Kauboj iz Olimpik ekspresa

Kategorija: Ante Granic    
    Objavljeno utorak, 26 April 2011 17:10
    Klikova: 1733

AnteGranic

Mojoj majci Mari , zatim –

saputnicima moga djetinjstva :

IVANU MATIJASEVICU , DULI JAKICU ,

TONKI KNEZOVICU , RABIJI JAKIC ,.

GROZDANI ZUZI , IBRAHIMU LULICU …

i lj u b a v i koja nas je spajala u vrijeme

mladosti nase , lijepe i nepovratne !…

OLIMPIK- EKSPRES iz Sarajeva , stigao je u Mostar sa malim zakasnjenjem .

Peron je bio prepun ljudi , uglavnom putnika , koji su cekali voz

da otputuju u pravcu KARDELJEVA . Ali , tu je bilo dosta i onih

kojima , i inace , u ispracaju vozova protice dobar dio zivota .

U masi svijeta , obnevidiloj od znoja na julskom suncu , isticao se visok ,

naocit i snazan starac – obucen nemarno u grubi , plavi americki dzins .

Na glavi , kojom je upadljivo dominirao iznad svih putnika , nosio je

slamnati sesir velikog oboda, zut i izlizan od duge upotrebe .

Ruke su mu bile zauzete velikim , cetvrtastim koferima metalnih oboda ,

a po njima su bile nemarno poredjane nalijepnice raznih gradova

i drzava svijeta .

Putnik je u potpunosti licio na kauboja koji je , malocas , iskocio

iz sedla i umijesao se u masu svijeta na stanici . On se gotovo grubo

gurao kroz tu masu , kao nevjest plivac koji , razgrcuci vodene talase ,

zeli da se sto prije domogne obale . Ocigledno , htio je da sto prije

udje u voz .

Ljudi su se u cudu sklanjali , neki su nezadovoljno gundjali , ali je

vecina ipak bila impresionirana starcevim izgledom i visinom – pa su mu

dobacivali sale i smijali se na njegov racun , nasto on uopste nije

obracao paznju . Cak su i putnici iz OLIMPIK-EKSPRESA nagrnuli

na prozore i posmatrali cudnog covjeka , smijuci se upadicama koje

su mu dobacivale “m o s t a r s k e l i s k e” koje – i inace , zive od sala i

sprdacina na tudj racun .

Starac , kauboj , usao je u voz i zastao ispred prvog kupea .

Spustivsi ogromne kofere na pod , sageo se malko da bi bolje

osmotrio putnike u kupeu . Zatim je lagano , gotovo bojazljivo ,

otvorio vrata , zastao zacas i upitao :

– M o l i m , i m a l i   m i s t a ?

Putnici radoznalo osmotrise pridoslicu .

– Ima , gospodine , ima – rece mladic koji je sjedio pored prozora ,

neprestano zvacuci gumu .

Kauboj malo podize pogled prema prostoru za stvari , skide sesir ,

saze se naglo i udje u kupe – onim tipicnim pokretima kojim cobani

ulaze u torove uskih i niskih vrata .

Kad udje , on se lagano uspravi , nakloni se samo mladicu uz prozor ,

otmeno i znalacki – i rece :

– O. K. ! T e n k j u !…

Tek tada se vidjelo da mu je lice grubo i izborano , gotovo speceno

od sunca i ispucalo od vjetra , da mu osmjeh ne silazi sa lica i da mu

velike , otromboljene usne podrhtavaju – dok malim ocima neprestano

zmirka . On nonsalantno uhvati sesir za obod i znalacki ga baci na

resetke za stvari tako – da se sesir u blagom luku najprije povi , zatim

nekako neobjasnjivo , odjednom , zastade – zadrhta kao bumerang i

leze tocno na slobodno mjesto na resetkama .

Putnici se osmijehnuse .

K a u b o j najprije izmjeri pogledom prostor za stvari , pa posto zakljuci

da za njegove velike kofere tu nema mjesta , on izidje u hodnik i poce

tamo da ih namjesta .

