„
Nermin Tulić,mladi sarajevski glumac,izgubio je obje noge u artiljerijskom napadu na ljude koji su čekali u redu za kruh…“Associated Press(AP),pišući o bosanskoj tragediji.
Što je to odrezalo noge Nermina Tulića?
Kakvo ih je ludilo ostavilo drhtave na ulici Sarajeva?
Kakav je to strah pun krika osudio grad na sporu smrt?
Kakvi mozgovi,kakvi živci,kakve kosti,kakvi demoni?
„I u padu jednog vrapca posebna je Providnost“pjevao je on.
I sonet mu je zvonio na usnama-dubok podrugljiv i lagan:
„Ah,zašto sa tom bolešću da on živi
I da svojom prisutnošću grijeh dražesnim čini…?“
Crnomanjasti omanji čovjek,prijatelj mi i glumac,
Svoj jedan sat šepureći se na ulici i umirući od straha,
Postaje,u jednom groznom času,vijest dana,udarna priča,
Spremljena da nahrani uvijek gladne uši i oči,možda i duše,
Jednim važnim zalogajem koji produžuje život…
Što je to odrezalo noge Nermina Tulića?
Kakvi mozgovi,kakvi živci,kakve kosti,kakvi demoni?
„Zvono!Na uzbunu zvoni!Prospi se,vjetre!Propasti,dođi!!“
Al,gledajte samo!To Nermin pleše!Opet,po ulicama,neobuzdano pleše!
Izbor:Kemal Mahić