Sredinom sedamdesetih splitski je „Lavčević“ svoja gradilišta imao diljem Jugoslavije, mog djeda, armera dopao je Mostar. Baka je govorila da je to blizu i na neki način bila sretna što će ga vidjeti barem svake druge nedjelje kada Hajduk igra kod kuće „jer bi bila velika šteta da pretplata propadne.“ Moja baka dobro je znala kako joj taj vječno nasmijani zaljubljenik u nogomet zna nedostajati jer ih je život znao razdvojiti no na njenom licu nikada niste mogli vidjeti ni tugu niti suze. Moja baka svoj je život posvetila meni, a djedu bi me uručila isključivo nedjeljom kada je Hajduk igrao na svom Starom placu.
Naši rituali započinjali su još izjutra kada bi se dvije bijele košulje zavijorile u dvorištu, a baka bi pripremala starinsku peglu vrteći je ispod mirisnih, tek opranih košulja. Kako smo živjeli blizu stadiona prvo smo morali na nekoliko pozicija gdje su djeda već čekali njegovi, radnici, armeri, maranguni. Hajduk kao tema i kao ljubav bio je naravno osnova svih razgovora, Hajduk je bio jak i u Split se dolazilo „po duzinu“ no na spomen Mostara i Rođenih razgovor bi prestao, a moj djed bi otišao po novu „turu.“ U sezoni koju su mnogi zaboravili Hajduk je postao šampion pobjedivši u jednoj sumnjivoj završnici OFK Beograd na Karaburmi.
To prvenstvo Jugoslavije jedine i neprikosnovene dvije momčadi bile su Hajduk iz Splita i Velež iz Mostara, zadnje kolo dočekali su poravnati na tablici, a presudila je bolja gol razlika. Već iduće kolo nove sezone Hajduk je igrao na stadionu pod Bijelim brijegom i pretrpio poraz kakvog nisu pamtili i najstariji, Bajević s tri i Halilhodžić s dva deklasirali su šampiona iz Splita, no navijače „bijelih“ dočekao je pakleni doček navijača „Rođenih“ koji su s pravom sumnjali u regularnost zadnjeg kola prošle sezone. Među navijačima Hajduka zatekli su se i radnici „Lavčevića“, a mog djeda koji je bio pošten i veliki sportaš zaboljela je duša.
Mog djeda bilo je sram.
Po ocjeni mostarske „raje“ koja je tradicionalno gajila simpatije prema „Majstoru s mora“ Hajduk je igrao u najboljem sastavu ikada i ta „petarda“ bila je dovoljna moralna satisfakcija. Zajebavanje koje je otpočelo na gradilištu svih Splićana tako je moglo otpočeti i zakopalo je rane od prošle godine i ratne sjekire, moj djed govorio je tada da mu je Mostar postao drugi dom. Ako ste mislili da će iduća prvenstva biti lagana i biti prijateljska grdno ste se prevarili, moj Hajduk igrao je kod kuće avangardan nogomet pod Tomislavom Ivićem i na strani redovito doslovno čupao bodove, najteža gostovanja koja smo bez daha pratili nedjeljom na radiju u emisiji „Sport nedjeljom“ bila su ona na Grbavici, na Karaburmi, na vjetrovitom Čijaru i naravno, ono najteže u Mostaru kod „Rođenih.“
Kada bi Hajduk završio moj djed je nastavio pratiti Veleža koji je igrao na stadionu JNA ili Marakani i veselio se kao malo dijete svakom bodu ili pobjedi. Utakmica još ni završila ne bi, a on bi već zvao drugove pod Bijelim brijegom da im čestita ili da ih zajebava, ovisno o rezultatu. Enver Marić, Duško Bajević i genijalni Franjo Vladić bili su omiljeni „fuzbaleri“ u mojoj kući iako su ih moram priznati u mojim zamišljenim igrama s igračima od jednog starog šaha i štipalicama umjesto branki redovito „peglali“ Ivica Šurjak i Slaviša Žungul utrpavši im redovito i po deset komada. No kada bi Hajduk zbilja gostovao kod „Rođenih“ bila je sasvim druga priča, stadion koji je bio pravo južnjačko grotlo kao uostalom i Stari plac napuštali su heroji mog djetinjsva redovno pognute glave uz zajebavanje mostarske raje koja, kao uostalom i ona malo dalje u Splitu nije priznavala ni umišljene veličine niti napuhane zvijezde. Ako bi Hajduk izvukao bodove i glavu sa tog najvrućeg gostovanja u bivšoj Jugoslaviji bio bi ispraćen aplauzima i poštovanjem.