Sad , kad je ledjima bio okrenut putnicima , vidjelo se da je u krstima

malo povijen , da mu izmedju ramena strci jedna izraslina – kao guta ,

i da na nogama ima poznate , americke farmerske cizme sa tockicima

otpozadi . Na dugackim rukama – upadljivo i u stranu , strcili su mu

laktovi , kao kod ljudi koji su cesto lomili ruke .

Kad je kofere stavio jedan na drugi , okrenu se umorno prema kupeu .

Sa druge strane kupea , kroz prozor , ljudi su ga radoznalo posmatrali .

Kauboj se jos jedanput nakloni mladicu , udje u kupe i smjesti se na

srednje sjediste . Osmotri lijevo i desno . Zatim , sklopisvsi ruke na grudi ,

on se nakloni svakom putniku posebno . Osmjeh mu nije silazio sa lica .

Osim mladica uz prozor , tu je bila i jedna starica sa crnim zavezljajem

od koga se nije odvajala .

Sa druge strane sjedio je , cinilo se , mladi bracni par koji – kao da je

putovao na neku svecanost .

Kauboj pogleda kroz prozor , namrsti se i pogleda na sat .

V o z k r e n u .

Zagor i uzvici ljudi koji su ostali na stanici postajali su sve slabiji .

– Da li je ovo vlak z a M e t k o v i c ? – upita Kauboj .

– Da , za M e t k o v i c . I dalje – odgovori mladic .

– Meni triba do Metkovica – je li jos daleko ?

– P a a a , najprije je Rodoc , zatim Buna , onda Zitomislici , Capljina , a

potom Metkovic…Tako , oko dva sata vremena , po prilici – dodade mladic .

N a s t a   t i s i n a .

– V r u c e   d a n a s – kaze starica , otiruci celo kraickom crne povezace .

– Vruce ?…Eh , kakvi vruce ! Da vi dodjete u K a l i f o r n i j u…Eh – rece

Kauboj .

Voz je kloporao vijugavim tracnicama , a dolje , ispod pruge – p l a v i l a

se zmijolika Neretva .

– Mladicu , rece Kauboj , da li bi ste mi ustupili misto da budem uz prozor ?

Mladic se osmijehnu kraickom usana i bez rijeci se podize .

Kauboj naglo ustade i pruzi ogromnu , koscatu saku mladicu .

Kad mu ovaj pruzi ruku , Kauboj je stisnu muski i predstavi se : JAKOV !

M l a d i c takodje rece svoje ime i oni se zamijenise za sjedista .

S t a r i c a   je neprestano krisom motrila cudnog putnika i to prikrivala

vjestim pogledima kroz prozor .

D v o j e m l a d i h se sasaptavalo , cinilo se nesto sasvim intimno i povjerljivo .

Samo je mladic otvoreno i ljubopitljivo posmatrao starca .

– Odakle si , mladicu – upita Kauboj ?

– Iz V a s a r o v i c a , kod Ljubuskog – rece mladic skruseno , popravljajuci

pramenove plave , nemirne kose koja mu je padala na celo .

– Iz Vasarovica…Hm ! Da…samnom su bili neki iz Vasarovica …u Argentini –

rece Kauboj . Skender i Karlica …iljadu devesto triest druge…Da ! Bili su

iz Vasarovica – ponovi on , i zagleda se u pejzaz koji je promicao .

– Je li ovo Rodoc ? upita , nakon krace stanke .

– R o d o c ? Da !… Ono tamo je R a d o b o lj a . Jeste li culi za Radobolju ?

Kauboj se zamisli . Otra celo krupnom sakom , a onda rasiri ruke kao da

u njih hoce da smjesti Radobolju i sve one beskrajne vinograde podignute

u kamenjaru , odmah tu uz prugu . Podize se i rasirenih ruku kao okrilacen ,

poce da pjeva :

– A a a a j …u teeebii je Rado o o b o o olj a a a – voooda…stuuudenaaa !…

Poznata melodija zvonila je u njegovom glasu , nekako staracki meko – i tuzno .

– L i p o   p i v a s !…rece mu starica . Di si , vireti , naucija ?…Jesi li ti

nas ?

