin pedeset godina !
– Je li moguce bas pedeset godina – upita milicionar , spremajuci se da izidje .
– I lj a d u d e v e s t o t r i j e s t e , pa ti sada racunaj ….Kriza je bila ,
ja ! Ispratila me
majka i zena u Metkovicu . Majka me poljubila i zaklela da se vratim sto prije ….a
onda
ce me , rekla je , sa zenom Grozdanom tada sacekati na istom mistu .
U M e t k o v i c u .
I jos se salila da ce me , mozda , cekati sa njima i moj tada jos nerodjeni sin .
Grozdana je bila u drugom stanju , da prostis . Majka me na rastanku poljubila ,
a zena mi samo stidljivo pruzila ruku . Gledala je predase , kao i svaka seoska mlada !
Nismo se pred majkom ni poljubili . Tada je to bilo sramota !…I sada me , u
Metkovicu ,
svi troje zaista cekaju .
J e l i t o b o z i j e d a v a nj e da je to sve tako ispalo ?!…
Starica je gledala Kauboja u cudu i , ocigledno , prebirala po sopstvenim uspomenama.
Mladic je i dalje razgledao svoj pasos .
Mladi par se samo osmjehivao i ljubopitljivo posmatrao starca .
Milicionar podize ruku , sa dva prsta dodirnu sapku u znak pozdrava – i izidje .
U susjednom kupeu pjevali su neki regruti koji su isli na otsluzenje vojnog roka u
Capljinu .
U hodniku je stajala jedna Ciganka sa djetetom , a pored prozora su promicali
staklenici
capljinskih bastovana – sijajuci se na suncu kao polegli , veliki , prozirni c a d o
r o v i .
Ljudi se nisu vidjeli .
Kauboj je , odjednom , poceo pazljivije da zagleda svoje saputnike . Na mladicu ,
koji se
nesto sneveselio , zadrzao se duze i posmatrao ga ispitivacki .
Zanesen nekim svojim ocigledno teskim mislima , mladic nije ni osjecao da je celom
oslonjen o prozorsko staklo . Samo je starac vidio kako mu , ispod brade , klizi po
staklu
okrugla , svijetla i bistra loptica tecnosti , koja je , napredujuci , pravila tanku
, bezbojnu
putanju , nalik na konac – na cijem je kraju visila srebrnasta suzna kuglica .
– H e e e j !…Starac kaziprstom dodirnu mladicevo rame .
Mladic sze trze . Oci su mu bile vlazne i on ne rece nista . Samo zatvori pasos koga
je ,
do tada drzao u rukama i pruzi ga starici pored sebe . Ona ga , gotovo sa
strahopostovanjem , stavi u duboki dzep svoje siroke seoske suknje .
Mladi par , kao i do sada , sasaptavao se nesto , drzeci se za ruke .
– Nesto si se zamislio , mladicu ?…Da nisi nekome nesto duzan – iznenada upita
Kauboj .
– Nisam nikome nista duzan , dodade mladic nakon kratke stanke .
K a u b o j se promeskolji na sjedistu .
– Hm…Nisi duzan ?…Svi smo mi duzni , Bogu ili narodu ! Moj otac je zalozio vinograd
da bi meni kupio brodsku kartu za Argentinu . Ni dan danas ga nije oduzio !
Nije htio . Virova je da cu doci i to oduziti . A ja…
Mladic je nervozno lomio prste .
– A k u d a T i p u t u j e s – upita Kauboj mladica ?
– Kuci ! Bio sam u Beogradu sa bakom . Ona tamo ima sina . Drugi joj je u Americi .
On tamo ima fabriku….Isa ja u Beograd da uzmem vizu i da idjem stricu u Ameriku .
On se nije zenio , paaa….
Kauboj nabra obrve . Poigrase mu misici na jagodici lijevog obraza . On nabra celo ,
zmirkave oci mu se odjednom jos vise smanjise . On malo napuci usne , podize se i
p lj u n u k r o z p r o z o r , a onda sjedajuci doda :
– U Ameriku , hm !…Hm , u Ameriku !…I z o v o g r a j a !…
Kauboj rasiri ruke i pogledom obuhvati citavi pejzaz koji je promicao iza prozora .
