KAD KIČMA CVOKOĆE OD STRAHA (3)

plamen sarajevo

Pale, ponedeljak, 27.4. 1992.
Dan svecanog proglašenja nove Savezne Republike Jugoslavije.

Cujem od poznanika iz opcine da postoje “spiskovi za likvidaciju necasnih Srba”. Bože, kako to gordo, staljinisticki zvuci. Tko sastavlja te spiskove, koji se kriteriji primenjuju za odabir ljudi predvidenih za odstrel? Gdje je taj sud što izrice presudu, gdje su advokati, a gdje porota? Nevjerojatno. Shvacam da sve totalitarne stranke ili vlade imaju u svom nazivu rijec demokratska, svuda oko sebe vidim demokratiju kako šeta u vojnickim cizmama sa mašinkama preko ramena. Vidim je na nebu kako leti i zaglušujucom bukom elisa plaši sirote, male hrcke na zemlji, cujem kako do mene dolazi kroz zemljinu koru kao jeka topova. Hocu li uspjeti preživjeti ovoliku kolicinu demokratije oko sebe?

Vidim kako Meho pravi drvene kapke za prozore na kuci. Naivno misli da ce ga zaštititi kad ONI zakucaju na njegova vrata.

Saznao sam i jednu nevjerojatnu stvar: Srbi koji su s Muslimanima zamijenili kuce, daju artiljercima sa Trebevica tocne koordinate i položaje svojih nekadašnjih kuca u gradu, da ih prve sruše.
Sumnjamo da nas prisluškuju. Nije nam jasna “muzika” u telefonu.
Supruga baštu svecano proglašava Nezavisnom istarskom pokrajinom. Sjedi u bašti i proucava prospekte iz San Marina.

Pale, utorak, 28.4.1992.
Teška odluka da sin mora što prije napustiti Sarajevo i poci prema zapadu, daleko od ovog zvjerinjaka, i tamo možda zauvijek ostati. Ne znam hoce li uspjeti proci vrata pakla. Iskljucivo ga definiše ime Hrvoje, mjesto rodenja Rijeka, mjesto stanovanja Pale, prezime Vuksanovic, visok i snažan, dakle poželjan ratnik za bilo koju vojsku, “neznani junak što je dao život za slobodu svog naroda”.

Uzdam se u prijatelje iz Sarajeva koji se brinu o njemu, i Boga, koji ce ga zaštititi od kontrola i straža raznorodnih vojnih formacija. Svakoj od njih neke njegove “karakteristike” odgovaraju, a neke ga vode u smrt. Uznemiren sam i samo o tome mislim.

Stalno mi se po glavi motaju prizori Istre, kao moguceg komadica zemljine kore gdje bismo se, ako preživimo, mogli svi okupiti i poceti nešto iznova. Sanjam je kao mjesto gdje nema “noci dugih noževa”, gdje ljudi nagnuti nad crvenom zemljom sade i skupljaju njene plodove, gdje sama rijec politika ne postoji, ili postoji, ali je prognana u posljednje kutove mozga.

Ovdje u svom rodnom mjestu nemam apsolutno ništa više da tražim. Bice mi teško ostaviti samo grobove roditelja, šumovite padine Jahorine i Romanije po kojima sam trcao i skijao. Sada tim šumama hodaju ubice što pucaju na sve što se krece, a nije njihove gore list. Znam, osjecam to, da jednog dana, kada im svi listovi otpadnu, ostace sami i goli da pred Bogom i ljudima polažu svoje krvave racune.

Ovdje se ne stvaraju samo nacionalna geta, vec mnogo gore od toga: geta kriminalaca, ratnih zlocinaca i profitera.

Malo me šokirala vijest, glas iz Sarajeva, da “ako sam još uvijek na Palama, onda sigurno radim za njih”. Da li je ijednoj strani više uopce moguce objasniti da ni za koga ne radim, da samo pokušavam da se spasim od kandži njihovog ludila? Ipak, shvacam. Stanovati i živjeti u predgradu Auschwitza okružen egzekutorima a ne biti s njima zaista je skoro nemoguce. No, ipak je moguce, samo je pitanje do kada.

