„Semir iz svemira“, „Kralj slobodnjaka“, „opjevani šarmer driblinga“…. Možemo i dalje nabrajati, u nedogled, ali priča uvijek počinje na identičan način. A kako bi i drugačije ? Ipak je on bio čovjek kojeg je Bog obdario nesvakidašnjim talentom driblinga i slobodnjaka, mostarska raja imala sreću da se rodi u njihovom gradu, a Veležovi navijači širom Juge da nosi dres njihovog kluba. Bio je i ostao idol navijača, čovjek zbog kojeg je svako dijete, ali baš svako, barem jednom probalo „prodati fintu driblinga“ ili ako ništa onda za raju „preko gelendera na parkingu ili nekom betonskom igralištu“ izvesti slobodnjak. Međutim, nije to baš bilo lagan zadatak, ali je zato bio tu „Semir iz svemira“.
Od Građepa do gola Želji
Otkriven je na turniru mahalskih ekipa ljeta 1975. godine. Igrao je u ekipi “Građepa” kojeg su činila njegova raja iz Rudarske ulice. Malo ko je mogao pretpostaviti da je tada na fudbalskom nebu Mostara zasjala jedna nova zvijezda, a bilo je to vrijeme onog našeg mostarskog BMV. Semir je rođen 2. novembra 1964. godine. Njegov talenat odmah su zapazili treneri Haldun Leo Hrvić i Omer Oručević, te je pod njihovim nadzorom rastao i preskakao sve omladinske selekcije Veleža.
Bio je 24. mart 1982. godine kada je travnjak stadiona pod Bijelim Brijegom imao premijeru golobradog mladića. Vukoje je izlazio u toj 73-toj minuti, a Semir je ulazio u igru. Mostarska publika naviknuta na fudbalske majstore tek onako, usput što bi reklo, registrovala je mladića koji je odmah, u ono malo minuta što je dobijao do kraja te sezone, pokušavao „podvaliti“ koji dribling ili lažnjak.
Prva prava stranica Tucine fudbalske priče bilježi se u maju iste godine. Na juniorskom turniru u francuskom gradiću Romenvilu Velež osvaja turnir. Semir Tuce bio je prvi strijelac tog turnira. U ovom period Semir Tuce nastupa za Mladu i Olimpijsku reprezentaciju Jugoslavije. Semirov brzi uzlet usporila je bolest, kao i teža povreda noge. Na prvoligaški prvijenac čekalo se skoro godinu dana od njegovog debija. On 22. maja 1983. godine postiže prvi prvoligaški pogodak u dresu Veleža i to pod Bijelim Brijegom protiv Željezničara.
Semir Tuce je igrao za reprezentaciju Jugoslavije koja je ovjerila vizu za Olimpijske igre u Los Anđelesu 1984. godine, ali na tim igrama nije nastupao.
Predvodnik generacije 80-tih
Sredina 80-tih godina bile su godine „druge zlatne generacije „Rođenih“. Tuce je bio predvodnik i jedan od najmlađih kapitena u istoriji kluba. Bila je to trofejna generacija, koja je godinama nastupala na evropskoj sceni. Međutim, uz trofeje, rezultate i uspjehe, pečat joj je dao i Tuce. Da je postao „noćna mora“ za protivničke odbrane pokazuje i činjenica da je već od jeseni 1986. dobijao tzv. „dvostruku stražu“. Uzalud je to bilo. Lopta dolazi na lijevu stranu Veležova napada. Tuce je prihvata, ide „zamah jednom“, zamah drugi put“ i centaršut. Desni bek i ovaj njegov „pomagač“ ostaju u čudu, a u protivničkom šesnaestercu Peđa Jurić glavom loptu šalje u mrežu. To je postalo toliko predvidivo, a opet toliko puta uspješno realizovano da je vjerovatno protivnike dovodilo do očaja. Koga briga za njihov očaj, ovakve imaginacije „čarobnjaka iz Mostara“ nas navijače dovodile su u ekstazu.
Ako ste željeli da ga naljutte, onda faulirajte nekog igrača Veleža na 20-tak metara od protivničkog gola. Na svoj karakterističan način šalje loptu u mrežu.
Stanojković, Bračun, Cukrov, Cupan… karijeru im je zagorčao Semir Tuce. Zato i ne čudi što je na njega nasrnuo engleski „drvosječa“ Tery Butcher u kvalifikacijama za EP 1988 na čuvenom Wembleyu. Engleski reprezentativac, koji je u to vrijeme nosio dres Glasgow Rangersa, slomio mu je nogu u samo 10-tak sekundi koliko je Tuce proveo na travnjaku legendarnog stadiona. Zbog povreda, ali zasigurno i činjenice što nije bio igrač „velike četvorke“, imao je i relativno malo nastupa za najbolju selekciju Jugoslavije. Sedam nastupa premala je brojka za raskoš talenta i sve ono što je u to vrijeme pružao „Semir iz svemira“.
Bez obzira što je Velež iznjedrio igrače koji su obilježili svjetski fudbal, lik i djelo Semira Tuce autoru ovog teksta ipak je ostalo nešto posebno. Uz njega se raslo i ako je postojalo „300 razloga zbog čega se od malih nogu zavoli Velež“, Semir Tuce je morao biti „taj 301“, jer to je jednostavno bilo tako. Zbog toga određena doza subjektivnosti prema njegovim driblinzima, potezima i svemu što je davao ipak mora postojati.
Da je želio sa svojim „Rođenim“ napravit nešto u svojoj karijeri svjedoči činjenica da je svojevremeno po njega u Mostar došao Dragan Džajić. Stvarala se velika Crvena Zvezda. Ona ista koja će 2-3 godine kasnije sa Piksijem, Robijem, Sinišom, Dejom i Pančevom pokoriti Evropu i cijelu planetu. Za tadašnje prilike ogromna svota za obeštećenje Veležu i samom igraču, ostala je u Beogradu. Semir je odbio ponudu komentarišući „šta će mi raja reći da odem iz Veleža u Zvezdu“. Džajić je morao pronaći drugo lijevo krilo. Naravno da je Semir Tuce bio barem duplo bolji od Dragiše Binića, kojeg je kasnije veliki Džajić pronašao u Nišu.
Karijeru završio u Lucernu
Iz Veleža je otišao u Lucern 1989. godine. Osvojio je srca poslovnih i na biznis naviknutih Švicaraca. Lucern je 1992. godine osvojio kup Švicarske. Povreda ga je uskoro odvela u fudbalsku penziju.
Iza njega su ostale utakmice, driblinzi, slobodnjaci i golovi. Bio je idol navijača, predvodnik generacije.
Danas je navijač Veleža i svoje reprezentacije Bosne i Hercegovine. Ko zna da je 20-tak godina mlađi koliku bi planetarnu vrijednost imao i da li bi možda naš nacionalni tim imao pakleni napad, jer kao što je jednom u šali rekao „uz mene i Seju Kajtaza i moja baba bi zabijala“. Međutim, svako ima svoju priču, pa tako i Semir. Obilježio je jedno razdoblje Veleža, zaludio hiljade navijača. Bio je i ostao „Semir iz svemira“.
N.A. / Ero.ba
