RADE VUKOSAV:GDJE SMO 164 GODINE NAKON KNJIŽEVNOG DOGOVORA U BEČU

beč

Ove godine,28.marta navršava se 164 godine od potpisivanja Književnog dogovora u Beču,a da ovo napišem potaknut sam i napisom Dejana Novačića u Danasovoj Nedelji,20-21 aprila 2013.Da razmotrimo razdoblje praktikovanja upotrebe zajedničkog nam jezika od godine dogovora između hrvatskih iliraca,s jedne strane i Vuka Karadžića i Đure Daničića,s druge strane,pa sve do sada.Lijepo se dogovoriše,a ne dadoše pogodno ime jeziku kojim govore Bosanci i Hercegovci,Crnogorci,Hrvati i Srbi,ali su jasno u Dogovoru „jednoglasice priznali“,dogovorili i,između ostalog i,naveli:
„…I tako smo:1)jednoglasice priznali,da ne valja miješajući narječja graditi novo,kojega u narodu nema,nego da je bolje od narodnijeh narječja izabrati jedno,da bude književni jezik…“
„2.Jednoglasice smo priznali,da je najpravije i najbolje primiti južno narječje,da bude književno,i to a)zato,što najviše naroda tako govori, b)što je ono najbliže staromu slavenskom jeziku,a po tome i svijema ostalijem jezicima slavenskijem, c)što su gotovo sve narodne pjesme u njemu spjevane,što je sve stara dubrovačka književnost u njemu spisana d)što najviše književnika i istočnoga i zapadnoga vjerozakona već tako piše(samo što svi ne paze na sva pravila)…“
„U Beču 28.ožujka p.n.1850“.Dogovor potpisali:Ivan Kukuljević;Dr.Dimitrije Demetar;Ivan Mažuranić;Vuk Stefanović Karadžić;Vinko Pacel;Franjo Miklošič;Stjepan Pejaković;Đura Daničić;
Znači „južno narječje“,tamo gdje je BiH,a ne istočno gdje je Srbija,niti zapadno gdje je Hrvatska.Do tada su Hrvati govorili i pisali na više narječja,a Srbi u Srbiji ekavski,ali su književnici većinom pisali slavenoserbskim,što narod nije razumijevao i što je Vuk Karadžić kritikovao.Vuk je kritikovao njihovo pismo i leksiku,upotrebu nepotrebnih slova i znakova i nekih riječi,da izdvojimo,posebno je kritikovao prisvojni pridjev „sopstveni“,a predlagao „vlastiti“,nažalost neuspješno.O nazivu jezika g.Dejan Novačić navodi:“Problem sa s-h jeste u tome što je od svih mogućih naziva za ovaj jedinstveni jezik izabran najgori.Prvo,iz naziva su izbrisani Bošnjaci(ja bih rekao Bosanci) i Crnogorci.Drugo,iz njega su izbrisani i Jugoslaveni,kojima je ovaj jezik takođe maternji…“Sa čime se potpuno slažem.
U svakoj nacionalističkoj euforiji,u političkim i teritorijalnim pretenzijama,u cilju svojatanja i nametanja „svojih“etničkih pripadnosti stanovnicima „te i te“ teritorije kod nas se siluje jezik namećući mu ime koje mu je etimološki tuđe,vrše se izmjene u leksici i pravopisu.To silovanje jezika se kod nas vršilo i sad se vrši u cilju prljave dnevne politike i planira se na duge staze i u dva pravca:u službi secesije i u službi velikodržavlja.U obe Jugoslavije jezik štokavskog narječja se službeno zvao s-h ili h-s jezik,kojim se govorilo i pisalo u BiH,C.G,Hrvatskoj i Srbiji.Nametnut je bio još Makedoncima,a nazivan je još i po istočnoj ili zapadnoj varijanti.Ovaj nametnuti naziv jezika ne odgovara pravičnosti.Ishitreno se pišu i mjenjaju pravopisi,što je štetno za cjelovitost jezika-da ga nazovem štokavski,koji je trebao ostati kompletan živi jezički organizam,unatoč željama sujetnih i zajapurenih političara,nrkih pisaca i lingvista,bilo da su nastrojeni seceonistički ili unitaristički.Kada sam 80-tih predlagao ime jezika u štokavski,kritikovan sam iz Zagreba da želim „unificirati jezik“Mislio sam,a i danas mislim,da za primjer možemo uzeti Njemačku i Austriju,koje govore i pišu njemačkim jezikom i pravopisom.