Kauboj odjednom skupi rasirene ruke , sjede i obuhvati njima koljena i – gledajuci

sitnu staricu sa nekom cudnom mjesavinom tuge i cudjenja , izgovori :

– Hm , j e s a n l i   v a s ?…Hm !

Svratio je pogled prema zemlji i gledao u neku neodredjenu tocku na podu .

Glavu je uvukao medju ramena , kao gusan koji stoji na kisi .

Govorio je isprekidano .

– E , moja zeno ! Di san naucija , di ? Di i ti ! Cuva san ovce po kamenjaru prije

pedeset godina !…Piva san i bija sritan !…

Eto !…Unda san otisa u Ameriku…I do danas ! Ni pisme , ni srice !…

Do danas !

Pejzazi carobnog krajolika promicali su kao na filmskom platnu . Mladic uz

prozor se nesto sneveselio . Prevrtao je listove pasosa koga je odnekud izvukao .

Starica je gledala kroz prozor i , cinilo se , ocekivala nastavak price .

Mladi par je , s paznjom , netremice posmatrao starca .

– Biza sam od sebe , eto ! Vrtija se u krug . Kod kuce san ostavija mladu zenu

u drugom stanju …Rodija mi se sin…koji je vec sada gotovo starac…a ja ga ,

ja ga – nikada nisan vidija ! N i k a d !…Eto , danas…moguce !…

Mislija san i ja da je zivot : pare , putovanja , zene , vino…jes vraga !

A danas…sasa ja u Mostaru poslin pedeset godina da se obrijen i malo

spremin za susret sa svojima u Metkovicu…Da vidin Stari most i Neretvu…

To san gleda samo jednon u zivotu . Nije unda bilo ko danas . Ja vidija prvi

put most kad san posa u Ameriku . Caca me doveja da mi kupi opanke i

brodsku kartu od Metkovica do Argentine …I da vidis ! Kad san danas dosa

do Starog mosta – ja san se skamenija ! Ko da ni kapi Neretve nije proteklo

od onog prvog vidjenja . A most , koji mi je tada izgledao ogromno velik ,

danas mi je izgleda nekako mali . Manji . Ko da , zeno draga , nigdi nisan

ni bija …Nigdi ! Citav zivot od pedeset godina – izmedju prvog i ovog

vidjenja mosta – nestade i bi zbrisan u jednom trenu , kao pogresan racun

na tabli ….E t o !

Nastalo je opet cutanje i neka nelagodnost .

Odjednom , starac – kao da je katapultom izbacen , skoci sa sjedista , isturi

se polovicom tijela kroz prozor i poce da vice :

– Jesu li…Jesu li ono ovce Zuzine ?..

– Jesu , kaze mladic – otkud znas ?

– Oh , Boga ti …zaustavite vlak ! Potegnite rucicu i zaustavite vlak !…

Oh , gdje je rucica ?…

2.

Kauboj se jednim skokom nasao na izlazu iz kupea , ali nije mogao da izidje .

Tu se , odjednamput – kao da je sa neba bacen , nasao milicionar i stajao na

vratima kupea , mirno , strogo i sluzbeno – kao sto jednoj vlasti i prilici .

Posmatrao je Kauboja , uvijajuci znalacki palcem i kaziprstom dugacki ,

kosmati brk !

– Da zaustavis voz …A ? A kako to ? I zasto – pitao je milicionar ?

Kauboj je stajao ispred njega zanesen i crven u licu . Milicionar ga pozova

da sjedne na svoje mjesto , a zatim obojica udjose u starcev kupe .

Milicionar sjede do vrata , otkopca sluzbenu tasnu i izvadi notes .

Gledajuci netremice u Kauboja , smijesio se nekim neodredjenim , sluzbenim

osmjehom .

– Odakle putujete – i dokle ?

Kauboj se malo zbuni . Stalno je pogledao na prozor odkle mu se , maloprije ,

ukazalo poznato i drago selo .

Prestrasena s t a r i c a postade nekako jos manja !

– Do Metkovica , odgovori Kauboj !

– I o d a k l e , pitam ?

