Prije dva dana, kroz prozor gledam kako na obližnjem muslimanskom groblju sahranjuju našeg komšiju Hrva. Bio je lovac i drvodjelac. Kada je pošao u Podvitez (selo nadomak Pala, odakle je bio rodom), našli su mu u autu lovacke puške. Odveden je u zatvor i premlacen na smrt. TSlužbeni ljekart je konstatovao Tsamoubistvo vješanjemt. Kada su ga, po islamskom obicaju, sahranjivali golog, prekrivenog bijelim platnom, vidjeli su da je sav modar od udaraca.
Pale, petak, 22.5.1992.
Pregovori u Lisabonu, zatišje u Sarajevu, vojna uprava na Palama. Još uvijek sam pod snažnim utiskom TV emisije o fašizmu. Gyorgy Konrad kaže: TCaša je razbijena, ali se iz nje još može piti.t
Kcerka pocinje da Tludit na Palama. Ovdje više ne može da izdrži. Hoce da se vrati u Sarajevo, medu ljude, svoje prijatelje. Užas od ljudi koji je ne Palama okružuju mnogo je veci od užasa granata koje padaju po gradu. Pita me zašto u srpsku vojsku mobilišu sve, kad vec imaju i previše vojnika. Kažem joj da vojska hoce da ima vlast nad svim bicima. Oni koji nisu pod njezinom kontrolom su slobodni ljudi, a vojska ne podnosi niciju slobodu. Takvi su opasni.
Moj kolega iz redakcije, ugledni novinar N.A, nakon devet dana boravka u zatvoru na Ilidži, koju drži SDS, pušten na slobodu i za SRNU izjavljuje kako je sa njim korektno postupano. Nevjerojatno. Dati ovu izjavu nakon devet dana zatvora, bez naloga za hapšenje, bez sudenja i prava na odbranu je zapanjujuce. Još su mu rekli da Tsa familijom napusti stan i prede u muslimanski dio gradat. Znam kako je slabog zdravlja, ovo ce ga ubiti.
Koji je danas dan? Svi kažu da je petak, a ja ga vodim kao cetvrtak. Kako sam se zabunio?
Noc je. Dvije snažne eksplozije potresaju Pale. Meho mi kaže da se Tnocas nešto spremat. U Renovici (kod Pala) ubijena dva srpska vojnika. Sprema se odmazda. Sav se trese od straha. Smirujem ga i kažem mu da sa ženom spava nocas kod nas. Dolazi i Mina s kcerkom i sinovima i kaže kako su svi Muslimani uplašeni da ih nocas ne pobiju. Prica neprekidno da bi prikrila strah, što me pomalo nervira, ali potpuno razumijem taj strah. Njena kcerka je mirna i kaže: TBezrazložna panikat. Bože, kako je vani mracna noc. Kao da je sve umrlo, samo još smrt živi.
Pale, subota, 23.5.1992.
Rodendan našeg sina. Slavi ga, sakriven u nekom podrumu, da ga granate ne ubiju. Sinoc na TV Sarajevo Gyorgy Konrad prisjeca se pitanja Gyorgyu Lukacsu u Budimpešti: TKako ste napisali tolike knjige?t. THausarest, Hausarest! (Kucni pritvor) t.
Nocas cujem lomljavu stakla u blizini kuce. Ujutro otkrivam da je demolirana pekara koju su držali Albanci. Po caršiji šapucu da su to nocas uradila dvojica Srba mještana. Totalni fašizam sve se više približava.
Uspjeli smo nabaviti lijekove za prijatelja novinara P.K. u Sarajevu, kojem je prije nekoliko godina izvršena transplantacija bubrega. Bez tih lijekova je osuden na polagano umiranje.
Kcerka se sprema da busom ode na Grbavicu, onda pored hotela TBristolt da prede u grad pod kontrolom sarajevskih teritorijalaca. Nosi lijekove i paket hrane – desetak jaja, kutiju margarina i malo povrca iz naše bašte. Boli me duša, jer u gradu imamo toliko prijatelja kojima treba pomoc, a mi imamo tako malo hrane, osim zelene salate i luka iz bašte. Supruga mašta da im pošalje što više, ali kcerka ne može toliko ponijeti. Jutros je sa strahom ispracamo do kucnih vrata.
Gledam reportažu na TVBeograd o tome kako Dubrovnik uopce nije razoren. Samo srpske zgrade. Jedino laž obituje, postoji na ovim prostorima. Mlijeko je crno, a ugalj je bijel. Kakvo licemjerje.
Dolazi mi Meho i kaže da mu više Tne radi telefont. Supruga provjerava. Ne radi ni Minin. Zacas saznajemo da su svim Muslimanima iskljucili telefone. Korak po korak prema primijenjenom fašizmu. TMuslimani su opasni, mogu u Sarajevo javljati povjerljive informacije, dogovarati se i ugroziti vlast na slobodnoj teritoriji Srpske republike BiH.t
Saznajem da se mladi ljekar, sin naših kumova sa Pala, javio telefonom iz Amerike, u koju je nakon silnih peripetija ipak stigao, i da je rekao: TNigdje nekadašnje Jugoslavije.t Ovdje su razbili kristalnu kuglu i sada imamo samo krhotine.