Pale, srijeda, 29.4.1992.
Jutros, u ranu zoru, supruga je ušla u vojni kamion na Palama da se prebaci u Sarajevo i odnese sinu dokumenta, i obide kcerku. Jedino žene na taj nacin mogu doci na Vraca i onda se spustiti pješke u grad, i to samo onda kad nastupi malo zatišje u borbama. Za ovu mogucnost odlaska u grad saznali smo od S.R., koja je tako otišla majci na sahranu u Vojkovice.

Srpska vojska je probila šumski put preko padina Jahorine, iza Trebevica, da “putnici” ne bi vidjeli položaje sa kojih se granatira Sarajevo. Magistralnim putem preko Lapišnice do Sarajeva se stizalo za petnaest minuta, ovim obilaznim treba cetiri do pet sati. Pun sam strepnje za njen život. “Vadi” je moje prezime, a “ukopava” mjesto rodenja.

Kada sam prije deset godina poceo graditi ovu kucu na Palama, želio sam da bude što veca, da ima što više soba za prijatelje iz cijele zemlje i Sarajeva, da mogu doci k nama na oporavak i druženje. Sada prvi put osjecam tajanstvenu jezu koja me prožima dok se krecem potpuno praznom kucom. Toliko ima velikih prozora da se osjecam potpuno izložen pogledu stranaca oko mene.

Susjedi Meho i Ðulzida pitaju me gdje mi je supruga i, kad im kažem, uplašeno me pitaju da možda necu i ja otici. Nekako su sigurniji kad sam ja tu. Pitam se kakvu im ja to sigurnost mogu pružiti, kad sam potpuno nemocan. Kuma M. donosi mi pitu sirnicu i pita treba li mi još što. Sa strahom mi prica kako je tavan njihove kuce pun tehnickih uredaja, tepiha i drugih vrijednih stvari što su im donijele komšije Muslimani da im ne opljackaju srpski vojnici. Kaže mi da se stidi što je Srpkinja. Divno ljudsko stvorenje koje sve vidi i sve razumije. Kaže mi, ako me strah samog, da predem k njima, ali isti cas se ispravlja i kaže da, ako ostavim kucu praznu, provalice u nju. Žao mi je. Jedan sin je u posljednji cas pobjegao u Ameriku, drugi to isto namjerava. Ali drugi ima dvogodišnjeg sina i jednomjesecnu djevojcicu. A ona, za koga da radi i cemu da se nada? – pita me.

Pale, cetvrtak, 30.4.1992.
Kakav šok. Potresa me iz temelja. Jutros, kada je sin trebalo da krene autobusom prema zapadu, dignuta u zrak oba mosta kod Brckog. Put na zapad više ne postoji. Poludio bih, urlao kao pas što ga ranije nisam otpremio. Zar nije sve “govorilo” da svaki cas može puknuti i posljednja pupcana vrpca koja mu donosi spas? Okrivljujem sebe da sam glup i slijep, ali sada je kasno. Ostaje mu samo to da se i dan i noc skriva u podrumu zgrade u Starom gradu, nadajuci se da ga granata nece raznijeti. Supruga mi telefonom kaže da je sin sinoc pitao “može li kicma da cvokoce od straha”, što je on osjetio prije par dana, kada je granata eksplodirala u njihovom dvorištu, u trenutku kada su slijetali u sklonište, a prozorsko staklo padalo oko njega.

Suze mi idu na oci, ali ne mogu sada ništa uraditi. Ponovo sebe propitujem da li sam pogriješio što ga nisam dovukao na Pale, kako je predlagao moj šogor, ali ne, i sto puta ne na Pale. Da je došao ovamo, odmah bi ga pokupili, obukli mu uniformu i odveli ga na Trebevic da puca po svojim drugovima. To bi bio i njegov i moj kraj. Ovako još ima nade.
Photo: EPA

Urlam na telefon i objašnjavam šogoru u Titogradu da je bolje da mi sin pogine u Sarajevu od granate ratnih zlocinaca nego da postane ubica sa Trebevica. Šogor to ne može shvatiti i spušta mi slušalicu. Sestra samo place. Kakav užas. Kakvo cijepanje ljudi na Ove i One, bliski prijatelji i srodnici postaju neprijatelji.