– Mora da si se zaduzio . Svi moraju da se zaduze kad idju u Ameriku .
I svi idu zbog – d o l a r a !…
Starac ponovo vjesto uze novcanik , izvadi iz njega nekoliko dolarskih novcanica
i stisnu ih u saci koju prinese mladicevom licu .
– O v o…o v o – sviju goni u Ameriku . Prokleto bilo…o v o !…
I starica i mladi par su sa iznenadjenjem gledali stisnutu starcevu saku , iz koje su
izvirivali krajevi zguzvanih novcanica – i koja je podrhtavala ispred mladicevih
ociju .
Mladic je sjedio mirno , pogled je skrivao u stranu .
– O v o je sve otjeralo…o v o – ponavljao je Kauboj – o v o !….
Dvoje mladih u uglu najprije se nasmijesise , a onda ona rece Kauboju :
– Pa , mora se . Lijepo je doci , ali se mora i zivjeti ….Eto , i mi…radimo u
Njemackoj .
Dodjemo kuci dva puta godisnje . Mogli bi i vise…
Kauboj je zamisljeno gledao kroz prozor . Starica se nervozno vrpoljila na sjedistu .
Kauboj je sve vise stiskao saku , mrstio celo , skupljao usne , a onda se – najednom
podize i n o v c a n i c e – i z b a ci k r o z p r o z o r !
Svi poskakase sa svojih sjedista i nagnuse se na prozor . Nacickani na oknu , gotovo
izbezumljeni od iznenadjenja – posmatrali su kako novcanice , u blagom padu , lijezu
na bistru povrsinu vode , a potom kako plove niz N e r e t v u !
Voz poce usporavati !….C a p lj i n a !
3.
Svi su u cudu posmatrali starca .
– Prokleti bili …dodade on stisnutih zuba , a onda se ponovo obrati mladicu .
– Obisa san cili svit . Zbog njih . I s t a s a d ?
Kauboj je pazljivo posmatrao mladica da provjeri ucinak svojih rijeci . Ali , mladic je
bio jos pod utiskom bacenih novcanica kroz prozor i , gotovo preplaseno ,
gledao u Kauboja . Na njegovom licu nije se moglo nista procitati , osim iznenadjenja
i grca nedoumice .
Kauboj je to primijeto pa nastavi :
– To sto sam ja bacija , zaradit ces ti u Ameriki za pet dana ! A moga bi mirne duse
da bacim , ili poklonim – sve sto imam ! Taman bi bija na svomu !…Nista nisan ni
ima .
– S a d a c e C a p lj i n a , progovori starica .
– Jesi li ozenjen – upita Kauboj mladica ?
– Ozenjen – i to od prije pola godine .
– K a o i m i….K a o i m i ! Dodade vragolasto mlada zena – k a o i m i !
– A da li ce zena sa tobom u Ameriku , pitao je dalje Kauboj .
– Doci ce kasnije . Kad se snadjem …
– E , moj sinko ! Kad se snadjes ? Sta ima da se snalazis kad imas strica fabrikanta…
Tamo svi nasi – imaju fabrike !…Eh ! Tako sam i ja mislija : Kad se snadjem !
– Pa ?…Upita mlada zena .
– Pa ?!…Pa – pedeset godina se snalazim tovareci vrece u brodove …Od Amerike do
Japana ,
od sivernog do juznog pola…Sta znaci to : k a d s e s n a dj e m ?
Moja Grozdana je bila mlada …sesnest godina …sesnest , ej ! Taku san je ostavija
…
Ohooohooo- kao jabuku !…
Ovaku , bas ovaku kao ova mlada dama…Kako vam je ime , gospodjo ?
– R a b i j a – kaze mlada zena osmjehujuci se – Ja sam R a b i j a !
– A tebi ?…Upita Kauboj njenog saputnika .
