Najtananija kolektivna zavičajna uspomena bez dileme je zemljano igralište u blizini Neretve. Leda, naša “Marakana” i naš “Vembli”! Gotovo da nema dječaka iz Tasovčića koji nije trčao tim magičnim prostorom, u nadi da će jednog dana postati veliki fudbaler. I onima koji nisu gajili takve ambicije bilo je lijepo. Driblinzi, golovi, radost, borba za pobjedu do posljednjeg daha. Bio je merak otići poslije utakmice na neki od brzataka Neretve i napiti se vode sa dlana.
Po nekom nepisanom pravilu, igrane su tri utakmice dnevno; pioniri, pa nešto stariji i fešta dana kada igraju najbolje postave. Oni koji su živjeli u najsjevernijem dijelu Tasovčića, Naklu, sunčali su na pijesku pored šume u kojoj su kampovali stranci ili na dugačkoj, veoma lijepoj kamenoj rivi. Kod borove šume, blizu starog željeznog mosta koji spaja Tasovčiće i Čapljinu, kupaju se Soko, Savo, Juha, Slobo, Toša i Lako. Soko je bivši centarhalf Borca. Dobro je igrao šah. Govorio je našem rođaku Gongi i meni u kom uglu će nas matirati! To nas je istinski nerviralo. Bio sam mali, osjećah nemoć i žarku želju da ga pobijedim. Brzo sam napredovao, uloge se u neko doba promijeniše. Ali nije bilo puno slavlja, još manje likovanja. Poetesa je govorila istinu; “sreća je lijepa samo dok se čeka”.
Priprema Leda za predstojeću sezonu (sedamdeset i neke)
Iskusni fudbaleri su nonšalantno prilazili Ledama, svjesni svoje vrijednosti. I Naklo je imalo sjajnu ekipu, predvođenu blistavim talentom, Enesom Hasanagićem. Mnogi akteri su igrali za naš Uskok, klub duge tradicije, i čapljinski Borac, nekadašnjeg saveznog drugoligaša. Godine što neumitno prolaze daju Ledama oreol besmrtnosti!
Naš rođak Aco na Ledama
Sedamdesetih su organizovani ljetnji turniri. Dominirao je ubojiti triling asova: Enes, Lima, Brzac (Ibrahim Prohić, psiholog i poznati politički analitičar). Enes i Lima (Mirso Kudra) su često nadmudrivali protivničku odbranu majstorskim duplim pasovima. Flašu sirćeta, kao najoštriji igrač, redovno je dobijao Enesov brat Huso, nekada predsjednik omladine Tasovčića. Kada bi ovaj, inače fini, blagorodni čovjek primao “nagradu”, raspoloženje u publici bilo je veselo, šaljivo. Šala je bila zaštitni znak Leda i našeg kraja. Gojo Misita, koga i danas često spominjemo, upitao bi Safu Balalića: “Za koga ćeš ti igrati”? “Što me to pitaš”? “Da ja obavezno igram u drugoj ekipi”!? Gojo mi je govorio: “Dobro igraš, samo treba u datom momentu da sukneš, naglo promijeniš pravac kretanja”. Pamtim neobičnu scenu. Gojo je blizu protivničkog gola, hitro utrčava u prazan prostor, očekujući da mu njegov saigrač i prijatelj Alija (Markiz) doda oštru, prizemnu loptu. Markiz se odlučio za šut, lopta pogađa Goju u glavu! Iznerviran, nabija loptu u Neretvu i ruši stative! Bilo nam je žao stativa, ali poštovala se njegova odluka.
Poslije izvjesnog vremena išlo se u šumu sa dreteljske strane. Nije lako napraviti stative, ali draž igre je iznad svih prepreka. Neko vrijeme kamenje bi imitiralo stative. To je izazivalo nedoumice; da li je gol ili nije? “Arbitraža” je bila jača strana Ivana (Zuja) i Fadila. Seno Kudra, simpatično priča:”Odlučujući trenuci, golman je savladan, ali lopta prilično visoka. Ako je gol, Fadilova ekipa pobjeđuje. Još traje prepirka, a Fadil uzima papuče i ide prema Neretvi. Neko ga zove da nastave raspravu, on odmahuje rukom, ne okrenuvši se. Protivnik se postepeno miri s porazom.
Seno je četiri godine igrao za Gošk iz Gabele. Sjajno je driblao i imao duha, poput oca Mehe. Jednom je prešao nekoliko igrača, izbivši pred golmana. I dok još traje akcija podiže ruke u znak slavlja! Sjećam se Mirzinih efektnih driblinga, primanja lopte na prsa Dine Mangupa, Enesovih šuteva, Musine brzine i žara, Kentinih proigravanja i prodora Fahre Hasanagića, zvanog Best.
U ljeto 1977. stupio sam na glavnu scenu na Ledama, kao golman.
Ne znam otkud se iznenada pojavila ideja da branim, do tada sam uvijek igrao. Dobro sam branio, pratio igru, istrčavao, presijecao lopte. Uzor mi je tada postao Ivan Ćurković, koji je na sličan način čuvao mrežu francuskog Sent Etjena. Nastavio sam braniti i u Kan sur Meru, tokom Kadetskog prvenstva svijeta u šahu (septembar 1977). Sve do jednog zagrijavanja pred utakmicu. Na Ledama smo voljeli žonglirati uoči utakmica, “umirati” u ljepoti. Žongliram i u Francuskoj, posmatraju me moj trener Kićo Bekan i stomatolog iz Istanbula, sekundant turskog predstavnika. Pepam loptu, dugo ne pada na zemlju, a gospodin iz fascinatnog turskog grada govori: “Šta će takav igrač na golu?! Večeras igraj”! Poslušao sam i zaigrao dobro. I od tada se sve preokrenulo!