Pale, nedelja, 24.5.1992.
Svice zora. Cujem cvrkut ptica. Ležim u krevetu i gledam u zatvorene prozorske kapke. Cujem kako se vani budi život, ali ga ne vidim, što me podsjeca na ovo skoro dvomjesecno zatoceništvo na Palama.
Sinoc, kroz razgovor s bliskim susjedom, otkrivam kako ja, u stvari, nemam pojma šta se oko mene zaista dogada. Masa sitnih detalja otkriva mi kako se ovdje, s jacanjem represije, rada bunt i pokret otpora, kako se ljudi sasvim otkrivaju. Dolazi mladi ljekar – sin kolege iz Sarajeva – da se oprosti. Kaže mi: TShvatio sam sve. Idem sa Pala u Beograd, našao sam neke potvrde, a onda dalje u svijet. Što dalje od svega ovoga.t Drago mi je da se bar netko spasi.
U baštu mi dolazi seljak R.J. i kroz suze mi govori kako ga je stid što srpske izbjeglice provaljuju u vikendice u blizini njegove kuce. Neki se useljavaju, drugi samo pljackaju. Odnose hranu, namještaj, posteljinu, garderobu. Sva ocajna, isto nam prica i B.R., u cijem je sarajevskom stanu, s njenim suprugom, i naš sin. Neki su zauzeli po dvije vikendice, kaže, iz nekih koje su provaljene, odneseno je sve, na podu su samo ostaci brašna, šecera, soli. Odnesoše sve, kaže kroz plac. Išla je u Krizni štab opcine, ali su joj rekli da oni to ne mogu sprijeciti. Prvo su na redu bile muslimanske vikendice, a sada sve koje nisu naseljene.
Mislim kako su ljudi prokleta bica i da ce ih to prokletstvo pratiti do smrti.
Kada se vracam sa groblja, u kuci zaticem supruga moje redakcijske kolegice M.J. (koja je prije desetak dana plakala na telefon da pomognem nekako našem uhapšenom kolegi s Ilidže). On je profesor na fakultetu. Ostavio je suprugu na Grbavici (nije htjela da ide), i autom pobjegao na Pale. Rezigniran je. Traži dva litra benzina da bi otišao do vikendice. Idem po Gornjoj caršiji i tražim benzin. Dobijem ga od mladica koga uopce ne poznajem. Kaže mi: TDajem ti zbog onog filma o Dubrovniku.t
Otkrivam da su na Palama u gvozdenoj sprezi prošlost i sadašnjost; sve se pamti, sve se zna, kao da nas je netko svukao do gole kože i takve pustio da se krecemo po ovom getu. Gledam na TV ekranu kako selektor YU fudbalske reprezentacije, crvenih ociju, podnosi ostavku, jer ne može da podnese rušenje njegovog rodnog mjesta i ubijanje nedužnih civila. Vijesti: Visoki komesarijat za izbjeglice UN odlucio da povuce svoje ljude iz Sarajeva, zbog sigurnosti.
Saznajem da je moj kolega sa Ilidže N.A. ustvari razmijenjen za C., jednog kolegu iz TPolitiket, koji je bio u sarajevskom zatvoru. Ljude razmjenjuju kao robu, samo s nacionalnim etiketama. -Zamišljam te kao Tkrme u Teheranut – kaže mi danas kolega sa Televizije, S.K., koji je bio uhapšen na Dobrinji od strane cetnika, proveo u paljanskom zatvoru 19 dana i nedavno razmijenjen. Zatvor, konclogor, je na petsto metara od moje kuce.
-.-PHOTO: Mikhail Evstafiev-.-Krv i rakija: Srpski dobrovoljci na PalamaNa Palama uveden policijski sat. TAkustika grobat dok ne svane jutro; onda se bar cuju ptice. TOvdje je pogana (prljava) rijec slada od baklave, a rijec ubojitija od metkat, piše jedan bosanski književnik prije smrti.
Supruga gleda na ekranu Srpske televizije novog komandanta, kojeg su postavili umjesto generala Kukanjca, generala Mladica. U Hrvatskoj su ga zvali Tkrvnik iz Kninat. Stoji na brdu više Sarajeva, zadrigao od dobre hrane, i kaže: TMogu ga sravniti sa zemljomt. Supruga, užasnuta, kaže da je Kukanjac u odnosu na njega malo dijete.
U Sarajevu nedostaje drva za mrtvacke sanduke. Ljude sahranjuju u zajednicke grobnice na Tslobodnim površinamat i po parkovima. Sve drvo sa Pala, iz pilane, velikim kamionima se svakodnevno odvozi za Srbiju, u zamjenu za hranu. Ako ovako nastave, uskoro ce oko Pala biti samo golet.