– Ja sam I v a n…Ivan M a t i j a s e v i c , gotovo stidljivo dodade covjek ,
koji je za
citavo vrijeme putovanja cutao , citao neku knjigu i povremeno se smijesio .
U susjednom kupeu ljudi su pjevali . Cula se odnekud i prava hercegovacka ganga .
Neko je uzvikivao : Z I V J E L I !…
– Uh , bogati , iznenadi se Kauboj – Rabija i Ivan ! Eh , eh !…A moja Grozda bila
je prva
pravoslavna nevista u nasem kraju otkako je Boga i svita !…Bilo je to pravo cudo !
Starica se samo u cudu krstila , neprestani izvirujuci kroz prozor . Kao da se nadala
da ce neka nevidljiva sila , neki dobri duh , vratiti one zelene novcanice , te
dolare ,
koje neki stari Hercegovci izjednacavaju sa bozanstvom .
A starac se nije zaustavljao .
– P r a t a r nas nije tija vincati…Selo se na nas podiglo . A kad san posa u
Ameriku , svi
su odanuli . Mislili su da ce se ona vratiti ocu ….Ali , ona mene i sada ceka sa
svojih
seszdeset i sest godina…U Metkovicu , sa majkom ! A majka – devedeset godina –
ehheej !
A sin – pedeset … E !
Kauboj nakratko ucuta , a onda nastavi :
– Tako je to tada bilo ….A sada – Rabija i Ivo ! Ivo i Rabija !…Kauboj se smijao
zdravim i
zvonkim smijehom , ponavljajuci u kratkim razmacima : B r a v o !… Tako je i u
Ameriki !…
Eh , Rabija , Rabija !…dodade . Znas li ti da ja do dolaska u Argentinu nisan vidija
lice muslimanke , znate li Vi to ?…Zamotane ! Zamotane…!
Rabija se zadovoljno smjeskala i pribijala uz Ivana .
Jedan par koji je slusao iz hodnika ovaj razgovor , zastade . Mladic pruzi ruku Kauboju
i predstavi se : JA sam I b r a h i m L u l i c , a ovo je moja supruga – I v a n
a !…
Kauboj se prekrsti .
I stara zena se krstila , ali od cuda – i mumlala sebi u bradu :
– Rabija i Ivan ! Hm – zato nam i jeste ovako . Najbolje bi bilo – svako svoje pa
ziviti u miru !
Al ovo sada – covik ne zna ni ko pripada Kristu , ko Muhamedu !…Vrag dosa po svoje !
– Suti bako , ne t o r o k a j – kaze joj tiho mladic , a onda nastavi da zuri
kroz prozor .
– CAPLJINA – EVO CAPLJINE , prodera se neko .
Rabija i Ivan se naglo podigose , poskidase svoje stvari i iznesose ih u hodnik
.Sada se jos
jasnije vidjelo da su oboje svecano odjeveni – kao za paradu .
Nasmijani , oni se ponovo vratise u kupe i srdacno se pozdravise sa svima . Kauboj
im oboma
uze ruke u svoje i prodrma ih :
– Bravo ! Sritno ! …Pozdravite svoje . A ako ikada dodjete na V e l i k i Pr o l
o g , na kuci tamo :
pise : SINOVI JOSIPA JELAVICA – samo pitajte za Jakova !…Svi oni mene znaju , iako
nisan bija
ima pesedet godina !…Pa , sritno Rabija – i sina rodila !
– Hvala , hvala …zahvaljivao se mladi par – mi ovdje silazimo pa onda u Lj u b u s
k i !…
Voz je usporavao . Ocigledno , bio je vec u stanici .
I kao na svakoj stanici , Kauboj se polovinom tijela izvuce kroz prozor . Na peronu
je bila
velika guzva …Velika grupa ljudi , okicanih kao svatovi , pjevali su i galamili ,
nazdravljali
bocama – uzdizuci ih visoko iznad glava – i njima mahali putnicima u vozu .
Djeca su se rastrcala oko vagona , kao da su ocekivali nekoga za koga jedino nisu
znali
u kome je kupeu .