– Ah , odakle…o d a k l e ?

Kauboj se namrsti , rasiri ruke i pogleda kroz prozor , a zatim se naglo

primace milicionaru .

– Odakle ?…Iz bila svita ! Ni ja ne znam odakle . Putujem ti ja , moj gospodine ,

pedeset godina . Stalno putujem . U krug !…

Eto , izgleda da sam stigao tamo di triba !

– Nemoj , stari , da f i l o z o f i r a s ! Imas li pasos ?

– Imam . Kako bi ziv covik putova brez pasosa po bilom svitu ?…Kako ?

Kauboj zatim pazljivo otkopca debelu , zguzvanu kosulju od dzinsa .

Zatim ustade i poce da se skida . Sa unutarnje strane kosulje bio je prisiven

veliki kozni dzep …Sve oci bile su uperene u starca . A on , u dva navikla

pokreta ramenima , naprosto zbaci kosulju sa sebe i ostade polugol ,

dok su svi putnici u kupeu zanijemili od iznenadjenja .

Pokazase se , naime , kao na ekranu – bezbrojni istetovirani crtezi po tijelu .

Citavo covjekovo poprsje , ruke i ledja – nalikovali su na veliki , plavi crtez .

Cega sve tu nije bilo !

Jedna kozja glava , a ispod nje je upisana godina 1.937 , zatim dva jablana ,

jedan magarac i neka koliba . Tu je bila zapisana godina 1.935 .

A na prsima : veliki crtez glave jedne starice sa potpisom ” Majka Mara 1.932.”

Kauboj je pazljivo otkopcavao dzep na kosulji .

Zavukao je ruku unutra i izvukao veliki , kozni novcanik – nabubren i crn .

Njezno ga je otvorio . Bio je prepun dolarskih novcanica , pazljivo slozenih u gutu .

Tu je bio i plavi , strani pasos , koga Kauboj pazljivo uze , zatim ga nemarno

baci milicionaru u krilo !

Pasos , kao da malo zadrhta na milicionarovom krilu i pade na pod .

Zacu se i pistaljka vozovodje , zatim skripa kocnica – i voz stade .

– ZITOMISLICI !…

Milicionar najprije izidje u hodnik , osmotri stanicu i ljude koji su izlazili ,

ulazili –

i ponovo udje u kupe . Sjede , uze baceni pasos , podize vjedje i otvori prvu

stranicu .

Nekoliko puta , onako naizmjenice i ispod oka , pogleda Kauboja , pa pasos .

– Ova fotografija je i z   m l a d i h dana – upita ?

– Iz   m l a dj i h , slozi se Kauboj , iz godine 1.965 !

Milicionar je preturao stranice pasosa , jednu po jednu i pazljivo ih zagledao .

Kada je dosao do kraja , zatvori pasos i – kucajuci njime o dlan druge ruke ,

dodade pomirljivo :

– Uh , ti si obisao c i j e l i s v i j e t , Bogati !…

Kauboju zaigra jabucica na grlu . On proguta pljuvacku , kao covjek koji osjeca strah .

Ostali putnici u kupeu tek sada zivnuse .

– Citav svijet nisan . Iman da jos dodjem u M e t k o v i c e .

Kauboj to rece , ponovo se dize i nagnu se kroz prozor , sarajuci pogledom po

planini , kao da je nesto izgubio . Pogleda zatim mladica uz prozor i rece mu sapatom :

– To su bile ZUZE ?…Hm , Boze moj ! Ja sam iz toga sela ozenjen ….

Mladic se jos vise sneveseli .

Milicionar je spremao svoje stvari , a kad je to zavrsio on se , u sali , ponovo obrati

starcu :

– Hm !…U Metkovic , a onda ?

Starac sjede na svoje mjesto , uze od milicionara pruzeni pasos i ponovo ga pazljivo

stavi u novcanik , a zatim navuce kosulju .

Zacu se pistaljka otpravnika vozova i O l i m p i k – e k s p r e s podje .

– A onda …A onda !…Onda na P r o l o g , u kamenjar . Tamo je seosko groblje na

Biokovi ,

moja posljednja svitska stanica . Jasta !…Poslin pedeset godina !