Noc je, kroz prozor kuce gledam kako cestom lagano hodaju naoružani ljudi. Mislim da je sve ovo ipak samo ružan i strašan san.
Pale, ponedeljak, 25.5.1992.
Nekad, davno, skoro da se i jedva sjecam proslava Dana mladosti i Titovog rodendana. Mislim o tome kakvu je on šansu propustio da ovo poludivlje društvo lagano prevede u demokratsko, a sebe rastereti prevelike vlasti i moci. Ne može mu se ipak osporiti da smo za vrijeme njegove vladavine bili bar malo Tdio Evropet, a sada smo evropska klanica. Njegova slika sve do nedavno visila je pored kandila u stanu starog prijatelja moje majke. Morao ju je skinuti, jer ga je strah od sunarodnika Srba, koji mrze sve što je hrvatsko.
Naša Žuža okotila je jutros tri šteneta: dva mužjaka i jednu ženku. Supruga ih zove TTitovi pionirit. Srecni smo jer se na ovom svijetu mržnje i smrti ipak nešto plemenito rada. Kako cemo ih hraniti?
Sarajevo i dalje bombardiraju. THolidayt, željeznicka stanica, UNIS… Ljudi sa brda mora da su Neronovi direktni potomci.
14.30
Udar groma što razara mozak i zastaje u srcu: stiže mi kcerka iz Sarajeva, sva uplakana i šokirana, s velikom masnicom na oku.
Prica kako je predala lijekove bolesnom kolegi, hranu prijateljima i ponijela hiljadu njemackih maraka koje joj je dao moj poznanik, novinar sa radija, da ih prebaci na Pale, a mi kasnije do Beograda, njegovom sinu ljekaru. Sretno je prošla grad, most na Miljacki koja dijeli zaracene strane, kontrolu u TKriznom štabut na Tsrpskoj Grbavicit, a onda, negdje na putu prema Palama, u jahorinskoj šumi, trojica bradatih mladica s kokardama zaustavljaju minibus. Legitimišu putnike i izbacuju napolje dvoje starijih ljudi i našu kcerku. Njoj u licnoj karti piše da je rodena u Rijeci. Pretresaju putnike, i kod kcerke pronalaze i uzimaju marke. Ona im kaže da je, dakle, istina da cetnici pljackaju ljude, našto je jedan od njih udara šakom u oko. Pita je da li je ona kcerka novinara s Televizije. Na njen potvrdan odgovor, on kaže: TOnog ustaše!t
S plijenom odlaze u šumu, ostavljajuci ih same na putu, jer je bus vec otišao. Pokupio ih je neki vojni kamion i dovezao do Pala.
Kcerka mi na papiru crta lice razbojnika. Možda jednog dana saznam tko je taj covjek. Kako se onda obuzdati i ne postati kao on?
Supruga i ja je tješimo da je moglo biti mnogo, mnogo gore, i donosimo odluku da sutra ide za Beograd, pa preko Madarske i Slovenije do Rijeke. U ocima joj vidim strah i suze za nas što ostajemo na Palama. Boji se da me ne ubiju. Zna šta znace rijeci Tonaj ustašat. Nagovaram suprugu da i ona pode, ali to odbija.
TJa cu poci kad završim svoje tkanjet, šali se ona. Besana noc. Mislim na kcerku. Devetnaest joj je godina, tek je u Sarajevu upisala arhitekturu, a sada mora da bježi iz mjesta u kojem je odrasla. Kako ce se snaci na tom neizvjesnom putu?
-.-PHOTO: EPA/IGOR DUTINA-.-Mesto zlocina: Pale, nekadašnja Karadžiceva prestonicaU zoru, s dvije torbe najnužnije garderobe i velikom modricom na licu, odlazi na autobus. Miluje naše pse, ljubi nas, krijuci suze. Kažem joj: TOvo je tvoj, a ne njihov svijett. TSamo bez patetiket, odgovara, i moli da što prije odemo sa Pala. Ja kažem da necu da bježim sa naše zemlje, iz naše kuce. U Sarajevu ljudi cuvaju svoje zgrade, ja ovdje cuvam svoj dom. Da sam pobjegao sa Pala prvih dana rata, bilo bi me stid do smrti. Supruga mi kasnije kaže: TOna je otišla iz Bosne s onim istim koferom sa kojim sam ja prije skoro trideset godina došla u Bosnu.t
Noc bez struje na Palama potpuno pokazuje koliko je ovdje mracan mrak. U jedno sam siguran: agresori i ubice iz ovog rata su nasljednici onih koji su poraženi u prošlom. Mislio sa da je njihov duh zauvijek pokopan, a on je sada izišao iz groba da ponovo sije smrt oko sebe.
Prije dva dana, kroz prozor gledam kako na obližnjem muslimanskom groblju sahranjuju našeg komšiju Hrva. Bio je lovac i drvodjelac. Kada je pošao u Podvitez (selo nadomak Pala, odakle je bio rodom), našli su mu u autu lovacke puške. Odveden je u zatvor i premlacen na smrt. TSlužbeni ljekart je konstatovao Tsamoubistvo vješanjemt. Kada su ga, po islamskom obicaju, sahranjivali golog, prekrivenog bijelim platnom, vidjeli su da je sav modar od udaraca.