Nocu hodam praznom kucom i ponovo se preispitujem, i stalno govorim glasno: “Ne i nikada, ne”.

Ispušio sam posljednju cigaretu i osjecam kako me hvata panika ovisnika o nikotinu. Kao tijesto gusta, tamna, kiša paljanska noc, u kojoj svijetli samo još jedan mali, udaljeni prozor. Lici mi na nadu koja još tinja. Kao pas sam se skupio u kutu pored kamina i slušam Bachove fuge. “Kao pas ‘ rece K., i cinilo mi se da je u njemu stid jaci od smrti.” (Franz Kafka, Proces)

Pale, petak 1.5.1992.
Prvomajsko jutro! Od onog dana kada je nakon 1945. godine ovaj dan postao institucija koja se, po naredenju komunista, mora slaviti postao je najtužniji dan u godini. Bivši komunisti u novoj Saveznoj Republici Jugoslaviji, koji su sada postali socijalisti, dekretom nareduju da se opet mora slaviti. Na Palama duž glavne ceste, na zgradi SRNE, opcine, policije, bolnice, vijore se srpske zastave sa cetiri cirilicna slova S.

Muslimani, koji iz svoga geta više ne izlaze, gledaju u te zastave i još se nadaju da je to samo folkloristika koja ce proci. Zašto, s kojim pravom da jednom susjedu Miralemu razbijem iluzije i povecam strah? Možda je on u pravu, a ne ja. Ionako tužan dan na Palama još je tužniji jer ništa ne radi, osim švercera i vojne mašinerije. Utjehu donosi cvrkut ptica u bašti.

Jutros pitam komšiju koji je dan? U getu, izolaciji, covjek gubi osjecaj za vrijeme, dane, sate. Buducnost kao da više ne postoji, sve je samo životarenje izmedu jutra i veceri. Tamna noc služi samo za trening cula, koja su sada izoštrena kao u psa, registruju svaki cudni šum u kuci i oko nje.

Predsjednici vlade i stranaka švercuju tankere nafte i tone oružja, na cemu zaraduju milione njemackih maraka. Lokalni bosovi to rade na lokalnom podrucju i zaraduju na stotine hiljada, a sitni šverceri u svom mjestu, prodajuci hranu i cigarete, zaraduju na desetine hiljada maraka. Cujem da je jutros na paljanskoj pijaci došlo do obracuna pištoljima izmedu sitnih švercera oko kamiona punih cigareta namijenjenih “vojnicima na frontu”. Sitnog i krupnog švercera štiti paljanska vlast, jer je u “funkciji bolje snabdjevenosti tržišta na slobodnoj srpskoj teritoriji”. Šverceri ponosno voze Palama skupe automobile bez registarskih tablica. Oni su pravi izdanci nove klase ljudi koje porada “nova demokratska vlast”.

“Tijelo ide zemlji, a duša Bogu”, kaže Isus svojim ucenicima.

15.00
Užasno bombardovanje Sarajeva, svih dijelova, posebno Centra. Prije sat vremena radio emitovao vijest iz Lisabona da se “prekidaju pregovori zaracenih strana dok se ne obustave neprijateljstva”. Gvozdena logika rata vuce neumitno konce daljeg, još bestijalnijeg uništavanja svega što je covjek stvarao stotinama godina. U panici se pitam šta se dešava s mojom familijom i prijateljima u gradu. Stalno sam se pitao tko su ti ljudi što bombarduju Dubrovnik? Je li Sarajevu namijenjena još gora sudbina? Sudbina Bejruta ili Vukovara?

