Cio svoj književni život pokušavaš napisati pohvalu duhanu.Pohvalu i hvalu koja bi sva stala na jedan duhanski list.
Podignuti spomenik na jednoj od imotskih visina nasuti gomilu slova.
Jer on je podignuo nas.Uspravio nam hod.Podignuo naše kuće,na kuće crljeni cigleni krov.Uz slamnjače i pločnjače ponosito stale kuće ciglače.Zacrljenila se,zaciglenila se Imota.
Iz svijeta došao i poveo nas u svijet.Naučio nas da nismo sami na svijetu.
Sto godina u duhanu bio je naš duh.Rađale ga naše matere:siječanj i veljaču pod pazuhom nosile njegovo sjeme.Bio naš biljni brat.Ožujak i travanj provodio u rasodu.U svibnju slazio u naše doce.
Od Paškala do Male Gospe modrili se i mirisali naši doci.Do Božića zlatile i mirisale naše kuće.
Trapili(trapili se),kopali za nj.Dijelili s njime zadnje burilo vode.Prvo gasili njegovu pa svoju žeđ.
U duboki njegov svijetloljubičasti cvit slazile pčele,iznosile smolast,grk i opojan med.Mi se omamljivali duhanskim medom,dugim duhanskim ljetom.Svojom duhanskom mladošću,sobom.
Brali ga(svako jutro po jedan duhanski list),nizali(iz kuta zrikali zrikavci,sklapale nam se oči),unosili-iznosili,čuvali od kiše,zla pogleda,vitra,groma.
Čim puhnu prve jesenske jugovine,čim omeča,počimale duge duhanske svetkovine,duge duhanske noći:listanje,pačenje,razabiranje,spremanje za vagu.
Bile nam smolave ruke.Smolavim rukama lomili iza ponoći vruć kukuruzov kruh.Podizali bukare:crnim vinom ispirali smolavo grlo.
Gledali se preko tole.Djevojačke oči bile svijetloljubičaste,sjajne.Kao duhanski cvjetovi u kolovozu.Kao duhanske oči.
Duhanska lirika.Iz imotskoga duhana iz imotske crljenice,misli,dimove,slike izvlačio veliki Tin.Pušio imotsku križanciju-škiju,pio imotsko crno.Napajao se i opajao duhom i dušom djedovske-pradjedovske zemlje.
U cestu lupalo Blato,pod konjima tutnjila,pod kolima grmjela cesta.Runovićke gazde vozile na vagu po deset,po petnaest kvintala.Sirotinja na konjčiću,na magaretu,na svojim kostima,po osamdeset i po sto kila.
Iz grožđa teklo vino,iz kukuruza pura,iz duhana zlato.Od Zmijine do Rotne gomele,od vage do vage,kroz sva četiri godišnja doba.
Okreni sad drugu stranu duhanskog lista.
Mi bili sadioci,gojitelji duhana.Iživljavala se na nama jedna surova i neuljuđena država.Držala nas u duhanskom ropstvu.
Đendari i vilanci,brojitelji i procinitelji,po imotskim selima bili ono što se u tursko doba bile pašalije,haračlije,zaptije.Pasli pršut i visme,kokošje pršćavce,jaja,sir,sve ono slasno i masno đto je virilo iz bronzina,izlazilo ispod sača,slazilo s tave.Oni smislili,ispred sebe slali onu nasilničku,ucjenjivačku:Skini tavu,objesit ću pušku!
Bajunetom probadali kukulje,pojate,plaste:tražili skriveni duhan i švercere duhanom.Zasjedali u Livodinama,na Cvitića,Jovića i Pavića mostu.Duvandžije skakale uu Ričinu,u Cetinu,često je okrvavili,ali nisu bacale duhan.Prekobrojne struke čupali na naše oči.Kao da su nam čupali srce,vadili oči.
U dubokim dubrovama,pojatama i spiljama radile makinje i avani,križali duhan.Ispod njih izlazio tanak i žut ko osinja noga,mek i mirlusan ko divojačka duša.U Split,Zadar i Osijek,u Sarajevo i Zagreb.
Gojitelji i brojitelji,šverceri i gonitelji,i sam duhan,nestadoše,izdimiše:kao duhanski dim.Ostadoše pusti i zapušteni doci,čija će zemlja još sto godina mirisati duhanskom dušom i smolom.
Izvor:Petar Gudelj:Za njom je koračala maslina(SA 2010).