– Je li moguce bas pedeset godina – upita milicionar , spremajuci se da izidje .

– I lj a d u d e v e s t o t r i j e s t e , pa ti sada racunaj ….Kriza je bila ,

ja ! Ispratila me

majka i zena u Metkovicu . Majka me poljubila i zaklela da se vratim sto prije ….a

onda

ce me , rekla je , sa zenom Grozdanom tada sacekati na istom mistu .

U M e t k o v i c u .

I jos se salila da ce me , mozda , cekati sa njima i moj tada jos nerodjeni sin .

Grozdana je bila u drugom stanju , da prostis . Majka me na rastanku poljubila ,

a zena mi samo stidljivo pruzila ruku . Gledala je predase , kao i svaka seoska mlada !

Nismo se pred majkom ni poljubili . Tada je to bilo sramota !…I sada me , u

Metkovicu ,

svi troje zaista cekaju .

J e l i t o b o z i j e d a v a nj e da je to sve tako ispalo ?!…

Starica je gledala Kauboja u cudu i , ocigledno , prebirala po sopstvenim uspomenama.

Mladic je i dalje razgledao svoj pasos .

Mladi par se samo osmjehivao i ljubopitljivo posmatrao starca .

Milicionar podize ruku , sa dva prsta dodirnu sapku u znak pozdrava – i izidje .

U susjednom kupeu pjevali su neki regruti koji su isli na otsluzenje vojnog roka u

Capljinu .

U hodniku je stajala jedna Ciganka sa djetetom , a pored prozora su promicali

staklenici

capljinskih bastovana – sijajuci se na suncu kao polegli , veliki , prozirni c a d o

r o v i .

Ljudi se nisu vidjeli .

Kauboj je , odjednom , poceo pazljivije da zagleda svoje saputnike . Na mladicu ,

koji se

nesto sneveselio , zadrzao se duze i posmatrao ga ispitivacki .

Zanesen nekim svojim ocigledno teskim mislima , mladic nije ni osjecao da je celom

oslonjen o prozorsko staklo . Samo je starac vidio kako mu , ispod brade , klizi po

staklu

okrugla , svijetla i bistra loptica tecnosti , koja je , napredujuci , pravila tanku

, bezbojnu

putanju , nalik na konac – na cijem je kraju visila srebrnasta suzna kuglica .

– H e e e j !…Starac kaziprstom dodirnu mladicevo rame .

Mladic sze trze . Oci su mu bile vlazne i on ne rece nista . Samo zatvori pasos koga

je ,

do tada drzao u rukama i pruzi ga starici pored sebe . Ona ga , gotovo sa

strahopostovanjem , stavi u duboki dzep svoje siroke seoske suknje .

Mladi par , kao i do sada , sasaptavao se nesto , drzeci se za ruke .

– Nesto si se zamislio , mladicu ?…Da nisi nekome nesto duzan – iznenada upita

Kauboj .

– Nisam nikome nista duzan , dodade mladic nakon kratke stanke .

K a u b o j se promeskolji na sjedistu .

– Hm…Nisi duzan ?…Svi smo mi duzni , Bogu ili narodu ! Moj otac je zalozio vinograd

da bi meni kupio brodsku kartu za Argentinu . Ni dan danas ga nije oduzio !

Nije htio . Virova je da cu doci i to oduziti . A ja…

Mladic je nervozno lomio prste .

– A k u d a   T i   p u t u j e s – upita Kauboj mladica ?

– Kuci ! Bio sam u Beogradu sa bakom . Ona tamo ima sina . Drugi joj je u Americi .

On tamo ima fabriku….Isa ja u Beograd da uzmem vizu i da idjem stricu u Ameriku .

On se nije zenio , paaa….

Kauboj nabra obrve . Poigrase mu misici na jagodici lijevog obraza . On nabra celo ,

zmirkave oci mu se odjednom jos vise smanjise . On malo napuci usne , podize se i

p lj u n u k r o z p r o z o r , a onda sjedajuci doda :

– U Ameriku , hm !…Hm , u Ameriku !…I z o v o g   r a j a !…

Kauboj rasiri ruke i pogledom obuhvati citavi pejzaz koji je promicao iza prozora .