Tko su ti ljudi što ubijaju civile u gradu? Jesu li to uopce ljudi ili su monstrumi što uživaju u ispaljivanju granata na žene, djecu, starce? Bože, zar je to uopce moguce? Ovdje je sve moguce, došaptava mi glas tihog ocaja u meni.

Pokušavam uzalud dobiti familiju u Sarajevu. Nesnosna muzika u telefonskim linijama dovodi me do ludila. Dva svijeta (nekad jedan), na udaljenosti od samo 15 km; jedan gine, pati, place, drugi puca, svira i pjeva. Srpski radio upravo objavljuje vijest da “ni jedna granata nije ispaljena sa Lapišnice (Pale) na Sarajevo”. Dok to slušam, cujem potmulu grmljavinu topova iz pravca Lapišnice. Ovaj narod je sukus laži, njegova suština je laž.

Najstrašniji dan, vece i noc u Sarajevu. Bože, je li ovo vrh Golgote, može li ovaj užas još rasti, ici dalje, šta je to dalje, kako izgleda?

22.00

Hodam po mracnoj kuci kao životinja u kavezu, dok prozori lagano podrhtavaju od topova sa Trebevica i Lapišnice. Ako ovdje podrhtavaju, kakav li je pakao u Sarajevu?

Pale, nedelja, 3.5.1992.
Prekinute sve telefonske veze sa Sarajevom i “svijetom”. Da li mi je živa porodica, prijatelji, svi cestiti ljudi? Dok ga ne zaboli, covjek ne osjeca ruku ili nogu, tako je i s telefonom. Sada kad ne radi, kao da sam totalno odsjecen od “spoljnjeg svijeta”.

Postoji samo ovaj geto u kojem živim, i ocaj koji zbog toga osjecam. Prije sam bar cuo bliske glasove, slušao njihove strepnje i nade, upijao ih u sebe i nosio kao nešto najdragocjenije. Bio sam dio njih. Sada sam potpuno sam. Saznajem da je nova vlast odlucila da smijeni briljantnog direktora hotela na Jahorini, jer je “djelimicno ustaša”. Naime, majka njegove supruge je negdje iz Hrvatske.

Moj nedeljni odlazak na majcin grob odjednom postaje cudan, nenormalan. Gledaju me sumnjicavo i podozrivo. Majstor što je prošle godine izvodio završne radove na grobnici pita me zašto na nadgrobnom spomeniku piše “obitelj”, a ne “porodica”, zašto je majka tu sahranjena, a ne pored oca na pravoslavnom groblju, zašto idem svake nedjelje na groblje, kad to nitko ne radi. Pita me kao da, zato što je “cistokrvni Srbin”, ima pravo sve da pita. On se sada tako “postavlja prema meni”, dok je prije par godina samo šutio, radio i naplatio svoju nadnicu.

Saznajem od prijatelja iz djetinjstva, koji je ostao isti, bez obzira na novu vlast, da je stara kino-dvorana pretvorena u zatvor. Kaže mi: “Tvrdoglave Srbe, koji ne žele na Trebevic, vežu za radijatore i tuku, dok sami ne pocnu moliti da idu na Trebevic”.

Saznajem da drugi moj prijatelj, skijaški entuzijasta, hoce da se odrekne sina, koji stalno ponavlja: “Od Sarajeva treba napraviti krompiruše!”
Photo: EPA

Na Palama se “uglednim Srbima iz vlasti” donose na noge teleci butovi s ispisanim imenom primaoca na mesu. Sjecam se rijeci mojih roditelja, kako se, nakon oslobodenja, “uglednim komunistima” donosilo iste takve butove, ali upakovane u kartonske kutije. Paljani su loši daci starih gospodara.

Na TV prijenos zatoceništva Alije Izetbegovica u vojnoj kasarni kod Aerodroma. Otkrivam zapanjujucu nesposobnost njega i njegovih saradnika da konacno shvate šta se ustvari dogada. Na Palama je sve manje osvijetljenih prozora, a sve više mraka. Možda je ovaj mrak naša trajna sudbina.