Na sahrani je malo ljudi. Mnogi se nisu usudili doci, jer za novu vlast to je Tizražavanje solidarnosti sa krvnikomt. Užas oivicen paljanskom noci.U glavi mi odzvanja recenica Gyorgya Konrada: Caša je razbijena i iz nje se više ne može piti.
Pale, srijeda, 27.5.1992.
Jutro pocinje viješcu da je u Sarajevu bombardovano porodilište. To je novo porodilište, izgradeno novcem gradana (samodoprinosom). Ima li za stvorenja sa brda ijedno Tsvetot mjesto u Sarajevu? Još jedan šok za Muslimane na Palama. Svi su dobili otkaz u društvenim i privrednim djelatnostima. Još jedan korak prema cistom, primijenjenom fašizmu. Još ranije sam primjetio kako je iz samoposluge Tnestaot poslovoda Ragib, pošten i cestit covjek, i sve poslove preuzeo njegov kolega S., ali nisam na to obracao pažnju. Mislio sam da je Ragib bolestan. Vec u prvim danima rata, svi Muslimani su izbaceni iz policije i organa uprave. Sve se radilo tiho, Tbez buket. Ljudi koji su to na svojoj koži osjetili, nisu puno pricali, bojeci se neceg još goreg.
Korak po korak, nova vlast na Palama sprovodi u život onu Hitlerovu ideju o supremaciji jedne nacije nad drugom, a arijevcima i Židovima. Samo što je Hitleru za to trebalo par godina, a ovima par mjeseci.
Rijeci su slabašne da ovo objasne, ostaje samo šutnja i patnja. Ne znam da li mi je kcerka uspjela da pobjegne iz ovog geta. Dug je put preko Romanije, Vlasenice, Zvornika i Srbije do madarske granice.
11.00
Užas i užas.
U centru grada, u ulici Vase Miskina kod Tržnice, pale granate na ljude koji cekaju kruh. Desetine mrtvih i na stotine ranjenih. Zlocin od koga mozak staje. Tko su ljudi što sa brda granatiraju? Znaju li koga ubijaju, u ime kojih ciljeva ubijaju. To nisu ljudi, to su monstrumi. Ne mogu da gledam na ekranu komade krvavog ljudskog mesa i urlike bola. Ne mogu da dišem, hodam, mislim, ne mogu da podnesem sebe kao dio ljudskog roda. Je li ovo vrh užasa, vrh Golgote? Ako ima još dalje, onda je bolje da više ne postojim. Ostaje mi samo nijema šutnja.
Na Srpskoj televiziji sa Pala, nekadašnja moja kolegica Rada Ðokic kaže da su to namjerno uradili sami Muslimani, Tzelene beretket, da bi šokirali svijet. Pocinjem iz dna duše da mrzim svoju profesiju. To nisu novinari, to su profesionalne ubice.
Malo odahnuo kad mi se kcerka javila iz Zagreba. Sjenka masakra prekrila je srecu zbog njezinog spasa. Noc je. Ako se san spustio na moj mozak, bit cu bar malo spašen. Jedan daleki, mali prozor svijetli na Palama.
Umalo da zaboravim. Još jedan argument Rade Ðokic da je sve bilo smišljeno: kako to da se ekipa TV Sarajevo našla brzo na mjestu masakra? A zna, vrlo dobro, da je nedavno jedan punkt TV Sarajevo formiran u bivšoj radio-stanici, stotinjak metara daleko, i da su mobilne ekipe stalno obilazile grad.
Pale, cetvrtak, 28.5.1992.
Još pod utiskom masakra u ulici Vase Miskina. Jedva pišem. Svim Muslimanima iskljuceni telefoni, zabranjuje im se okupljanje na Tjavnim mjestimat, cak i na mostu blizu moje kuce, na kojem sam proveo srecne dane djetinjstva.
-.-PHOTO:MIKHAIL EVSTAFIEV-.-Muslimanima se (za sada) savjetuje da se u interesu njihove bezbjednosti isele sa Pala. Nitko ih ne tjera, ali… Gdje je sada Tcuveni doktort Koljevic, koji ih je još prije samo mjesec i po dana ubjedivao da im nitko ne smije ništa, da je njegova vlast demokratska, što štiti prava svih gradana? Gdje je sada mladi, nadobudni predsjednik opcine R. Starcevic, koji je odrastao na Palama, u društvu Muslimana, gdje je sada duhovni voda Srba Dobrica Cosic, koautor Memoranduma, koji je govorio o stvaranju Velike Srbije, ali bez represije i krvi?
To je pocetak stvaranja ciste, nacionalne teritorije sa neogranicenom vlašcu nacionalnih voda. Osjecam kako se oko mene steže obruc. Supruga me upozorava da sa svog stola maknem katolicki molitvenik što mi je ostao od pokojne majke i knjigu koju upravo citam, TIsus Kristt od Rudolfa Wienera.