– Mora da si se zaduzio . Svi moraju da se zaduze kad idju u Ameriku .

I svi idu zbog – d o l a r a !…

Starac ponovo vjesto uze novcanik , izvadi iz njega nekoliko dolarskih novcanica

i stisnu ih u saci koju prinese mladicevom licu .

– O v o…o v o – sviju goni u Ameriku . Prokleto bilo…o v o !…

I starica i mladi par su sa iznenadjenjem gledali stisnutu starcevu saku , iz koje su

izvirivali krajevi zguzvanih novcanica – i koja je podrhtavala ispred mladicevih

ociju .

Mladic je sjedio mirno , pogled je skrivao u stranu .

– O v o je sve otjeralo…o v o – ponavljao je Kauboj – o v o !….

Dvoje mladih u uglu najprije se nasmijesise , a onda ona rece Kauboju :

– Pa , mora se . Lijepo je doci , ali se mora i zivjeti ….Eto , i mi…radimo u

Njemackoj .

Dodjemo kuci dva puta godisnje . Mogli bi i vise…

Kauboj je zamisljeno gledao kroz prozor . Starica se nervozno vrpoljila na sjedistu .

Kauboj je sve vise stiskao saku , mrstio celo , skupljao usne , a onda se – najednom

podize i n o v c a n i c e – i z b a ci   k r o z   p r o z o r !

Svi poskakase sa svojih sjedista i nagnuse se na prozor . Nacickani na oknu , gotovo

izbezumljeni od iznenadjenja – posmatrali su kako novcanice , u blagom padu , lijezu

na bistru povrsinu vode , a potom kako plove niz N e r e t v u !

Voz poce usporavati !….C a p lj i n a !

3.

Svi su u cudu posmatrali starca .

– Prokleti bili …dodade on stisnutih zuba , a onda se ponovo obrati mladicu .

– Obisa san cili svit . Zbog njih . I s t a s a d ?

Kauboj je pazljivo posmatrao mladica da provjeri ucinak svojih rijeci . Ali , mladic je

bio jos pod utiskom bacenih novcanica kroz prozor i , gotovo preplaseno ,

gledao u Kauboja . Na njegovom licu nije se moglo nista procitati , osim iznenadjenja

i grca nedoumice .

Kauboj je to primijeto pa nastavi :

– To sto sam ja bacija , zaradit ces ti u Ameriki za pet dana ! A moga bi mirne duse

da bacim , ili poklonim – sve sto imam ! Taman bi bija na svomu !…Nista nisan ni

ima .

– S a d a c e C a p lj i n a , progovori starica .

– Jesi li ozenjen – upita Kauboj mladica ?

– Ozenjen – i to od prije pola godine .

– K a o i m i….K a o i m i ! Dodade vragolasto mlada zena – k a o i m i !

– A da li ce zena sa tobom u Ameriku , pitao je dalje Kauboj .

– Doci ce kasnije . Kad se snadjem …

– E , moj sinko ! Kad se snadjes ? Sta ima da se snalazis kad imas strica fabrikanta…

Tamo svi nasi – imaju fabrike !…Eh ! Tako sam i ja mislija : Kad se snadjem !

– Pa ?…Upita mlada zena .

– Pa ?!…Pa – pedeset godina se snalazim tovareci vrece u brodove …Od Amerike do

Japana ,

od sivernog do juznog pola…Sta znaci to : k a d   s e   s n a dj e m ?

Moja Grozdana je bila mlada …sesnest godina …sesnest , ej ! Taku san je ostavija

Ohooohooo- kao jabuku !…

Ovaku , bas ovaku kao ova mlada dama…Kako vam je ime , gospodjo ?

– R a b i j a – kaze mlada zena osmjehujuci se – Ja sam R a b i j a !

– A tebi ?…Upita Kauboj njenog saputnika .

– Ja sam I v a n…Ivan M a t i j a s e v i c , gotovo stidljivo dodade covjek ,

koji je za

citavo vrijeme putovanja cutao , citao neku knjigu i povremeno se smijesio .

