Jednog dana u motel dodjose dvije zene. Sjedose za stol i porucise da se svi okupimo. “Mi smo iz Medjunarodnog Crvenog Kriza. Dosli smo da popisemo porodice sa bolesnim clanom.
Mi ne mozemo svima pomoci. Mozemo pomoci dvije ili tri porodice.”
Popisale su nas, dale nam adresu i broj telefona. “Javite se, zovnite ili dodjite do nas ako mislite da vam mi mozemo pomoci !” Rekose na kraju.
Nakon neuspjesnog preseljenja u “oslobodjenu” kucu, pocela je da se uvlaci u mene zebnja, beznadeznost, bespomocnost. Sjetio sam se M….. iz M. Crvenog Kriza i njezine poruke.
Vec ranije sam govorio Ahmetu – Cici da uzmem taksi pa da odemo zajedno do konzulata BiH, M. Crvenog Kriza i td., da trazimo izlaz. :”Hajte ti i Cohaja, gdje cu ja ovakav, u invalidskim kolicama.”
“Pa bas zato trebas i ti sa nama. Drukcije je kad tebe vide a drukcije kad se pojavimo Cohaja i ja, tek izasli iz logora, ko dva robijasa ! A s tobom cemo brzo uci na razgovor. Nece te niko pustiti da cekas satima u kolicima !” Rekoh mu.
“Ma hajte vi, ne mogu ja.”
Otisli smo prvo u konzulat BiH. Nakon 4 sata cekanja sluzbenik nas je uputio u jedno posebno odjeljenje konzulata u Ilici koje se bavilo samo organizovanim slanjem gradjana BiH koji imaju posebne potrebe, negdje van Hrvatske.
“Nemamo sada nista u planu, ne saljemo ovih dana nikoga. Ako se ukaze kakva prilika javicu vam.”rece nam na kraju mostarka Z….
Onda smo otisli u M. Crveni Kriz.
Nasli smo ured u kojem je radila M. Ispricao sam joj nasu ukupnu situaciju.
Ona je strpljivo slusala, klimala glavom kao da potpuno razumije nase probleme i zabrinutost. Na kraju rece povisenim tonom: ” kako ste bezobrazni ! Vi bi da rjesite svoj status na racun bolesnog djeteta ! Ostavite nama dijete da ga mi lijecimo, vi se vratite i borite !” Opet sok !
“Kako mislite, da rijesim moj status ?”
Upitah, stvarno zacudjen i iznenadjen.
“Gdje da se vratim, za koga da se borim ? Protiv koga ?”
M. uze jedan list papira, pogleda, pa mi rece: “Ljubuški je na listi sigurnih gradova u BiH. Vi se mozete i trebate vratiti, da se borite !”
“Ljubuški je siguran za hrvate, a mi smo upravo protjerani iz Ljubuškog i ne mozemo se vratiti.” Rekoh smireno.
“Sta hocete da kazete ? Da su hrvati…!?”
Pa zastade, sijevajuci ocima.
“Nista necu da kazem.” Rekoh tiho, okrenuh se i izadjoh. Cohaja za mnom.
… Kad su otisli nasi stari i novi poznanici za Tursku, nas nekoliko familija su smjestili u jednu kucu na podrucju Dubrava, ca. 2.5 km daleko od centra Dubrava i glavne ulice. Otprilike 600 m. daleko od autobuskog stajalista.
Ovih 600 m. smo pjesacili uz brdo, pa niz brdo, sve kroz sumu. Moglo je se i autom doci do kuce, ali okolo, jako daleko. Nismo nikada probali da vidimo kuda ide ta cesta.
.Jedno jutro, na nase veliko iznenadjenje pojavi se Zlatan Maksic – Rodo na vratima.
Nosi velikog plisanog medu Aidi i veliku punu kesu odjece za nasu bebu.
“A moj Rodo otkud tebe ! Kako si nas nasao u ovoj divljini ?” Upitasmo u glas.
“Ovo je Aidi, a ovo Ajlici. Dovezli nam iz neke humanitarne organizacije, pa ja probrao mojoj Ajlici.” Rece uz siroki osmjeh nas Rodo.
Kasnije, uz kafu, upita me: ” moj Rodo sta cemo, gdje cemo ?
“A moj Rodo, bojim se da su za nas svi putevi zatvoreni. A vi se jos mozete nadati, niste zavrsili razgovore za Dansku.” Rekoh mu, pa nastavih: “meni jos jedino preostaje da probam kupiti karte na autobuskoj stanici za Istanbul, dok nisu i tamo zatvorili.”
“Hajde da probamo ! I mi bi sa vama ako se moze ! Za Dansku nije sigurno. Kad su vama odbili mozda ce i nama.”
Spustili smo se po snijegu kroz sumu, pa autobusom do Dubrava…
Na autobusnom kolodvoru blagajnica nam otkinu karte, ja joj dodam novac kroz uski otvor u staklu.
“Eto Rodo, a ti se bojao da necemo moci”.
Rece mi Rodo, ne krijuci osmijeh na licu.
“Ej, cekajte, dajte mi pasose”, sjeti se blagajnica. Pruzih joj crvene jugoslovenske pasose. Otvori, pogleda, pa mi rece da joj predam karte.
“Oprostite, zaboravila sam da pitam, vi imate pasose iz BiH. Juce smo dobili dopis is Turske ambasade da vise ne prodajemo karte za gradjane BiH. Jako mi je zao”. Rece gurajuci mi novac nazad.
