Susret Radovana Karadžica i Mate Bobana u Gracu (Austrija) 6. maja 1992. je ozloglašeni izdajnicki cin i pokušaj podjele BiH iznutra. Sastale su se politicke ekspoziture Beograda i Zagreba. Nakon desetina susreta Tudmana i Miloševica, pocevši od Karadordeva i Tikveša, napravljene su konstrukcije dvije velikodržavne politike, pa je stvar prenesena na teren u Bosnu i Hercegovinu, medu domace poslušnike i izdajnike bosanske države. Nigdje osim na koridoru kod Brckog i Usore HVO se nije borio protiv srpskih jedinica. Razlog tome je Tudmanovo zadržavanje djelimicne mogucnosti ometanja koridora prema srpskim krajinama u Hrvatskoj.
Piše: Grupa autora Patria
Saopcenje koje je potpisano u austrijskom Gracu izmedu bosanskih kvislinga Bobana i Karadžica, pokazuje svu suštinu zajednickog i dogovorenog srpskog i hrvatskog velikodržavnog projekta. Kasnija Tudmanova prodaja i predaja Posavine je ovjekovjecena upravo u ovom dogovoru u Gracu. Svakom je jasno da su Zagreb i Grude izdali svoje sunarodnjake u Posavini. U desetinama navrata to su pisali i potvrdivali posavski funkcioneri HDZ-a i neki hrvatski generali.
Ugledni hrvatski politicar Anto Kovacevic je te 1993. uocio znacajnu cinjenicu: „Hrvati Bosanske posavine su u trgovini dodijeljeni cetnicima i srpskoj republici. Bosanska posavinu nije pala vojno, ona je pala preko motorole. Bitke su se vodile u Derventi, kad je naredeno da žene, djeca, civili a kasnije i vojska napuste Odžak, Modricu i druge posavske gradove“.
General Martin Špegelj je na jednoj konferenciji u Madarskoj otvoreno priznao: „Najmanje 10 brigada HV i HVO se izvlace iz Bosanske posavine ujesen 1992. I to bez znanja generala Špegelja i Tusa.“
Najjasniji je bio Iko Stanic, prvi covjek posavskog HDZ-a koji je rekao za Nacional 1. decembra 1995. godine da je u Posavini poginulo preko 2.200 branitelja i hiljadu civila, a bilo je oko sedam-osam hiljada invalida, uglavnom teških: „Neko bi htio da to sve zaboravimo, ali to nije moguce. Zaokružili smo prostor i branili njegov najveci dio, a onda su protiv nas nahuškali naše vlastite ljude. Onemogucen nam je svaki kontakt sa Bosnom i Hercegovinom. Sve se zbivalo po odredenom scenariju“. Stanic je vlasti HDZ-a u Zagrebu optužio da nisu niti poticale povratak u Bosansku posavinu, pa u gotovo svim hrvatskim domovima tamo danas vlada pustoš.
Današnji gradonacelnik Sarajeva dr. Ivo Komšic je potvrdio da su Grahovo, Glamoc i Drvar, osvojeni u dugo hvaljenoj ofanzivi HVO, pred akciju „Oluja“, ustvari samo predati u zamjenu za Posavinu.
Tragedija Posavine i Posavljaka je uvijek bila pocetak za pokušaje podjele BiH. Hapšenje generala Matuzovica i njegove grupe izgleda kao obicna namještaljka pred nove pokušaje podjele BiH. Ne treba puno pameti pa uociti da izjave poslanika u Hrvatskom saboru Raguža i Ljubica, porijeklom iz Hercegovine, potvrduju ovu konstrukciju novog Karadordeva.
Prvi ozbiljniji razgovori srpske i hrvatske strane u BiH su se odigrali u Mostaru 21. juna 1991. godine, odmah nakon prvih susreta Tudmana i Miloševica. Govori se o podjeli na srpsku i hrvatsku obalu Neretve. Jedan od prisutnih hrvatskih pregovaraca pita: „A gdje cemo sa bosanskim muslimanima“? „Kako gdje“, javlja se Jadranko Prlic i dobacuje: „Pa u Neretvu“.
Razgovorima u Gracu, sa hrvatske strane prisustvovali su uz Matu Bobana i Vlado Šantic, nekada konobar u Bihacu, a pocetkom rata general HVO-a. Tu je bio i Franjo Boras, koji je tada bio clan Predsjedništva BiH. Sa srpske strane su Karadžic, Momcilo Krajišnik i Branko Simic.
U svojoj knjizi „Bosanskohercegovacki kaos“, objavljenoj u Mostaru 2006. godine, Boras iznosi tragicne istine o velikodržavnim podjelama Bosne i Hercegovine. U Gracu je tog maja 1992. dogovorena detaljna podjela BiH.
Razgovori su vodeni u zracnoj luci. Boras piše: „Tri kljucne tacke pregovora su Kupres, Bosanska posavina i lijeva strana Neretve od Jablanice do Metkovica“. Koridor kroz Bosansku posavinu bi prema ovim dogovorima iznosio 20 kilometara. Hrvati žele iskljucivo cijeli Mostar za svoje sjedište, te Stolac kao strateško hrvatsko pitanje. Zatražili su granice na lijevoj obali Neretve i to prema granicama iz Hrvatske banovine. Radi se o potvrdi teritorijalnog razgranicenja koje su pod politickim patronatom Hitlerove Njemacke dogovorno uradile srpske i hrvatske nacionalisticke politike.
Boras piše da su se u Gracu sa Srbima dogovorili da ne izlaze u javnost oko ovih pregovora. Srbi su medutim izašli u javnost sa nekim dijelovima zakljucaka, potencirajuci da imaju Hrvate kao saucesnike u podjeli BiH.
Dakle, imamo ponavljanje historije u režiji sve ociglednijih politickih nasljednika Miloševica i Tudmana i Bobana i Karadžica. I ovaj put je na sceni drugo Karadordevo. Sarajevo se plaši da su novi Tudman i Miloševic – Kolinda Grabar –Kitarovic i Aleksandar Vucic, a da su novi Boban i Karadžic – Dragan Covic i Milorad Dodik.
Gledamo ih u nekoj novoj mirnodopskoj verziji, ulickane i zabrinute. Cak se u pomoc poziva i NATO i šokantno traži djelovanje prema Tribunalu. Sve to i može, jer se ne poštuje niti Tribunal u Hagu, a vjeruje se da se obicnim pritiskom mogu prebrisati strašni zlocini i tako sprijeciti djelovanje medunarodne pravde.