Jucer uhapšen najbliži komšija F., danas drugi, H. TNe slijedite me, i ja sam izgubljent – pisalo je na zadnjem staklu nekog automobila što je kružio razrušenim Bejrutom. Nocas ne svijetli ni onaj mali prozor. Opet cujem onu potmulu jeku ispaljenih granata sa Trebevica. Kako da stavim glavu na jastuk?
Svijet šokiran zlocinom u Sarajevu.
Pale, petak, 29.5.1992.
Valpurgijska noc u Sarajevu. Naredba generala Mladica je glasila: TSpržiti Sarajevo!t. Grad gori, mrtvi se više ne broje. Odsjaj vatre u Sarajevu visoko na nebu.
Neron našeg vremena mora odgovarati za zlocine protiv covjecanstva. Još nije vrh Golgote. Na ovom putu ima još sve gorih stanica užasa.
Pale, subota, 30.5.1992.
Na granici sam totalnog ocaja zbog ovog potmulog, isprekidanog zvuka što dolazi sa Trebevica. Preko zelene ograde, Meho mi drhtavim glasom kaže: TSravnit ce Sarajevo sa zemljom.t
Bježim od mržnje, ali sa svakom ispaljenom granatom, ona se sve više uvlaci u mene. Od sada pa do smrti, tim ubicama se mora suditi.
Sa CD-a puštam glasno, da prigušim sve ostale zvukove, Johanna Sebastiana Bacha. Gledam kako golubovi jedu mrvice kruha na terasi i cujem daleki glas: TMi smo kao golubovi.t
Pale, nedelja, 31.5.1992.
Sankcije UN protiv Srbije i Crne Gore.
Tužna, ocajna nedelja.
TNeka mrtvi pokopaju mrtvet – Andre Gide.
Pale, ponedeljak, 1.6.1992.
Ne mogu da mislim, ne mogu da pišem, ne mogu da živim.
Pale, utorak, 2.6.1992.
Kosim naraslu travu i djetelinu oko kuce i na kolicima je vucem preko ceste do naših starih prijatelja koji imaju dvije krave. Za uzvrat nam donose mlijeko i sir.
Stari prijatelj kome dovlacim travu kaže da mu se Tstomak prevrnuot kad ih je vidio.
Na ulici nema nikoga. Muslimani se ne usuduju izaci iz svojih kuca. Krišom, kad nikog nema, dolaze nam da sa našeg telefona nazovu svoje bližnje u Sarajevu, Žepcu, Zenici. Dali su im naš broj, tako da supruga i ja cesto trcimo do njihovih kuca, da ih zovemo na neciji telefonski poziv. Izlazim u vrt da im ne smetam, ali uvijek cujem istu pricu: TSvi smo dobro i zdravo, ne brinite ništa, nitko nas još ne maltretira, bit ce bolje.t Kad završe razgovor, beskrajno dugo se zahvaljuju. Covjek tek u patnji postaje kao mrav.
Mina dolazi s kcerkom i malim sinom, da s nama prica. Malo me nervira jer neprekidno govori. Kad ode, stidim se, jer znam da to iz nje govori samo strah, goli strah za živote svoje djece. Ima još malo hrane u zalihama. Sve ce pretrpjeti: i glad i strah, samo da joj djeca ostanu živa.
-.-PHOTO: EPA/DRAGO VEJNOVIC-.-Srpski voda Karadžic preko SRNE poziva svoje generale da obustave artiljerijsku paljbu po gradovima. Kakav cinizam. Saznajem da mi je bivši prijatelj sa Pala unaprijeden u komandira cete što sa Trebevica granatira ljude – naše prijatelje u Sarajevu – s kojima je prije dvije godine u mojoj kuci slavio Novu godinu. Cekam da mu jednom pogledam u oci. Razmišljam kada ce doci da me hapsi.
Sicušna djevojka sa SA-3 (Treci kanal TV Sarajevo) jucer došla i nakon telefonskog razgovora sa svojim mladicem kaže da mora otici u grad, biti s njim i raditi za TV Sarajevo. Mislim koliko u tom malom, nježnom tijelu ima poštenja i hrabrosti, a koliko smeca i mraka u tim Tvelikim ljudimat što su svoje naoružano stado izveli na Trebevic.
Psi svaki cas laju, jer sve više nepoznatih ljudi, uglavnom žena, mladih i starijih, prolazi cestom, u potrazi za Tkucama za zamjenut. U sestrin stan uselila se žena, izbjeglica iz Vogošce. Ionako smo ocekivali da se neko useli. Bolje žena s djecom nego naoružani i pijani Toslobodiocit.
Pale, srijeda, 3.6.1992.