Pale, ponedeljak, 4.5.1992.
Slušam rane jutarnje vijesti. Granate padaju na južni dio Sarajeva. Nove borbe u Doboju, Brckom. Sada postaje sasvim jasno da se ide na vojno rješenje i zauzimanje BiH prostora oružjem, bez obzira na broj mrtvih. Kasnije slijede pregovori s UN.

Kobna greška što sina nisam ranije poslao van. Sada s majkom i sestrom cuci u podrumu kod Principova mosta i broji granate. Bože, jesu li živi i imaju li šta jesti? Kako da savladam tihi ocaj koji me razara i postaje sve bucniji?

Na Palama se sprovodi totalna mobilizacija svih Srba od 16 do 60 godina. Krijem svoj dnevnik u šupljinu iza kamina. Sam cin pismene, verbalne osude njihovog zlocina dovoljan je da egzekutori dodu po mene.

Slika sa Pala: “Pošten Srbin”, drug iz djetinjstva, svratio u moje dvorište i kaže: – Nije dobro što bombarduju Sarajevo, ali od njih (Muslimana) se više nije moglo živjeti. Drugi “pošteni Srbin”, pravnik, kaže mi: – Kad sam bio mali, pitao sam oca zašto su nas Turci pet stotina godina tlacili, a on mi je odgovorio – zato što im nismo dobro vratili. – Sada cemo im sve to vratiti – kaže pravnik, i ode biciklom niz cestu.

Helikopterski saobracaj je postao tako gust i redovan, da vec po njima znam koliko je sati. Više ne mogu da gledam program TV Sarajevo. Relej na Humu je bombardovan.

Ova razorna, teška, potmula pucnjava sa Lapišnice i Trebevica, što ne prestaje ni za trenutak, uništit ce me do kraja života. Mogu shvatiti da na obje strane ima cistih kriminalaca, ubica, patoloških tipova žednih krvi, ali ne mogu apsolutno nikako shvatiti da ljudi sa okolnih brda hladno ispaljuju smrtonosne granate na obicne, jadne civile.

Komšija Meho mi danas kaže: – Nema više života ovdje. Odgovaram mu da ima, ali za ubice i ratne zlocince.

Pale, utorak, 5.5.1992.
Bože, zar je moguce da rat traje vec mjesec dana? To nije moguce. Jutro bez struje i telefona. Nemam najvažniju stvar u ovakvim prilikama: obican mali tranzistor. Dolazi struja i saznajem da su Srbi “oslobodili jedan dio Dobrinje”, kako javlja SRNA. Da bi covjek to shvatio, mora stvarno biti totalno lud.

Sa Sarajevom sada postoji telefonska veza samo s brojevima koji pocinju sa 5 i 6. Velelepna pošta na Obali, u kojoj sam se osjecao kao civilizirano bice, ponosan što takva zgrada postoji u Sarajevu, sada je uništena granatama. Dva je svjetska rata preživjela, a sada su je barbari za mjesec dana spalili. Sve veze sa Starim Gradom i Centrom su uništene. Novinar M.J. sa Televizije mi javlja da ima na stotine mrtvih. Jedna žena leži mrtva ispod slomljenih grana. Vec satima nitko ne smije da je makne, radi snajperista.

S olakšanjem saznajem da mi je porodica živa.

Pada još jedna noc nad Palama. Iz obližnje šume cuje se jaka pucnjava. Na ovoj “slobodnoj teritoriji” netko se ipak bori za slobodu. U mislima pratim let ispaljene granate i vidim svog prijatelja slikara kako, šcucuren u nekom kutku, išcekuje da padne na njega.

Mina svakodnevno navraca da pita za moju suprugu (kaže da joj je lakše kad je ona ovdje) i da telefonira sestri na Alipašino polje. Ima petnaestogodišnju kcerku i dva sina. Ne zna se za koga se više brine. Vidim joj strah u ocima.