Razbijanjem SFRJ,štokavsko jezičko područje su političari podjelili na 4 nacionalne odrednice,tj.na 4 naziva jezika:bosanski,crnogorski,hrvatski i srpski jezik.Ekstremna srpska strana osporava postojanje bosanskog i crnogorskog jezika,a vrše pritisak u nastojanju da bi,,u RS,opravdali srpski naziv jezika u BiH,pa nastoje da Bošnjaci svoj jezik nazivaju bošnjačkim jezikom,bojeći se da se nazivom bosanski i sami ne „utope“ u bosanski naziv jezika i u Bosnu,što je neobjektivno,nenaučno,lukavo i tendeciozno sa njihove strane.U BiH nikad nisu postojala tri jezika,niti je bilo etničkih granica kao sada,a što je u zadnjem ratu 1992-95,učinjeno krvavim oružanim nasiljem i etničkim čišćenjem.Tako ekstremni političari,nacisti,silom oružja razbiše viševjekovno zajedništvo,specifično bogatstvo koje je u BiH trajalo vijekovima.
Da Bosanci i Hercegovci,sa naučne i historijske strane,na štokavskom području,imaju neosporno pravo svoj jezik nazivati bosanskim jezikom dokazuju sljedeće činjenice:Najprije zbog toga što Bosanci i Hercegovci nikada nisu imali problema između pisane i izgovorene riječi,između pisane,to jest književne,s jedne strane i riječi u narodnom govoru,s druge strane,dok kod Hrvata i Srba nije bilo tako.sve do druge polovine XIX vijeka,u Srbiji su neki književnici pisali slavenosepski i pismom sa 44  Dositeja Obradovića i druge književnike koji su pisali bliže narodnom govoru.Najrasprostanjenije je bilo pjesništvo,koje se pamćenjem usmeno prenosilo i širilo;obično pjesme u desetercu na narodnom jeziku,a koje je Vuk S.Karadžić sabrao i napisao.No,Vuk je prekardašio time što je sve prikupljene umotvorine kod Bošnjaka,Srba i Hrvata nazvao-srpskim.U Srbiji nije bilo standardnog pravopisa,sve  i strukture žestoko i dugo opirali.Kod Hrvata se isto nestandardno govorilo i pisalo:kajkavski,čakavski,štokavski,ekavski,ijekavski,ikavski.Kao pobornici štokavskog narječja kod Hrvata najveću zaslugu imaju franjevci(fra Bartol Kašić,fra Andrija Kačić Miošić i drugi),a kasnije Ilirci.Drugo,u Bosni,za srednjovjekovnog bosnaskog kraljevstva,a još i prije su Bosanci imali svoje pismo bosančicu,kojim je pismom bosanski Kulin ban 1189.g.napisao Povelju Dubrovčanima na narodnom jeziku.Bosna je bila jedina država koja se služila pismom imenom svoje zemlje i države u kojoj je ono nastalo,iako je to,ustvari bio jedan od modificiranih oblika ćirilice,prilagođen narodnom jeziku.Bosančicom su se služili i franjevci,pa su bosančicom pisali i knjige.U srednjoj Bosni i zapadnoj Hercegovini se dosta govorili ikavski,ali sa štokavskim narječjem,sa upotrebom svih 7 padeža.Ikavica je vremenom iščezla u korist ijekavice.