Split i Mostar nisu bili samo gradovi pobratimi, Split i Mostar bili su gradovi sličnog južnjačkog mentaliteta, bolne i često okrutne satire i zajebancije i onog najvećeg što ih je povezivalo, barem u mom djetinjstvu, ljubavi prema svoja dva kluba, dva kluba veća od svojih gradova, dva kluba veća i od života samoga.
Ja ću naravno polako odrasti i svog djeda i Stari plac zamijeniti sjevernom okukom Poljuda, ja ću svoje adolescentske godine kao uostalom svaki „mulac“ u Splitu provoditi uz Hajduk i Torcidu, a jedan će raščupani „bradonja“ koji će mi promijeniti život ponovo ugraditi novu premosnicu u srcu prema Mostaru. Novi antagonizam rodio se između „Rođenih“ i splitskog majstora s mora i inicirao ga je baš taj „bradonja“ koji će uz veliku pompu i velike skandale obući bijeli dres. Mostar u kojem je odrastao i kojem je zauvijek ostao dužan napustio je, kako se pričalo, voljom svog oca koji je bio veliki navijač Hajduka, a to je u to vrijeme bilo nekako normalno, da je Mostar pun navijača bijelih, a Split navijača crvenih. Blaž Slišković podijelio je javnost u to vrijeme i Blaž Slišković probudio je moju staru ljubav prema „Rođenima“ i svetom crvenom dresu kojeg je naš „Baka“ isticao kao relikviju svoje mladosti.
Ako ikom trebam zahvaliti za svoje odrastanje, svu ljepotu, zanos i vic koje mi je donijelo, ako ikom trebam zahvaliti za neodgovornost i ležernost, vjeru u sebe i svoj talent onda moram to zahvaliti Mostaru koji nam ga je dao, gradu iz kojeg je došao najveći igrač i zajebant kojeg je Split ikada vidio.
Baka je minute prije utakmica provodio u obližnjem kafiću igrajući fliper uz čašu whiskeya i crveni Marllboro, Baka je šetao i zajebavao se cijelo prvo poluvrijeme dok bi tribine i treneri podrhtavali od bijesa. Baka je šetao i gubio „balune“ na centru dok bi mu njegov sjever jebavao sve po spisku, Baka bi tada pogledao put nas, nasmijao se i zabio – gol iz kornera. Takav je bio Blaž Slišković i držim da je takav mogao samo biti i doći iz Mostara, iz iste one raje koja je zajebavala sve one silne i ozbiljne zvijezde, napuhane veličine i umišljene talente. Blaž Slišković ostavio je u nama svoj „amanet“ sa kojim smo odrasli u ljude, svoj način života koji je bio sve samo ne sportski život, svoju poruku da ma kako se trudio i ma kako htio biti bilo tko i bilo što, nećeš to biti ako ti Bog nije dao talent za to.
Oni sigurni u svoj talent i svoje vještine proći će s centra cjelokupnu obranu i zaobići vratara, oni nesigurni u sebe nikada u svoj poziv neće unijeti vic, unijeti zajebanciju. Baka nas je svojim načinom života naučio baš to, da u životu ne igramo, već da se života igramo, da nam život bude igra, radost i dobra zajebancija. Samo tako ćete jednom zabiti Sparti u zadnjoj minuti produžetka iz slobodnog udarca koji svi očekuju kao centaršut u bliži kut.