Kad sam se vratio iz Kan sur Mera, igrao sam pozadi, posljednjeg čovjeka. Pet igrača u polju i golman šesti. To je ono vrijeme kada smo Fadil, Isma i ja uvijek igrali u istoj ekipi. Fadil je svojom ozbiljnošću davao ton igri. Bilo nas je uvijek puno na Ledama, mogli bi se odabrati, ali čekamo njega. Čekaju i fudbaleri Veleža Hasan Škrbo-Kala i Milivoje Draško-Kenta. Leda su imala specifičnu hijerarhiju. I Fadil se pojavljuje, pretrčava magistralu, trljajući ruke. Tako je izražavao radost što će nova tekma za tren početi! Isma je bio neobično pokretljiv, borben, odličan u duel igri. Imao je čudesnu energiju. Sjetimo se atmosfere tog vremena. Dok mi igramo, na izolovanom dijelu rive, sjeverno od Leda, sjede žene raznih generacija. Mala raja trči dijagonalno od igrališta, na platou obraslom niskim rastinjem, između Leda i Neretve. Najčešće se igra “Tr-tr”, sve generacije su to prošle. Iza golova stoje dječaci koji vraćaju loptu kad ode daleko. Publika je simpatična, duhovita. Neka čudesna radost lebdi na licima – život je lijep!
Sjeverni dio Tasovčića, nekad. “Kako je bila zelena moja dolina”.
Naša ekipa izgara na terenu, češće pobjeđujemo. Jednom smo imali loš dan i izgubili 6:0. Idemo iza Fadila prema magistrali, niko ni riječ ne progovara. Kad smo prolazili pored centrale, Fadil je rekao:”Vraćamo se sa megdana ko popišani!” Sjeli smo na zid blizu njegove kuće. Nekad je tu bila raskošna murva, ispod koje se sjedilo i divanilo, uz puno smijeha. Fadil je staloženo pričao, imao nešto umirujuće u glasu. Postepeno smo povratiti dobro raspoloženje i sutra opet pobijedili.
Nižu se davne slike. Igrali smo na male golove, tri na tri, na travnatom dijelu, bliže Neretvi. U isto vrijeme igram šah naslijepo sa prijateljem Mirsadom Pašićem. Zvali smo ga dr Pašić ili Gačo. Mirsad vuče poteze na drvenom šahu. Mojim drugarima izgledalo je zapanjujuće da mogu pobijediti Mirsu ne gledajući u tablu i još igrajući fudbal! U šahovskim krugovima to se smatra uobičajenom vještinom. Kad se pojavilo “Bijelo dugme”, Mirsad bi dolazio kod nas pjevajući:”Baš me briga, haj, haj” i imitirao Bregovićeve pokrete s gitarom. To je ostavljalo simpatičan utisak, iako nisam fan “Dugmeta”. Oduševila me pojava Balaševića 1977. Bio sam u godinama kada se lako poistovjetite s pjesmama “Prva ljubav” i Neki novi klinci”. Đole je darovao i pjesmu i životnu priču. Sjajni pjesnici Miroslav Antić i Pero Zubac, smatrali su ga kolegom. Zašto sam na tren odlutao u muziku? Milo mi da se sjetim Mirsada, njegove dobrote, duha i izrazitog smisla za humor. Ljude koji zrače pozitivne vibracije zauvijek pamtimo.
Sve do kraja osamdesetih igralo se svakodnevno na Ledama. Naše fudbalske vedete s početka priče odavno su napustili fudbalsku scenu. Komšija Mirzo i Fadil su birali ekipe. Sredinom osamdesetih Fadil je imao zdravstvenih problema, uspješno se liječio u Mostaru i Beogradu. U njegovom odsustvu, postave su bile drugačije. Imali smo ritual; kupanje na sastavcima, gdje se Bregava ulijeva u Neretvu. Uvijek sam dolazio sa 13 godina mlađim bratom, Draganom.
On je već iskusan plivač, pa ipak, stalno ga pratim pogledom. Saša Ijačić, naš najbolji igrač, vedeta “Uskoka”, pepao bi loptu ležeći, naslonjen na laktove. Maestralan tehničar, nedostižan u žongliranju. Jednom sam i ja uspio pepnuti 223 puta, što je stvarno podvig. Negdje oko 3 popodne povlačimo se na ručak. Odmah nakon ručka izlazim na ivicu balkona, odakle se vide Leda. Gledam je li počelo okupljanje, da ne zakasnim. Pošto još nema nikoga, idem u svoju sobu da analiziram partije. Sjećam se jedne situacije; zovu me, ranije nego obično: Saša, Kuka, Maleka, Jefto, saigrači iz ekipe. “Zar je već vrijeme. Ja taman nešto radim na šahu”. “Ma, jebo šah, moramo požuriti”! Jesam li trebao sve karte baciti na šah, ostaviti loptu i Leda? Nemoguće! Obožavao sam fudbal, na Leda se išlo kao u groznici, s čudesnim sjajem u očima!
Kad nas je rat razbacao po svijetu, svi smo beskrajno žalili za Ledama! Bilo je i većih briga, ali Leda su postala mit, metafora, svjetlost. Obožavana i oplakivana, mjesto naših okupljanja i neprolaznog drugarstva. Simbol jednog načina života i vremena koje je zauvijek iščezlo. Sredinom devedesetih sjetio bih se zavičajnog barda. Gorko zvuče stihovi dragog pjesnika.
“Na ubogom polju moga zavičaja,
ne čuje se pjesma veselja i žetve,
samo šum žalosni robinje Neretve,
hladan vjetar nosi preko pusta kraja”.
Aleksa Šantić – odlomak iz pjesme “Na ubogom polju”
Tacno.net, Milan Drasko