Na verandi sjedimo,
glava sakrivenih
između kofa punih cviješća
Tiho jedna s drugom zborimo
da nam sa glasom ne iščezne sreća.
U carstvu kolutaka, minđa
poredanih strukova
bosijoka i bekturana,
s fildžanom kahve
i kockom u ruci
samo smo ja i mama
Ne sjedi dugo mirna
Podiže se
Rukama cviješće čupka,
ispravlja, podupire
Onda iznenada
pogled u mene upire!?
Utapam se u tu zelenu dubinu
Pogledom joj govorim:
Znam da krojim svoju sudbinu
Sretna sam mama
smijem kroz život i sama
Ljubav što si gajila u mojoj duši,
nevolje, k'o kule od karata ruši!
Ne pričamo vrijeme ratno
Ne možemo, ne umijemo.
Ko da ga nikada nije bilo.
Umjesto riječi,
savijem tijelo na sećiji
i spustim glavu na mamino krilo.
Mehkoća vehdih dimija me grije
i ja vrijeme zamolim da stane
trenutak da se pretvori u vječnost,
paze me hrapave ruke, moje mame.
Sjedićemo tako dugo bez riječi
Dok šapatom moli, uči
Znam da iznenada ostaću sama
jer dići će se žurno ,
na prve zvukove ezana.
Onda na česmu u avliju, lahkije nogu
Dimije milujem pogledom dok god mogu
i slušam hod koraka, niz drvene basamke
“Allahu milostivi, usliši dove moje majke!”
Mediha Omerovic Smajlovic
Videbæk, Danska
26-04-2018