Iz Keraterma, Omarske i Trnopolja nosio je priče o onima koji nisu preživjeli. Decenijama kasnije svjedočio je i pisao kako njihova imena i patnja ne bi pali u zaborav
Neke priče čovjek ne bira. One mu se dogode, obilježe ga i ostanu s njim cijeli život.
Jednu takvu priču nosio je Anto Tomić, prijeratni stanovnik Ljubije kod Prijedora i preživjeli logoraš Keraterma, Omarske i Trnopolja. Tomić je preminuo danas u Hamburgu, gdje je živio posljednjih decenija.
Imao je 34 godine kada je početkom juna 1992. uhapšen i odveden u logor Keraterm.
Gledao kako mu oca odvode u logor, a danas uči Britance istini o BiH i genocidu
Zaboraviti se ne smijeGledao kako mu oca odvode u logor, a danas uči Britance istini o BiH i genocidu
Nakon toga prošao je kroz logore Omarska i Trnopolje.
Prije nego što je postao zatočenik, Tomić je radio u rudniku Omarska. Bio je prevodilac za njemačke inžinjere, a kasnije je radio na separaciji. Mjesto koje je poznavao kao svoje radno mjesto postalo je jedno od mjesta stradanja kroz koje je i sam prošao.
Ali život nakon logora za njega nije značio šutnju.
Godinama je govorio o onome što je doživio i o ljudima koje je poznavao, a koji nisu dočekali kraj rata. Svoja sjećanja pretvarao je i u kratke priče, svjestan da neke priče moraju biti ispričane upravo zato što njihovi glavni junaci više nisu živi.
Nastavak vijesti ispod oglasa
– Pišem i u ime onih kojih više nema i ne mogu svoju priču ispričati. Pišem i iz pijeteta prema ubijenim i nestalim, jer su zaslužili da ih se sjetimo. I pišem u nadi da se ovo nikad više neće ponoviti, govorio je Tomić.
Nakon rata otišao je u Njemačku. Svoj novi život izgradio je u Hamburgu, gdje se bavio građevinskom djelatnošću i bio izvršni direktor nevladine organizacije “Građanski monitoring” za jugoistočnu Evropu.
Nastavak vijesti ispod oglasa
Iako je znao šta znači izgubiti, nije zagovarao osvetu. Govorio je o istini i pravdi, ali i o pravu ljudi koji su protjerani da se vrate i nastave život dostojan čovjeka.
Njegova svjedočenja ostala su važan dio priča o prijedorskim logorima. Govorio je o Omarskoj, ali i o Keratermu i Trnopolju, o zatočenicima, stradanju i ljudima koji su nestali.
Nastavak vijesti ispod oglasa
U oproštajnoj poruci nakon njegove smrti navedeno je:
– Anto je pripadao onima koji su nosili teško breme vlastitog iskustva, ali su ipak nalazili snagu da govore – zbog istine, zbog žrtava i zbog generacija koje dolaze. Njegova spremnost da svjedoči o zločinima počinjenim u logoru Omarska bila je važan doprinos borbi protiv zaborava i poricanja. Njegov odlazak veliki je gubitak za porodicu, prijatelje, saborce u kulturi sjećanja i sve nas koji vjerujemo da se istina mora čuvati i prenositi. Porodici Tomić upućujemo izraze najdubljeg saučešća. Hvala ti, Anto, što si svjedočio. Hvala ti što si pomagao da se ne zaboravi. Počivao u miru, navedeno je u objavi na Facebook stranici Genocid.ba – Mapa Genocida.
Tomić je posljednje godine života proveo daleko od Ljubije i Prijedora, ali je ono što je tamo preživio nosio sa sobom.
Nije mogao promijeniti prošlost. Mogao je samo govoriti o njoj.
I govorio je – za sebe, ali i za one koji tu priliku više nikada nisu dobili.
oslobodjenje.ba