Još jedan šok. Kolega i dobar prijatelj K.J., sada jedan od glavnih urednika, javlja mi telefonom da ce S.T., novinarka sa SA-3, ako dode u Sarajevo, biti uhapšena. Kaže mi da je to zbog roditelja koji su na Vucjoj Luci, a u cijem je sarajevskom stanu pronadeno Tnešto kompromitujucet. Ne mogu da vjerujem. Šta je skrivila ova djevojka, ne mogu nju odbaciti i osuditi zbog roditelja; ta, odbila je da radi za SRNU; šta bi još trebala uraditi da bi bila cista? TZašto je pobjegla iz grada?t kaže odsjecno urednik.
Još jedan šok. Pored naše kuce, u društvu naoružanog vojnika, prolazi jedan poznanik sa Televizije, M.J., koji me stalno osudivao i prijetio što sam još prije šest ili sedam godina na Kosovu snimio dokumentarnu emisiju o izoliranju Albanaca. Nikada mi to nije zaboravio. Sada je došao na Pale. Šta ce uraditi? Sada može sve.
Kada me uhvati ocaj, nastavljam da pravim visoku drvenu ogradu svoje kuce. Više nije samo estetika u pitanju.
Pale, cetvrtak, 4.6.1992.
Ležim u sobi i osluškujem kako monstrum rata diše oko mene.
Pale, petak, 5.6.1992.
Noc bez sna. Oko pola noci pocinje rafalna pucnjava na kuce Muslimana. Sve su to naše komšije i prijatelji. U životu mnogo, štošta nismo imali, ali smo prijatelja uvijek imali puno. Kcerka mi je pricala da pucnjava u Sarajevu ne izaziva veliki strah, jer znaju da su oni gore, na brdima. Ovdje, na Palama, ona se uvlaci u kosti, prodire u mozak, tako je blizu da se rukom može dohvatiti. Nitko ne zna šta se dešava u mraku, nitko ne smije izaci na ulicu, svi smo satjerani u naše mracne sobe, u kojima odbrojavamo casove do svitanja zore. Noc je ovdje kao grotlo ponovo probudenog vulkana. Covjek je potpuno sam, prepušten na milost i nemilost barbarima.
Ujutro gledam uplašena i izgubljena lica komšija Muslimana, koji tumaraju po baštama oko kuca, ne usudujuci se izaci na ulicu. Za ovdašnje vlasti, Pale su slobodna teritorija, na kojoj vladaju demokracija, sloboda i blagostanje.
-.-PHOTO: HIRLIMANN-.-Na televiziji gledam snimke jednog od odlucujucih dana u Sarajevu – iseljenje velike kasarne TMaršal Titot. Davno, kada je gradena, bila je na periferiji Sarajeva, sada je u njegovom samom centru. Dijeli stari od novog dijela grada. Ako je Srbi osvoje, onda cijepaju grad na dva dijela i sigurno zauzimaju novi dio sve do Ilidže. Saznajem da su nocas Srbi mještani izrešetali kucu Beke, muškog frizera iz Gornje caršije. Taj mladi covjek, moj prijatelj, nikada nikome nije ništa uradio. Iseljenje kasarne ide Tpo planut. Vojska je teška srca napušta. Gledam komicnu scenu na TV ekranu, kada sarajevski teritorijalci guraju automobil jednog oficira JA – muzicara. TSada je na redu deratizacija Trebevicat, kaže u kameru jedan raspoloženi teritorijalac.
Poslije podne prekinute sve telefonske veze s Hrvatskom i Slovenijom. Borim se protiv panike i ocaja, jer mi je to jedini Tizlaz u svijett. TV slika je jako loša otkada je bombardovan Hum. Ali zato možemo birati izmedu tri srpska programa, koji savršenu sliku zahvaljuju otetim relejima.
Dolazi nam u posjetu supruga M.R., koji sada sa Trebevica puca na Sarajevo. U crnini je. Umrla joj je majka u Vojkovicima, kod Ilidže. Provela je veci dio života u Sarajevu, tamo do rata radila, i ni jednog casa, ni jednom rijecju, ne iskazuje žalost za tim gradom i ljudima u njemu. Kaže: TSve je to kriv sistem, sve je režirano u Vatikanu, ljudi nisu krivit. Supruga se suzdržava i samo kaže: TNema tog sistema koji bi me natjerao da bilo koga ubijem. Umrijet cu, a necu shvatiti svu ovu mržnjut. Pita nas za djecu, mi po obicaju lažemo da su u Engleskoj. TPametno, vrlo pametnot, ponavlja ona. Pitam se da li bi joj bilo imalo žao kad bi znala da su bili, i da je sin još u gradu.
TZaboravite Sarajevo. To je mrtav grad. On više ne postoji. Tamo nema više životat, po tko zna koji put ponavlja, i pita moju suprugu je li istina da u gradu umiru od gladi. Ona ne može da odoli i odgovara da se osvjedocila da su Sarajlije zapravo samo na velikoj makrobiotickoj dijeti i procišcavanju organizma kurom gladovanja, što ih je samo ojacalo; da iz ljudi izbija jedan nevjerojatni optimizam. Prica kako joj je suprug rekao: TSamo da ruke ne okrvavimt! Kao da ispaljivanje granata na Sarajevo ne znaci imati krvave ruke. Kako ljudi bježe od istine.
