‘Ne daju idioti, ne daju”! Ovako je svoju jučerašnju predstavu okončao najpopularniji haški stand up komičar, bivši predvodnik genocidne horde ubica i pljačkaša koje svijet zadugo ne bi smio zaboraviti. Nema ni traga od ondašnjeg velikosrpskog osvajača, koji je sav nakostriješen i zajapuren, trijumfalno pred kamerama najavljivao srebrenički genocid. Odbrana srpstva u neukusnom haškom reality showu dopala je rastrojenom i sakatom starcu bez zubne proteze, i njegovom suhonjavom paljanskom poeti i Sanču Pansi.
Iako neugledni, ova dvojica najpozvanijih srpskih zatvoraša i štitonoša jedinstva svesrpskih zemalja, srpske rasne dominacije, krsta zlatnog i slobode časne, vjerovatno će dospjeti u nove šumske molitvenike i ikone. Još će se na najraskošnijem balvangradskom trgu prodavati majice s njihovim likovima. Dobijat će uloge u najromantičnijim rakijskim spjevovima, za njih će slave da se slave. Po napuštenim bosanskim kasabama, u kojima poslije genocidnih pohoda nije dobro ni nama, a ni njima, i dalje će se ispisivati grafiti s imenima Ratka i Radovana. Načelnici tih planinskih opština organizirat će haške ekskurzije svojim nekadašnjim političkim i vojnim uzorima, a onda po kafanama prepričavati kondiciju i stanje dvojice krozamaka. Onima čijom djecom su Radovan i Ratko napunili srebreničke i prijedorske poljane, do smrti će biti muka od haške hronike. Svako od njih bar bi jednom potegao uši Theodoru Meronu.
Međutim, lijepo je znati da će ova dva zla, ipak skončati u zatvoru, pod nekim sivim holandskim ili engleskim nebom. U četiri zida, pod konjskim ćebetom, ova dva luđaka svodit će svoje posljednje ovozemaljske račune. Do tada, svako jutro oni se umivaju krvlju nedužnih dječaka, iz usta pljuju truhle zalogaje, stenju i leleču pritisnuti kostima bosanskih jama i uvala. Suše im se tijela, vonja samrtni zadah, i muti zločinački pogled. Do dana kada ruke njihove progovore, i noge posvjedoče o onome što su radili, ostaće primjerom ljudskog izvrgnuća. Stoga, isplati se biti na drugoj strani.
Ismet Becar