Sevdalinka hoće dušu prostranu, hoće srce ljubavlju oplemenjeno, hoće um prosvijećen. Ne može svako sevdalinku kazivati niti je kad se uglazbi zapjevati. U tišini noći zaljubljena su srca djevojačka kazivala sevdalinku vesku na đerđefu, noćci tamnoj, vodi hladnoj, rujnoj zori, ružici, karanfilu, uz džam-pendžer ili u avliji, visokim zidom i kapijom zamandaljenom, od svijeta odvojenom. I momačka srca su sevdalinku kazivala dragoj iza mušebaka sakrivenoj, povjeravala je đogi, vjernom drugu, mjesecu, suncu i oblacima. Sevdalinka se tako rađala, živjela i trajala. Ljubav, sevdah i karasevdah kazivala je riječima do usijanja zbijenim, uzdasima prigušenim i žudnjom stidom sakrivenom.
Bilo je i prošlo vrijeme sevdalinke. Tek u sjećanju, živom i dragocjenom, čuvaju je rijetki, bambaška insani. A takvih insana ima, i bit će, dok ima ljubavi i čežnje u dušama bošnjačkim i dušama svih onih koji bosanskohercegovačke ljepote, vidljive i skrivene, nose, vole, gonetaju.
Navrtat-nanos u srkletu i neredu živimo. Malo je prigoda, još je manje mjesta na kojima se sevdalinka može grlom prefinjenim pjevati i sluhom odnjegovanim slušati. Strunama grla srce sevdalijsko poje najprefinjenija osjećanja. Duša ih iz skrovitih kutaka ljubavnog zanosa grlu odašilje. Uz saz se sevdalinka tiho kuca. Uz harmoniku se poravno pjeva.
Pobiše nam dušmani ljude, poharaše nam gradove, popališe nam knjige. Malo nam šta ostade od naše baštine. Sevdalinka nam ostade u dušama odabranim zapisana. U amanet će ostati rijetkim sevdalijama dostojnim da je čuvaju, kazuju i zapjevaju.
Adem-kadu, mladu nevjestu, dertom skrhanu, zulumom svekrvinim ranjenu pjevat će one koje sevdaha ljepote i dubine a zuluma tmine i muke mogu osjetiti. Suze njene nad đerđefom prolivene i djeveru povjerene slušat će oni koji su rasli i odgajani u krilu nana i majki odraslih u halvatima i čardacima prozračnim i u avlijama katmerima i đulima namirisanim.
Ne umiju, i ne mogu, čežnju za dragim izgubljenim, a neprežaljenim, nad bešikom sina tek rođenog, pjevati silikonske, od majčinstva otpadnice. Ne mogu njih taknuti stihovi derta za draganom izgubljenim niti ljubavnog žara i prkosa lijepe Mare sa Bišća odaslane Ali-paši na Hercegovini:
Da me prosiš, ne bih pošla za te,
da ‘s oženiš, bih se otrovala!
Nijedna od njih ne bi mogla poslati poruku ljubavne čežnje, nestrpljenja i bola Ajke Fazlagića dragom dalekom, Mošćanicom vodom poslanu:
Nek ne kosi trave pokraj Save,
pokosiće moje kose plave…
Zehra Deović umije Mošćanicu uz pratnju harmonike, poravno pjevati. Sevdalinku U Travniku na Daltabaniku Emina Zečaj pirlitavim glasom na poseban način uhu prinese. Hanka Paldum sevdalinku Pšenčice, sitno sjeme otpjeva po kajdi sevdalije.
Neću mahrum učiniti ni sevdalije rahmetlije. Himzo Polovina je mirnim, poravnim sevdalijskim aškom, iz najdubljih i najprefinjenijih kutaka svoje duše, pjevao: Dunjaluče golem ti si, Gondže ružo u zelenom sadu, Što te nema…
Zaimova interpretacija sevdalinki Djevojka sokolu zulum učinila, Djevo, djevo, što mi ljubav kratiš, Sitna knjiga na žalosti posebna je i prepoznatljiva, ne mogu je izvući ni njegovi najrođeniji, ni sin, ni unuk. Umiju, istina, i Nedžad i Damir sevdalinku uhu prinijeti na svoj način, ali Zaimova kajda ostaje neponovljiva.
Institut sevdaha rahmetli Omera Pobrića bio je nastojanje da se sačuva sevdalinka po mjeri njemu svojstvenoj s kojom se nisu mogli složiti oni koji sevdalinku doživljavaju kao dragulj kojem nije mjesto na improviziranim halvat-pozornicama i kafez-studijima.
Ne da se sevdalinka glasu ni harmonici svačijoj, a kamoli orkestrima i estradlijama pohlepnim. Tek se njeni odjeci, tek je pusta želja rijetkih sevdalija iz njenog skrovišta iznesu pa je grlu prepuste i uhu sevdaha željnom raskrile.
Amira Medunjanin sevdalinke dušom svojom sevdahom opčinjenom i glasom svojim čas svilenim, čas kadifeli, pjeva. I Englezima je hladna srca raskravila pa su je oni priznanjima dragocjenim, ne jednom, zakitili. Slušati Amirine interpretacije sevdalinki Jutros mi je ruža procvjetala, Okreni se niz đul bašču ili makedonskih Zemi me zemi, Zošto si me majko rodila a suzu ne pustiti, nije moguće nikome ko ih sluša uhom, srcem i dušom oplemenjenom aškom i dertom bošnjačkim. Može se Amira slušati s uživanjem u velikoj dvorani uz orkestar, ali se potpuni užitak osjeti tek kad Amira zapjeva grlom svojim, a capella, bez pratnje instrumenata. Kad Amira tako zapjeva Bogata sam imam svega još da mi je ljubit njega…, malo koje žensko srce ne uzdahne i ne zatreperi.
Priredila je Amira veliki koncert u dvorani Bosanskog kulturnog centra u okviru kulturne manifestacije Sarajevo sevdah festival. Priredila je prisutnim poseban doživljaj. Poželjeti joj treba nastavak uspona i uspjeh koji svakako zaslužuje. Mislim da nisam jedina koja bi joj uputila i molbu da brižljivo čuva svoj glas za one koji su ga kadri osjetiti.
Preporod.info