Moj djed više nije bio za tribine, a ja sam ga redovno i iscrpno izvještavao o svemu, o stanju u momčadi i o tome kako igraju njegovi bijeli ali i njegovi rođeni. I tada je kada smo imali najjaču i najveću ligu ikada počeo rat. Umjesto jednih „rođenih“ , Mostar je dobio dva kluba i dva rata, prvo je izbio jedan, a potom i drugi. Kada je sve to prestalo Mostar je imao Zrinjski, klub mostarskih Hrvata i Mostar je imao Velež klub istočne obale i klub Bošnjaka. Velež je na svoje dresove, prvi nakon rata vratio petokraku i Velež je dobio dokumentarni film „Mostar United“ koji je snimila talijanska redateljica Claudia Tosi, Velež je dobio navijače Zrinjskog koji navijače Rođenih pozdravljaju fašističkim pozdravom. Bogati Zrinjski sa Zapada postaje ono što je bio jednom siromašni i romantični Velež koji kao uostalom i sve na ovim prostorima postaje tužna priča o rasulu i podjelama, bogatima i siromašnima, nama i njima.
Gledajući „Mostar United“ nisam mogao suspregnuti suze. Svu tugu koja se dogodila jednom narodu možete pronaći u tom filmu i među tim navijačima jednog kluba koji se tako prožimao kroz moj život i sudbinski me vezao uz njega. Moj će djed sa svoje postelje gledajući kako Hrvati ruše Stari most nijemo pustiti suzu i u nevjerici nazvati svoju raju u Mostar.
Mog djeda bilo je sram.
Sa druge strane njegovi prijatelji su ga zajebavali da je to ništa prema onom što smo im napravili na Karaburmi u onoj čudnoj utakmici protiv OFK Beograda i da će oni napraviti još stariji i još ljepši ali tu titulu prvaka Jugoslavije da neće vratiti nikada.
Danas kada moji prijatelji iz Mostara proživljavaju svoje najteže trenutke uz voljeni klub ja gledam svoj kojeg na aparatima drže samo navijači, klub koji je poput Veleža iz Mostara ponižen i „gažen“ od bogatog kluba sa Zapada, bogatog kluba koji nas bahato uništava već desetljeće i nema namjeru prestati, bogatog i bahatog kluba koji ruši sve mostove između nas i njih i bogatog i bahatog kluba čiji nas navijači pozdravljaju fašističkim pozdravima i smiju se našoj nemoći, našoj bijedi i našoj sirotinji.
Danas kada moji prijatelji, moji Rođeni, iz Mostara ponosno staju uz svoj klub i kupe članstvo baš kao i moja djeca po „kvartovima“ da spase svoju svetinju mene po prvi puta nije bilo sram i ponosno sam u spomen na svog djeda obnovio članstvo svom Hajduku i uplatio virtualnu ulaznicu svom Veležu iz Mostara. Veležu iz Mostara koji je 1982/1986. osvojio Kup Maršala na stadionu JNA savladavši mitski Ćirin Dinamo sa 3:1 sa dva gola Nenada Bijedića u sastavu 82 / 86. Duško Bajević, Vahid Halilhodžić, Franjo Vladić, Enver Marić, Zoran Pecelj, Mili i Džemal Hadžiabdić, Goran i Predrag Jurić, Blaž Baka Slišković, Sead Kajtaz, Semir Tuce, Vukašin Petranović, Vladimir Gudelj, Meho Kodro.
Dok je nas, dok je navijača i djece ta dva kluba, dok je spona koje vežu djedove i unuke, očeve i sinove, dok je takvih čvrstih veza koje mogu biti samo između navijača i svog kluba nemamo se i ne smijemo čega bojati. I Velež i Hajduk dva su kluba veća od sviju nas, veća od života jer su simboli jednog vremena koje nije znalo za poraz, znalo za bolje od sebe i znalo za bahate, umišljene i bogate.
Nemamo se čega bojati dok ta dva simbola stoje u našim srcima ma koliko im tribine bile trošne, a momčad mlada i neiskusna, nemamo se čega bojati dok je vojske onih sličnih nama koji će razviti svoje šalove i dati zadnje što imaju za svoj klub i za svoj grad i na koncu nemamo se čega sramiti, mi djeca svojih djedova koji su nas naučili časti i poštenju, poniznosti u pobjedama i ponosa u porazu.
Nemam se čega sramiti niti se za svoje svetinje bojim. I znam da će me moja raja iz Mostara sada dobro zajebavati zbog ovih suza.
Mene, kao ni mog djeda, nikada zbog takvih suza nije bilo sram.