Kauboj je posmatrao tu razdraganu masu svijeta – opcinjen . Ivan je vec otvorio
vrata vagona
i sisao na stepenicu . Kauboj to primijeti i , dok je voz jos lagano isao , on doda :
– S v a t o v i !
– Nasi svatovi …n a s i – dobaci mu Ivan , razdragano . Mi sada po prvi put
poslije vjencanja
u Njemackoj ovamo dolazimo . Roditelji hoce da nam naprave svadbu onako ,
po hercegovacki !…O h o o o h o o o…a h h h a a a h a a h a…!
Kauboj se prekrsti u cudu . Voz stade . Masa svijeta nagrnu prema vagonu i Ivan sidje .
Pojavi se i Rabija . Neki momci uskocise u vagon da im uzmu stvari . Gomila ljudi se
ustalasa .
Cestitanja …poljupci !
– Bako , eno T o n k e Knezolvica – t a k s i s t e !…Eno i D u l e J a k i c a
, nosi zastavu !
Ali , masa putnika bila je zauzeta svadbarskim prizorom i niko nije cuo mladica , kao
ni Kauboja koji je vikao : B R A V O !
O l i m p i k e k s p r e s je stajao na stanici Capljina samo par minuta .
Otpravnik je
podigao palicu i voz podje .
Kauboj , mladic i starica gledali su kroz prozor , sve dok nisu izgubili iz vida
capljinsku stanicu ,
a onda opet zauzese svoja mjesta .
– S v a d b a… e e e h e e e h e j ! Kao da je juce ovako bilo …samo mi na
konjima , kaze Kauboj .
– A i moj pokojni , Bog mu dao lako dusi , stalno je pricao o nasoj svadbi . Ali ,
nije bilo sudjeno
da ga dugo slusam…A m e r i k a – r u d n i k , e k s p l o z i j a i – g o t o
v o !
C e t r d e s e t o s a m g o d i n a u d o v i c a…kaze stara zena .
– Eh ! Metkovic – uzdahnu mladic …Eh – sada ce M e t k o v i c !
– M e t k o v i c… M e t k o v i c – uzviknu Kauboj , kao da se naglo probudio iz
sna ….Metkovic !
– Jos deset minuta-dodade mladic . Tako , oko deset !
Kauboj je uzeo cesalj i ogledalce . Uredjivao je preostale pramenove srebrnasto
bijele kose ,
gladio lice rukom i trazio da nije preostala neka dlacica poslije brijanja u Mostaru .
Popravljao je kragnu , opipavao dzep u kome je nosio novac , uredjivao pantalone i
uvlacio ih u cizme , a pritom stalno izvirivao kroz prozor i gledao u pravcu
Metkovica .
Zatim je uzeo sesir , zabacio ga na ramena i skopcao pod vratom uzicom od grube koze ,
a onda je prisao prozoru i naslonio se objerucke . Sad mu se od sesira nije vidjela
ona
izraslina izmedju ramena .
Na uskoj udolini , koju su od Neretve odvajali razbaruseni busenovi visokih ,
sabljastih
rakita – rasli su niski , crveni divlji makovi , a glave su im se rojile i njihale
se na slabom
povjetarcu koji , u ovo doba godine , piri neprestano uzvodno uz Neretvu i nanosi
poznati , omamljujuci miris mora i juznog rastinja .
Starcevo srce lupalo je sve brze , sve ludje , kao izbezumljeni izgubljen prolaznik .
On odjednom osjeti – i s u m k r v i u s v o j i m u s i m a !.. Voz poce
da usporava .
– AAAH !…jedva cujno izusti kad mu u vidno polje naprosto uplovi V e l i k o b r
d o iznad
Metkovica i na njemu stara , srednjovjekovna tvrdjava – ona ista , neizmijenjena ,
koju su njegove mladalacke , suzne oci gledale , dok se ono brod nije izgubio na
pucini !
A kad se pojavi udolina – i puce mu pred ocima grad , nepoznat i k a o t u dj i …
starcu se odjednom – z a m a g l i p r e d o c i m a….
( Kraj ).
HORIZONTI – Paris , No 3. godine 1.983.