Desetak dana prije nego je otisla velika grupa za Tursku, obavjesteni smo da ce se motel uskoro zatvoriti, a nas ce rasporediti po kucama i stanovima.
Vec smo znali da kuvajtska org. iznajmljuje oko 800 kuca i stanova u i oko Zagreba.
Istoga dana sam, vracajuci se iz grada navratio u kuvajtsku org.
Pokraj recepcije su stajali direktor H., blagajnica Z. i glavna osoba za smjestaj prognanika i izbjeglica, (opet) sarajka N.
“Vas cemo sutra preseliti u jednu kucu”, rece mi N.
“U redu” rekoh. “Volio bih, ako moze, da budemo blizu bolnice”.
U tom momentu se javi direktor, na engleskom jeziku. Pokaza rukom na mene, pa napravi rukama krug u zraku.
Onda blagajnica Z. nastavi malo glasnije, na engleskom, pokazujuci rukom na mene.
Nisam razumio engleski, ali sam skontao da je direktor rekao da ovoj (mojoj) familiji
ucine sve sto se moze uciniti za nas.
Dok je Z. pocela pravdanjem da smo mi vec dobili novac za autobusku kartu za Tursku, pa je nastavila ubrzano pricati, vjerovatno lazuci nesto o meni
Odjednom, direktor je prekide, pa, izgleda i on iznerviran, ponovi gestikulacije rukama i ponovi iste rijeci.
“Ujutro u 8 ce doci vozac sa kombijem da odvede vas muske do kuce. Ponesite sve stvari sto imate. Vi cete pripremiti kucu a mi cemo sljedeci dan dovesti zene i djecu.”
Rece mi N…
…Vozili smo se prema centru grada.
“Izleda da je poslusala direktora pa ce nas smjestiti blizu bolnice” pomislih. Odjednom kombi skrenu i nastavi voziti prema Sesvetama. Uskoro nestade zgrada, pa i kuca. Vozimo se medju brdima. Pa opet skrenu na jedan mnogo uzi put sa puno jakih krivina. Na kraju sidje i sa tog puta i podje se peti uz brdo uskom cestom sa nekoliko krivina. “Nije joj ovo bas blizu bolnice” pomislih ljutito. “A ovde bi trebali provesti zimu. Uskoro ce zima, uskoro ce zavaliti snijeg. Vec je dva puta padao po malo. Ne vjerujem da ce iko cistiti ovaj seoski puteljak. Nece moci mozda ni kola hitne pomoci doci.
Zaustavi se pred jednim zaseokom od 5 – 6 seoskih kuca pri vrhu brda.
N. otkljuca velika vrata. Udjosmo u dvoriste ogradjeno visokim zidom, bolje receno u pocetak velike baste uz dobru kucu na sprat. Desetak metara od ceste ogromno stablo oraha, sa kojeg je vec opalo pola listova i plodova.
Dok smo mi izbacivali torbe iz kombija, vozac i N. pocese kupiti orahe sa zemlje.
“Hajde pomozite nam da napunimo kese”,
pozva nas N. Uhvati me teska muka. Izadjem na cestu, gledam okolo. Sve izgleda pusto, zaraslo u travu i grmlje.
Jasno je da niko ne stanuje u ovim kucama, niko ne prolazi cestom.
Na kraju rece nam N.:”Ocistite dobro kucu, sutra oko 10 sati cemo dovesti ostatak vasih porodica.”
Dugo sam gledao kombi kako se spusta serpetninama do podnozja brda, prodje pokraj autobuskog stajalista pa zamaknu medju brdima. Gledajuci niz strme livade u jednom momentu uhvatim sebe kako zamisljam da trcim nizbrdo po dubokom snijegu sa Aidom u narucju. Onda se okliznem pa se podjem kotrljati i klizati sve brze i brze. Ja na jednu, Aida na drugu stranu.
“Uh, jadna majko, gdje nas dovedose. A tako su ponizno i ljubazno odobravali direktoru kad im je govorio: ” za ovu porodicu uradite sve sto se moze. !”…
… Uzeli smo po dvije torbe i popeli se na sprat. U sobi sve iz ormara baceno na pod.
Vidi se da su bile fino ispeglane kosulje, bluze, pantalone, posteljina, svilene izvezene krpe. Kreveta nema.
Sjednem na jednu torbu, Cohaja na drugu.
Opet mi velika muka i tuga. Onda ugledah, jedna licna karta viri ispod gomile. Uzmem je, ukaza se i druga, i dvije zdravstvene knjizice. Starija zena i vjerovatno njezin muz, pravoslavno prezime i imena.
“Boze, kakva li ih je muka i nevolja natjerala da odu bez licne i zdravstvene karte.” Pomislih naivno.
“Ovde ja ne mogu zanociti a kamo li da dovedem Denanu, djecu, Esrefu i Cicu”.
Zakljucih bijesno. Ali, kako da to reknem Cohaji, mozda on ne misli tako.
“Sta mislis da se mi zahvalimo na ovome”
Prekinu Cohaja moju nedoumicu !
“Hajmo !” Jedva docekah. Zgrabim dvije torbe i izadjem iz kuce pa iz dvorista.
Iznesemo sve torbe na cestu, pa se podjemo spustati niz strme livade vracajuci se po ostale torbe.
Na kraju smo se ukrcali u autobus do Dubrava pa cekali sutobus za Dugo selo i Bozjakovinu.
“Ah, odakle vas ? Sto ste se vratili ?”
Upitase nas Denana i svi koji su nas vidjeli.
“Ma, previse luksuzan stan, sve skupocjene stvari. Ne smijem ja dovesti tu djecu, napravice veliku stetu !” Rekoh ironicno, istovremeno prikrivajuci bijes, ljutnju, razocaranost….