Kako smo nekada bili bliski i kako smo sada daleki. Povraca mi se na dane provedene s njim. Sve je bila prevara i laž. Šta bi na sve rekao naš zajednicki prijatelj Ešef (Keša), koji je srecan, jer je još u januaru otišao na rad u Libiju? Na Pale se spušta noc. Žena bivšeg prijatelja odlazi u svoj svijet, mi ostajemo sami i sa strepnjom cekamo nocne rafale.
Pale, subota, 6.6.1992.
Noc, 2.00.
Kako spustiti glavu na jastuk kad kroz njega cujem šta se dogada u Sarajevu? Nemam cigareta ni alkohola, da se bar malo smirim. Imam samo ovaj zvuk što prodire u mene. Kad svane zora, saznajem od komšija da su jucer u Žepi, kod Rogatice, srpski vojnici, uglavnom mještani Pala, upali u zasjedu Tberetkit. Na desetine mrtvih i još više ranjenih. Medu njima je i sin moje nekadašnje uciteljice, kojeg su prisilno mobilizirali. Mladic je volio muziku, a mrzio vojsku. Dao je život Tza veliku otadžbinsku stvart. Bože, kakav užas.
Pale su oblijepljene smrtovnicama na kojima piše Tpoginuo od dušmanske muslimanske ruket. Mladic što je poginuo na Žepi imao je na Palama toliko prijatelja Muslimana. Sada ih je zahvatila panika i strah, pa neki Muslimani zaobilaznim putevima bježe rodbini u Podvitez – selo pored Pala.
-.-PHOTO: Mikhail Evstafiev-.-Srpsko opuštanje: Mladicevi junaci u trenucima predahaNocas se sprema odmazda, osveta prema Muslimanima. Pustit ce naoružane cetnike, kao pse s lanca, da pobiju uplašene ljude. Strah se može prosto rukom opipati i svim culima osjetiti. Mina dolazi sva usplahirena i pita može li s djecom nocas spavati kod nas. To isto pita i Meho. Vrata naše kuce za njih su uvijek otvorena, ali pitam se kako ih ja mogu zaštititi? Mina mi navece, kada je došla s kcerkom i sinom, govori: TTko nije sa njima, protiv njih je, pa mi ni vi niste neka sigurnost, ali ipak je bolje s vama, nego sami, u našoj kucit. Nadaju se da im se stariji sin uspio preko nekih livada probiti do Podviteza; suprug ce spavati kod nekog prijatelja, Srbina. TAko smo razdvojeni, možda ce netko i da preživit, kaže. Doveli su i malog psa, ljubimca njihove kcerke.
Kako ce biti duga i strašna ova noc? Vjerujem, nadam se i kao utopljenik hvatam za slamku, da nece biti ništa, ali ljudi u kostima osjecaju da može biti SVE. Kroz prozor gledam naoružane vojnike, kako po dvojica hodaju Gornjom caršijom Tda bi zaštitili Muslimane od srpskih vojnika koji su van kontrolet. Odlazim do majcine kuce i pored kipa Majke Božje stavljam novac za spas svih nas. Potpuno sam svjestan da smo, ako pocne pokolj, i mi gotovi.
Besana noc. Osluškivanje svih zvukova, cula napeta do bola. Mina s dvoje djece spava. Spava li? Citavo vece je samo pricala, da razbije strah, ali strah je kao voda, prodire u sve šupljine i osvaja nove prostore.
Pale, nedelja, 7.6.1992.
Jutro docekujem budan, s užasnim bolom u glavi i ocima. Teturam po kuci, srecan što psi nisu zalajali na necije korake po šljunkovitom prilazu kuci. Ništa nije bilo, sve je dobro, govorim sam sebi dok virim kroz zavjese na prozorima. Supruga je oduvijek mrzela zavjese, i tek ih je prije petnaestak dana postavila. Ujutro nam je neobicno dok ne otvorimo škure. I supruga i ja volimo puno svjetla u kuci i što manje mraka. TSarajevo sve više lici na Vukovart, kaže novinar u vijestima u 6.00. Mina i njezina djeca odlaze iz kuce pojedinacno, da ne bude sumnjivo. Doci ce i nocas.
Odlazim na majcin grob svjestan da to postaje opasno po život. Na cesti pored groblja zastanu naoružana dvojica i dugo me posmatraju. Šta se mota po njihovim glavama? Mogu da me pozovu i kažu Tpodi s namat.
Kakav se ciklus zlocina na ovom prokletom komadu zemljine kore stalno ponavlja? Iz prošlosti ljudi nisu izvukli nikakve pouke.