U susjednom kupeu ljudi su pjevali . Cula se odnekud i prava hercegovacka ganga .

Neko je uzvikivao : Z I V J E L I !…

– Uh , bogati , iznenadi se Kauboj – Rabija i Ivan ! Eh , eh !…A moja Grozda bila

je prva

pravoslavna nevista u nasem kraju otkako je Boga i svita !…Bilo je to pravo cudo !

Starica se samo u cudu krstila , neprestani izvirujuci kroz prozor . Kao da se nadala

da ce neka nevidljiva sila , neki dobri duh , vratiti one zelene novcanice , te

dolare ,

koje neki stari Hercegovci izjednacavaju sa bozanstvom .

A starac se nije zaustavljao .

– P r a t a r nas nije tija vincati…Selo se na nas podiglo . A kad san posa u

Ameriku , svi

su odanuli . Mislili su da ce se ona vratiti ocu ….Ali , ona mene i sada ceka sa

svojih

seszdeset i sest godina…U Metkovicu , sa majkom ! A majka – devedeset godina –

ehheej !

A sin – pedeset … E !

Kauboj nakratko ucuta , a onda nastavi :

– Tako je to tada bilo ….A sada – Rabija i Ivo ! Ivo i Rabija !…Kauboj se smijao

zdravim i

zvonkim smijehom , ponavljajuci u kratkim razmacima : B r a v o !… Tako je i u

Ameriki !…

Eh , Rabija , Rabija !…dodade . Znas li ti da ja do dolaska u Argentinu nisan vidija

lice muslimanke , znate li Vi to ?…Zamotane ! Zamotane…!

Rabija se zadovoljno smjeskala i pribijala uz Ivana .

Jedan par koji je slusao iz hodnika ovaj razgovor , zastade . Mladic pruzi ruku Kauboju

i predstavi se : JA sam I b r a h i m   L u l i c , a ovo je moja supruga – I v a n

a !…

Kauboj se prekrsti .

I stara zena se krstila , ali od cuda – i mumlala sebi u bradu :

– Rabija i Ivan ! Hm – zato nam i jeste ovako . Najbolje bi bilo – svako svoje pa

ziviti u miru !

Al ovo sada – covik ne zna ni ko pripada Kristu , ko Muhamedu !…Vrag dosa po svoje !

– Suti bako , ne t o r o k a j – kaze joj tiho mladic , a onda nastavi da zuri

kroz prozor .

– CAPLJINA – EVO CAPLJINE , prodera se neko .

Rabija i Ivan se naglo podigose , poskidase svoje stvari i iznesose ih u hodnik

.Sada se jos

jasnije vidjelo da su oboje svecano odjeveni – kao za paradu .

Nasmijani , oni se ponovo vratise u kupe i srdacno se pozdravise sa svima . Kauboj

im oboma

uze ruke u svoje i prodrma ih :

– Bravo ! Sritno ! …Pozdravite svoje . A ako ikada dodjete na V e l i k i   Pr o l

o g , na kuci tamo :

pise : SINOVI JOSIPA JELAVICA – samo pitajte za Jakova !…Svi oni mene znaju , iako

nisan bija

ima pesedet godina !…Pa , sritno Rabija – i sina rodila !

– Hvala , hvala …zahvaljivao se mladi par – mi ovdje silazimo pa onda u Lj u b u s

k i !…

Voz je usporavao . Ocigledno , bio je vec u stanici .

I kao na svakoj stanici , Kauboj se polovinom tijela izvuce kroz prozor . Na peronu

je bila

velika guzva …Velika grupa ljudi , okicanih kao svatovi , pjevali su i galamili ,

nazdravljali

bocama – uzdizuci ih visoko iznad glava – i njima mahali putnicima u vozu .

Djeca su se rastrcala oko vagona , kao da su ocekivali nekoga za koga jedino nisu

znali

u kome je kupeu .

