Još od djetinjstva nosim jednostavnost i dostojanstvo kao glavna obilježja islama.U skrivenom uhu srca,koje osluškuje sva zbivanja života,još čujem bešutno kratanje dženaze.Promaknula bi uz moju ulicu noseći tabut onoga koji“je zaželio da razgleda rajske vrtove i pozivu Milosnoga se odazvao“.Svi oni ljudi,koji su se nijemo smjenjivali da ponesu rahmetliju,izgledali su nestvarno u čudnoj tišini-meni-naviknutoj da gledam mrtvačke kovčege ukrašene srebrenim ružama i konje sa sablasnim kićankama na glavi i zastrašujućim zaklopcima na očima.
„Bašun-sagosum!“.Kako su dostojanstveno odlazili mrtvi!
Oživljavaju slike djetinjstva oživljavajući mehkotu.Bajrami!Praznici smireni i ponosni,neokaljani zdravicama i paganski prepunim trpezama.Kao da je čisti duh nastanjivao prostore halvata u kojima su bili stari ibrici,đugumi,zarfovi,srma.Na sabahu bi draga topla ruka zatreperila.“Bajram mubarek ola,babo!““Bajram mubarek ola,nano!“Bajramovalo se okrenuto nečemu izvan sebe,a ne sebi i svojim zadovoljstvom unatoč tepsija sevdidžan-baklave,pite srezane u dilume,tendžera sa komadima mesa i sahanima prepunim mirisa sogandolme i japraka.
Slike skrivene u najdubljim predjelima srca su ramazanske večeri,kada top u akšam oglasi iftar i kad ulica zamiri vrelim somunom a u doba jacije oživi promicanjem prilika.Žene zabrađene u jemenije i šamije,praćene šumom dimija odlazile su sa svojim konama u obližnju džamiju.Muškarci su pridolazili šutke,odmjereno koračajući.
Nigdje dovikivanja,ni razgovora,ni smijeha.Znali su da je namaz već abdestom počeo.Iz male mahalske džamije je izlazila tišina i prelijevala omanji harem,u kome su se pridošlice zaustavljale da prouče Fatihu.Razigrani kandilji uvlačili su svečanost i lahkoću u dušu.Onda,odjednom sviju bi nestalo.Kao tiha rijeka,koja teče svom praizvoru,džemat bi se slio u prostor džamije.Ja bih ostajala napolju i osjećala da u svim onim kretanjima tijela počinje buđenje i gibanje duše.Osjećala sam kako mir otiče kao potok i stani se u orta jeri,da bi se kroz neke,meni nerazumljive riječi,kao zlaćana nit vraćao u srce iz kojega je potekao.
Zahvaljujući jednoj divnoj ženi,ovih ramazanskih dana imala sam sreću da prisustvujem teravih-namazu.Bilo je to u selu Veliko Čajno u blizini Visokog.Mala džamija bila mi je posebno draga jer je bila slična Hadži-Džaferovoj u Provarama pred kojom sam nekad u djetinjstvu stajala.
Preporučiše mi da odem na musanderu i posmatram namaz.Nisam željela gledanjem povređivati osjećanja onih koji tu dođoše iz drugih pobuda te odlučih i sama klanjati.Željela sam uroniti u svijet tišine Istoka,vidjeti kakva to preimućstva nudi islam kao filozofija i životna koncepcija.Da ne bih donijela laž među ove ljude,oprah se po svome običaju,sklonih kosu pod nježnu šamiju.Šarene cvjetne dimije ispuniše me veseljem.
Stala sam u zadnji saff.Iako me je većina poznavala i mnogi znali moje ime,niko se ne osvrnu iz znatiželje na mene.Stajali su očiju uperenih u jednu tačku.Nastade čas odluke-zanijjetiše.Začu se početni tekbir:“Allahu ekber!“.Na kijamu niko se ne osvrnu,ne nakašlja ne pomače.Kiraet se,kao lagahna niska bisera,prosu tiho,jednostavno.Bez pompe,sjaja i bljeska,sve se odvijalo lagahno bez napora.Ništa ne bi suvišno u pokretu.Ništa sa strane ne pomuti i ne odvrati njihovu pažnju.Sam Apsolut je bio pred njima.Sva mirakula se odigrala u njima samima.Zaroniše u vasionske predjele tražeći svoj početak i beskonačnost duha,duše koju ne vidješe,ali osjetiše.
Ruku*.Sedžda Allahu ekber!Izredaše se sunneti,farzovi,posljednji sunneti,teravih namaz,vitr-namaz i…Es-selamu alejkum ve rahmetullah.Pravilno disanje uslovljeno gibanjima pri namazu proizvelo je lijepe,zdrave,ali diskretne tonove.Nijedan glas se ne izdvoji.La illahe illallah…pojačavalo se u odmjerenom krešendu sa jedva primijetnim ubrzanjem ritma.Harmonija glasova ne poremeti svečanu tišinu.Osjeti se spoj zvjezdanih prostora i čovjeka.Mladi imam,lijep u toplini svoga lika,ničim se nije odvajao od musallija,jednostavan,ne svrnu pažnju na sebe te svi ostadoše dokraja predani svojoj nutrini.
Poslije namaza se pred džamijom stvoriše male grupe ljudi.Izmijenjaše komšije po koju riječ.Pozivaše jedni druge.“Hej,dođite da malo posjedimo!“.Popričat će se,kahva popiti,šerbe razmutiti,pilav podgrijati.Ramazanska sijela!Zijareti!Ićrami!Blagdan dolazi,a ustvari je svaki dan blagdan.Svaki dan je svečano i lijepo.
U veliku jaciju,kad je mjesec selo prekrio razlijevajući tajne dubokoga svemira,osjećalo se tiho disanje zemlje u snu.A kad je nadolazeći sabah počeo razbijati tminu noći,upališe se svjetla i obaviše muslimani sehur.Mustehab je to!Od imsaka ponovit će se čišćenje tijela i duše.
Izvor:Nela Beran-Sarajevu,2004.