TNe ubij, makar bio ubijent, glasi jedna poruka iz Talmuda, a Romel, petnaest minuta prije no što ce popiti cijankalij, kaže sinu: TNemoj nikada biti vojnik.t
Suncano nedeljno podne. Supruga mi na sto u bašti donosi mladunce psa što je tek progledalo i kaže: TDa te malo oraspoložim.t. Topovi iz pravca Sarajeva i dalje se cuju. Helikopteri neprekidno lete nad Palama. Kada ce nestati goriva, pa da ta monstruozna ratna mašinerija stane i postane otpad starog željeza? Kada?
Meho hod baštom, potpuno izgubljen. Napravio je neke drvene kapke za prozore u prizemlju, stalno zakljucava vrata, dolazi mi u baštu i dugo prica sa mnom, tražeci odgovor na sudbonosno pitanje šta ce biti s njima. Naoružani vojnici su mu vec dolazili u kucu i raspitivali se za sina, koji je još prije par godina otišao u Ameriku na rad.
Pale, ponedeljak, 8.6.1992.
Nocas cuo jaku detonaciju u blizini Pala. Drugacija je od prethodnih. Zatresla su se stakla i zidovi. Saznajem da su nocas pale prve granate u Derventu kod Pala. Ljudi sada samo o tome pricaju, šapucu. Hoce li sada Pale osjetiti sudbinu Sarajeva? Volio bih to, da ljudi bar malo osjete užas koji vec mjesecima trese Sarajevo, pa makar prva granata pala na moju kucu.
Iz svoje bašte gledam preko Miljacke u veliku Imetovu kucu, u koju je nedavno uselio dr Šucur, ljekar iz bolnice na Koranu. Ne znajuci za to, dvojica drugih srpskih rezervista jutros su provalili u nju, i sada se, s mašinkama u rukama, prepiru cija je! Jutros mi i komšija Fadil, koji je prije nekoliko mjeseci sagradio i otvorio kafanu-restoran TStari mostt, kaže da su svi Muslimani na Palama i okolnim selima dobili naredenje da se isele. Ne mogu da to vjerujem. Govorim mu da su to samo glasine. Oci su mu crvene od nespavanja. Kafana mu je vec dugo zatvorena. Donosi mi bocu konjaka i kaže: TBolje popijte vi nego oni.t
Supruga prebire po porodicnim fotografijama i bira one koje ce ponijeti. Instinktivno osjecamo da se cas odlaska približava. Danas je sahrana poginulih mladica sa Pala. Kako se bliži 15.00, cas sahrane, medu Muslimanima raste panika. Jedan me pita: TŠta je ovo, hocemo li svi biti pobijeni?! Kažem mu da to nije istina, da paljanski Muslimani nemaju veze s politikom, ali njemu iz ociju viri strah od bliske smrti ili progona. Šta ako se to ipak desi? Mozak mi više ne služi nicemu, samo me zavarava. Sada su važni samo animalni instinkti.
Podne je, nema struje. Javljaju mi s Televizije da su sarajevski teritorijalci krenuli Tna sve ili ništat. Osvojili su Mojmilo, Dobrinja gori, približavaju se Vracama, Jevrejskom groblju. Ima na stotine mrtvih. Šta mi je sa sinom? Samo da sacuva život i zdrav razum. Možda je ovo kulminacija svega, možda, ali sumnjam, možda je ovo tek pocetak pravog rata.
Nakon prvih granata što su pale na Pale, ljudi obilaze betonske podrume kuca i misle kako ce se zaštititi. Kad sam prije nekoliko godina gradio kucu s mnogo prozora i staklenih vrata, majstor Marko mi je rekao da se vidi da ja nisam dobro iskusio pravi rat. Njegova kuca lici na betonsku utvrdu. Izadem na cestu, a naoružani tip drekne: TStani, dodi ?vamo.t Pitam: TJe?l ja?t Jedan naoružani balavac me prepoznaje i kaže mu: TMa, ne on.t Još malo pa ce nam trebati propusnica za dvorište i ulicu. Susjed Miralem me kroz suze pita šta da radi, jer im je receno da se moraju iseliti, pošto im više ne mogu Tgarantovati živott.
Sahrana srpskih vojnika, koju emituje Televizija sa Pala, pretvara se u svojevrsni politicki miting. U prisustvu svih lidera, njihova mladost i smrt se iskorištava u svrhu Tostvarivanja istorijskih ciljeva srpskog narodat. Siguran sam da to apsolutno nisu predstavnici srpskog naroda; možda jednog ekstremnog, militantnog dijela, ali šta to vrijedi kada su im i drugi, normalni Srbi šutke prišli. To su Staljinove i Hitlerove kreature i psihopate.
TNakon sahrane, sjeli su u helikopter i odvezli se u Beogradt, kaže mi jedan poznanik. Hoce li ovaj narod ikada progledati i shvatiti da ih kao ovce vode u propast?
Navece, pojedinacno, na spavanje dolazi Mina s djecom. Donose nešto kafe i hrane. Petnaestogodišnja kcerka i dalje tvrdi da je to Tbezrazložna panikat. I naša kuma M. kaže da joj je puna kuca Tgostijut.
23.00
Prestala grmljavina topova iz pravca Sarajeva – šta to znaci?