Kauboj je posmatrao tu razdraganu masu svijeta – opcinjen . Ivan je vec otvorio

vrata vagona

i sisao na stepenicu . Kauboj to primijeti i , dok je voz jos lagano isao , on doda :

– S v a t o v i !

– Nasi svatovi …n a s i – dobaci mu Ivan , razdragano . Mi sada po prvi put

poslije vjencanja

u Njemackoj ovamo dolazimo . Roditelji hoce da nam naprave svadbu onako ,

po hercegovacki !…O h o o o h o o o…a h h h a a a h a a h a…!

Kauboj se prekrsti u cudu . Voz stade . Masa svijeta nagrnu prema vagonu i Ivan sidje .

Pojavi se i Rabija . Neki momci uskocise u vagon da im uzmu stvari . Gomila ljudi se

ustalasa .

Cestitanja …poljupci !

– Bako , eno T o n k e Knezolvica – t a k s i s t e !…Eno i D u l e J a k i c a

, nosi zastavu !

Ali , masa putnika bila je zauzeta svadbarskim prizorom i niko nije cuo mladica , kao

ni Kauboja koji je vikao : B R A V O !

O l i m p i k   e k s p r e s je stajao na stanici Capljina samo par minuta .

Otpravnik je

podigao palicu i voz podje .

Kauboj , mladic i starica gledali su kroz prozor , sve dok nisu izgubili iz vida

capljinsku stanicu ,

a onda opet zauzese svoja mjesta .

– S v a d b a… e e e h e e e h e j ! Kao da je juce ovako bilo …samo mi na

konjima , kaze Kauboj .

– A i moj pokojni , Bog mu dao lako dusi , stalno je pricao o nasoj svadbi . Ali ,

nije bilo sudjeno

da ga dugo slusam…A m e r i k a – r u d n i k , e k s p l o z i j a   i – g o t o

v o !

C e t r d e s e t   o s a m g o d i n a   u d o v i c a…kaze stara zena .

– Eh ! Metkovic – uzdahnu mladic …Eh – sada ce M e t k o v i c !

– M e t k o v i c… M e t k o v i c – uzviknu Kauboj , kao da se naglo probudio iz

sna ….Metkovic !

– Jos deset minuta-dodade mladic . Tako , oko deset !

Kauboj je uzeo cesalj i ogledalce . Uredjivao je preostale pramenove srebrnasto

bijele kose ,

gladio lice rukom i trazio da nije preostala neka dlacica poslije brijanja u Mostaru .

Popravljao je kragnu , opipavao dzep u kome je nosio novac , uredjivao pantalone i

uvlacio ih u cizme , a pritom stalno izvirivao kroz prozor i gledao u pravcu

Metkovica .

Zatim je uzeo sesir , zabacio ga na ramena i skopcao pod vratom uzicom od grube koze ,

a onda je prisao prozoru i naslonio se objerucke . Sad mu se od sesira nije vidjela

ona

izraslina izmedju ramena .

Na uskoj udolini , koju su od Neretve odvajali razbaruseni busenovi visokih ,

sabljastih

rakita – rasli su niski , crveni divlji makovi , a glave su im se rojile i njihale

se na slabom

povjetarcu koji , u ovo doba godine , piri neprestano uzvodno uz Neretvu i nanosi

poznati , omamljujuci miris mora i juznog rastinja .

Starcevo srce lupalo je sve brze , sve ludje , kao izbezumljeni izgubljen prolaznik .

On odjednom osjeti – i s u m   k r v i   u   s v o j i m   u s i m a !.. Voz poce

da usporava .

– AAAH !…jedva cujno izusti kad mu u vidno polje naprosto uplovi V e l i k o b r

d o iznad

Metkovica i na njemu stara , srednjovjekovna tvrdjava – ona ista , neizmijenjena ,

koju su njegove mladalacke , suzne oci gledale , dok se ono brod nije izgubio na

pucini !

A kad se pojavi udolina – i puce mu pred ocima grad , nepoznat i   k a o t u dj i …

starcu se odjednom – z a m a g l i   p r e d   o c i m a….

( Kraj ).

HORIZONTI – Paris , No 3. godine 1.983.

1246 Posjeta 1 Posjeta danas