Pale, srijeda, 6.5.1992.
Još jedno jutro svice. Ležim u krevetu i gledam kroz veliki prozor kako se mrak prosvjetljava i prva sunceva zraka obasjava Pale. Kako se ništa nije promijenilo hiljade godina, a kako se opet za ovaj mjesec dana sve promijenilo. Još jedno potpisano primirje i “prekid vatre”, i još jedno gadno bombardovanje Sarajeva. Pocinjem naglas da pricam s psima i sam sa sobom. Nekad mi je smetala galama supruge i djece, a sada ceznem za tim.

“Cuveni” ljekar i politicar iz Sarajeva koji je medu prvima prešao na Pale i sjeo u ministarsku fotelju nove srpske vlasti, dolazi mi u dvorište sa svojom novom družbenicom, novinarkom sa Radio-Sarajeva, i raspituje se o mojoj kuci. Izgledam ocajno zbog gladi i nespavanja. Kažem im da “ne mogu useliti k meni”. Njihov uniformisani pratilac i šofer pažljivo me odmjerava. Nikako ne mogu da shvatim njegovu družbenicu, koja je u gradu ostavila svoju staru majku i prijatelje, po kojima sada ovi ljudi s kojima živi ispaljuju granate. Ljudsko bice je nemoguce bice.

Strah me zbog ove posjete. Lako je na filmu biti hrabar. Kao plima, u mene se uvukla mucnina, tuga i beznade. Pas mi se stalno mota oko nogu i umiljava se, kao da i njemu nedostaje društvo.

Pale, cetvrtak, 7.5.1992.
Pa nije moguce da je vec cetvrtak. Vrijedi li ga uopce zabilježiti i preživjeti?

Danas Sarajevom ide kolona kamiona i kupi mrtve. Gdje ce s njima kada su mrtvacnice prepune, a do groblja je nemoguce doci. Sahranjuju ih po parkovima. Koji dan je preko radija ljekar davao uputstva o sahrani? 2 m dužina, 1 m širina, 2 m dubina, 50 m odmaknuti od zidova, od vodovodnih i kanalizacionih šahtova. Uz leš zakopati i sve podatke koji se znaju. Ako nema drvenog sanduka, koristiti makar plasticnu foliju.

Proljetni, suncan, topao, ocajan dan, kao smrt što pohodi Sarajevo. Ne mogu da mislim kad cujem da je snajperist ubio trogodišnju djevojcicu. U ovoj tami, jedan daleki, bliski glas probija se do mene nekim cudom i donosi nadu i srecu.

Kod režisera Miodraga Tarane u sarajevskom stanu pronaden cijeli arsenal oružja, on se sa Pala javlja u Dnevnik TV Sarajevo i kaže da nije terorista, vec da je samo bio ugrožen.
Photo: EPA

Kakva laž. Niko ga nije ugrožavao dok je po televiziji radio šta je htio. Sa zebnjom ocekujem njegovu slijedecu posjetu.

Na velikom zidnom satu, koji više ne radi, poklopio sam kazaljke, da imam osjecaj da neko stalno misli na mene.

“Ovo je rat šljivovice” – rece jedan evropski diplomata, ispijajuci “Martel”. Cio dan samo groznicavo mislim kako da sina i kcerku prebacim “preko granice”. Analiziram hiljadu kombinacija i svaka se ruši kao kula od karata. Sada je za sve kasno. Zašto sam bio toliko glup i toliko cekao?

Pale, subota, 9.5.1992.
Kakav apsurd: s komšijom Mehom, majstorom, postavljam škure po prozorima kuce. Nisam ih pet godina postavio, a sada to radim, kao da ce me to spasiti od “spoljnjeg svijeta”. On je sretan, jer je naucio da stalno nešto radi. Vidim kako u njemu strah raste iz dana u dan. On je sa ženom na Palama, a kcerka sa djecom živi u Sarajevu. Kada sedam dana nije bilo struje, bacio je ogromnu kolicinu hrane iz zamrzivaca, što je cuvao za kcerku. Penziju ne prima. Kaže da u banci isplacuju novac samo srpskim izbjeglicama iz grada, a njemu kažu da novac još nije stigao. Sin mu je prije nekoliko godina otišao u Ameriku, ali mu sada ne može poslati novac. Cijeli Mehin život uložen u kucu i baštu sada se ruši.

