Naš narod kaže:“Hvala Bogu kad ima umrijet“.S obzirom na bolest i tragiku Ćelebijinih posljednjih godina,onda ova rečenica ima svoje simbolično značenje,jer je prestala bolest i boravak u Staračkom domu,gdje je Ćelebija umrla.Umorno i izmučeno tijelo je našlo svoj smiraj.
Ćelebiju pamtim kao dječak kada sam pohađao osnovnu školu(blizu Pošte)i Osmogodišnju školu krajem 50-tih i početkom 60-tih godina.
Ćelebija je svoj radni vijek provela u PTT Ljubuški,koji je imao svoje organizacione jedinice,osim Ljubuškog,u Klobuku,Vitini i Studencima.Ćelebija je početkom radnog odnosa bila raspoređena u PTT Studenci,gdje je morala i stanovati,jer nije bilo saobraćajnih linija ni automobila kao kasnije i danas.Tada se „zabavljala“sa Marinović Ivicom,sinom Mate i Stoje sa Mostarskih Vrata.Ivica je bio „cvijet“ ove plemenite porodice a plod njihove ljubavi je njihov sin Merdanis Marinović.
Često sam kao dječak posjećivao PTT Ljubuški.Nisam zaboravio „mrgodni“ lik Đoke Ratkovića,Ljubu Tokić,Salku Mujezinovića,upravnika Tomislava(Tomu)Lučića,Mahmuta Ormana(Mašu),Enisu Fazlinović-Pašić,Hilmiju Maksumića,Grgu Sabljića,Antu Lučića,Jakišu Tomića,poštara Iku Tomića,Karla…i naravno Ćelebiju, Salke „Tuge“.
Ćelebija je žena iz „naše mahale“!Najviše me impresionirao njen osmijeh!Nije to bio kurtoazni osmijeh,to je bio osmijeh iz srca!I onda kada sam bio učenik,i kada sam bio student,i kada sam bio profesor.To govori o njenoj širini jer taj osmijeh nije bio upućen samo meni,već svima koji su trebali poštanske i ljudske usluge!I sada mi je njen rukopis pred očima i prepoznao bih ga među barem sto rukopisa.
U komunikaciji Ćelebija je bila srdačna,prostodušna,umiljata i brižna.Suosjećala je sa tegobama drugih,sa teškoćama „naše mahale“.Ćelebija je bila susretljiva i što naš narod kaže „upitana“.Sada,kada dođemo u Ljubuški,jednom-dvaput godišnje želimo da budemo „upitani“.Ali,avaj,nije to više kao nekad,a sada će biti još manje,odlaskom naše Ćelebije.
Grozd se smanjuje.Ostalo je još tristotinjak bobica!
Kroz Ćelebijin životopis prolaze mi slike njenog oca Salke“Tuge“.Njegov radni zadatak je bio prenijeti „Oslobođenje“od autobuske stanice(pokraj Pošte) u o7 sati do trafike Mehe Nevesinjca(pokraj općine).Salko bi na ramenima nosio 200 primjeraka „Oslobođenja“ na oba ramena.Sada—„Oslobođenja“ nema kupiti u Ljubuškom!Popodne u 18 sati Salko bi raznosio „Večernje novine“(Sarajevo) koje više ne izlaze!
Njena majka Ramiza je ubijena 1993.godine u Ljubuškom.Bilo je dovoljno „promoliti glavu“kroz prozor!Nikad niko nije odgovarao za ovo ubistvo.Ubica je kažnjen-životom!Nekad je i to kazna!
Poznavao sam Ćelebijnu braću Hamu i Mustafu.Hamo je bio kondukter sa vozačima Vokićem i Rogom na liniji Imotski-Čapljina.Sa Mustafom(Ćišom) u mahali Pobrišće dešavale su se igre,druženja,teferiči…Obojica su napustila Ljubuški odlaskom na rad u Njemačku.Ćelebijina sestra Sehla je pohađala Osmogodišnju školu u mojoj generaciji.
Osjetio sam potrebu da napišem ovo sjećanje.Prijatno se sjetiti svoga djetinstva i svih koji su me okruživali,a pogotovo onih koji su bili puni ljubavi prema drugima.
Ćelebija je bila puna ljubavi i po tome ostaje u mome srcu!
Izražavam saučešće Merdanisu,njenoj sestri i braći,te ostaloj rodbini!
Kemal Mahić