Za onog rata,četrdeset treće,neki
Gavran,u bijegu od kukastog krsta,
potraži spasa u šadićkoj džamiji:
lijepi strah na zakon ne motri!
Noge naslijepo nalazile utoka
u tijesnom grlu bijele munare—
ustavi ga mlaz svijetla sa šerefe.
Svim se kleo,krsteć se su tri prsta,
iznese li glavu,ući će u novu vjeru.
Ne bude li u moći istupit iz krsta,
o krsnoj slavi,za šadićku džamiju,
užgat će svijeću u svojoj crkvi.
Za tri dana molitve u munari,
crni se Gavran izrodi u labuda.
Četvrtog dana sunce ga ogrija—
kad se usudi zakročit na šerefu,
nikad ljepšim svijet mu se ne otkri.
Zapjenjen potopom što ga plavi—
bujica mu glasna iz grla provrla,
kao da se ezan sa munare prosu:
drugi put rođen,sijed:u džamiji!
Bijeli Gavran osta u staroj vjeri.
Jadi ga znali da li je i o slavama
palio u crkvi svijeću za džamiju,
no,svaki ezan petkom sa munare
očuo bi kao jeku vlastitoga glasa—
pa u svakoj svijeći zrio munaru,
u struku munare,svijeću neužganu.
**
Za ovoga rata,devedeset druge,
Bijeli Gavran,na sami Petrov-dan,
zapali,za slavu,šadićku svijeću!
Kako svijeća nije dogorjela,
u temelje joj potpali fitilje:
nikad tako blažen,otkad obijelje,
Gavran je uzletio na njoj u nebo—
zvijezde složene u krst Labuda.
Pao mu je kamen duga sa srca.
Ne ostavi ni kamen na kamenu.
Izvor:Na jeziku zemlje,TZ 2005.
Izbor:Kemal Mahić