Danas je Dan pobjede nad fašizmom. U Evropi i svijetu, ali ne i ovdje. Ovdje se on ponovo rada i uzima svoj danak u krvi. Balkan mi lici na prokleti komadic zemljine kore gdje ponekad zasja dan, pa se opet spusti noc.

Prijatelj i urednik TV Sarajevo Nenad Pejic pobjegao jutros vojnim avionom za Beograd, a zatim za Englesku. U Sarajevu ga proglašavaju izdajnikom. Ne znam, nemam pravih informacija šta se s njim zaista dešavalo da bih mogao biti sudija.

Noc je. Sjedim pred kucom i gledam neosvijetljene zgrade u kojima ljudi žive ili umiru. Izgledaju kao nadgrobni spomenici jednog vremena, jednog strašnog vremena. Noc je ovdje na Palama najteža, kao da se sav dnevni užas sažme u nju, da covjeku svom žestinom stave do znanja da nije ništa, možda samo neka utvara u mraku što sa zebnjom ceka svitanje.

Pale, nedelja, 10.5.1992.
Kao gladan pas što ceka da mu netko baci oglodanu kost, cekam vijesti na radiju, da cujem jesu li se sporazumjeli oni koji se uopce ne mogu sporazumjeti.

Vijesti pocinju sa “Zlocinacko razaranje BiH i Sarajeva se nastavlja. Ovo što se dešava oko nas gore je od najcrnjeg fašizma!”

U baštu mi dolazi dobar prijatelj iz djetinjstva. Dado, profesor matematike u osmogodišnjoj školi. Cestit covjek, koji ni mrava ne bi zgazio. Ispija na dušak ponudeni konjak. Znam da mu nije lako, mnogo teže nego meni. Prica mi kako mu ucenik umjesto riješenog zadatka u svesku samo napiše velikim slovima SDS. On mu upisuje prolaznu ocjenu, jer sve ostalo ravno je samoubojstvu. Još se nada da ce sve ovo proci, da nece izgubiti posao, da nece morati ici sa Pala. Ima dva mala sina, koji se bezbrižno igraju u vrtu. Mislim na svoje djetinjstvo, kada sam se i ja bezbrižno igrao, a rat je 1944. bjesnio oko mene.

Iznad naših glava nisko, uz zaglušujucu buku, lete helikopteri i spuštaju se na nogometno igralište. Dado odlazi i ja ostajem sam. Mislim na sina, kcerku i suprugu u Sarajevu. Mogu poginuti od granate, a ja necu znati, mene mogu ubiti ovdje, a oni nece znati. Kako to podnijeti?

Ako se ostvari ona crna prognoza o suludoj ideji Srba da kod kasarne “Maršal Tito” presijeku Sarajevo na dva dijela, onda ce biti na hiljade mrtvih. U kasarni su vojnici sa familijama, cekaju rasplet dogovora. Postali su taoci jedne monstruozne ideje o etnicki cistim prostorima. Od kasarne pa prema Bašcaršiji, po zamisli SDS-a, treba da bude “turski” (muslimanski) dio grada, a južno, do Ilidže, srpski. U odnosu na ovo, Bejrut je djecja igra.

Ulicom prolazi prijatelj iz djetinjstva, pravnik D., u uniformi. Zastaje, prilazi mi i žali se kako mu nisu dali “odgovarajucu” uniformu, vec obicnu, kao što nose nocni cuvari. Dobio je mašinku koju ponosno nosi preko ramena, ali ne i opasac, da može da stavi i revolver. Bio je dijete komunizma, sada je dijete najcrnjeg nacionalizma. Ovo vrijeme potpuno otkriva ljude, sa njih je spala sva šminka, i laži pokazuju svoje pravo lice. A to lice me plaši. Bože, kako dani nevjerojatno brzo prolaze. Svi su isti, samo je ocaj razlicit.

(nastavlja se)

1213 Posjeta 2 Posjeta danas