Bosanski vlastelin Stjepan Vukčić Kosača,zbog vlastelinskih razmirica se 1448.g. odvojio i proglasio se herogom(Herzog),pa po tome naziv Hercegovina.Hercegovina je trajala 34 godine,do osmanskog osvajanja 1482.g.,ali joj je taj geografski naziv ostao do danas.Bosna je imala svoju nezavisnu bogumilsku crkvu,sve do pada pod osmansko carstvo 1463.g.,a Hercegoviina do 1482.g.Stjepan Vukčić Kosača,kao i svi dotadašnji bosanski kraljevi,je bio bogumil(pataren).nakon osmanskog osvajanja Bosne,većina bogumila je postepeno prelazila u islam.Islam im je bio bliži od katoličke i pravoslavne crkve koja ih je progonila.Posljednji bosanski kralj Stjepa Tomašević,do tada bogumil,prešao je u katoličku vjeru i odmah,da bi se umilio i dopao papi,Mlečanima i Mađarima,počne progoniti svoje bogumile,prisiljavajući ih da pređu u katoličku vjeru,što su Osmanlije iskoristile i potpomagali bogumile.Bogumili,kao i islam,nisu imali kipove,slike svetaca i sl.Dotadašnji katolici i pravoslavci su mnogo rjeđe primali islam nego što su to činili bogumili.Nije tada bilo nacija,pa ni Srba niti Hrvata u Bosni,ali su to kasnije,u cilju svojatanja Bosne,učinili neki historičari i crkve iz Beograda i Zagreba.
Vuk Karadžić je napisao prvu ćirilićnu azbuku sa 30 slova,čime je pojednostavio tadašnje pismo,potpuno ga uklopio u narodni jezik,a zatim stručno obradio i napisao perfektan i obiman Rječnik srpskih riječi,ijekavicom-saglasno Književnom dogovoru iz Beča,kome se nema šta prigovoriti,a koji bi se vremenom dorađivao,ukorak s razvojem živog jezika.U Srbiji Vukov Rječnik nije prihvaćen.bosanci i Hrvati su ga pretežno i prihvatili i usvojili sa povremenim dorađivanjima,usklađujući sa potrebama razvoja živoga jezika sve do danas.
Bosanci i Hercegovci ni od koga nisu primili ni uzeli jezik,jer je jezik kojim su vijekovima govorili i sada govore-njihov jezik.Prepotentno je,tendenciozno i nepravično Bosancima i Hercegovcima sa strane nametati im da govore jezikom kojim do sada nisu govorili.Prepotentno je i štetno bosanski jezik cijepati na tri odvojena jezika,a narod  se vijekovima glatko sporazumijeva,bez ikakvih problema.Političari su,nažalost,bosanski jezik podijelili na odvojene nastave i po odvojenim školama.Nakon posljednjeg rata,uspostavom RS u BiH,pokušano je da se u RS nametne ekavica,ali je to osporeno.Niko ne može pobiti da su b-h Bošnjaci,Srbi i Hrvati,ustvari autohtoni Bosanci i Hercegovci.Prema navedenom činjeničnom stanju moglo bi se reći,svi štokavci,nakon bečkog dogovora,u većini,govore i pišu bosanskim jezikom,pošto je to jezik bez nacionalne odrednice,doslovno zajednički književni jezik.nema potrebe niti ima čije namjere da se navedeni zajednički štokavski jezik na cijelom „svom“ području govora,nameće svima ostalima kao bosanski jezik,niti su ikad Bosanci na tome insistirali,pa zašto njih prisiljavati da govore hrvatski ili srpski,koga građanima BiH nameću nacionalisti.
Štokavski je međusobno razumljiv građanima na području sve četiri republike u kojima se štokavski govori.Narodi iz ovih republika štokavskog narječja,mogli su,a i sad mogu lako i razumno razgovarati,zabavljati se i poslovati.
Izvor:helsinška povelja(maj-jun 2013)

988 Posjeta 1 Posjeta danas