U pomen genocida u Srebrenici…
U julu 1995. godine jednojajčani blizanci Suad i Sead Mujić posljednji put su se vidjeli u Šušnjarima kada su pokušali pobjeći iz Srebrenice prilikom njenog pada. Suad još uvijek žali što se tog dana nije pozdravio s bratom, čije je djelimične posmrtne ostatke pronašao nakon rata.
Suad i Sead Mujić rođeni su u Sasama kod Srebrenice 16. jula 1976. godine. Suad uz osmijeh insistira da započne priču od trenutka njihovog rođenja. Pojašnjava da je između njega i Seada bilo otprilike sat vremena razlike. Njihova majka je krenula u bolnicu na porođaj, ali nije stigla na vrijeme te je rodila Seada na putu, a njegovog brata sat kasnije “u žari”.
Suad i Sead bili su jednojajčani blizanci, i kako kaže, rijetko ko ih je mogao razlikovati.
“On je počeo ’94. da ide u džamiju, da uči sufaru, Kur'an. Onda meni kažu ti njegovi jarani: ‘Što ne ideš i ti, Suade?’ Ja nisam išao do ’94. Ulazi on prvi u džamiju, ulazim ja za njim. Narod sav gleda. Ne može da vjeruje da smo isti. Bilo je, ako se ja zaljubim u jednu curicu, ona ne smije. Jer nije znala ko je koji”, govori on.
Suad i Sead su odrastali skupa 18 godina i bili nerazdvojni. Toliko da su se čak odazivali na isto ime.
“Nije bilo baš dana da nismo bili, možda u mjesec dana, dana da nismo bili zajedno. Uvijek smo zajedno spavali. Zajedno išli u školu. Zajedno jeli. Jedan ako zaplače, i drugi zaplače. Ako se jedan razboli, morao je i drugi. Ako jedan primi injekciju, i drugi faktički mora primiti”, kaže Suad, koji je imao različitu sudbinu od brata u julu 1995.
Sead je bio dobar učenik kojeg su svi cijenili jer je pomagao školskim drugovima. Nakon škole, kako se prisjeća Suad, igrali bi lopte i čuvali ovce, u čemu je njegov brat više uživao.
Sjećanja na Seada naviru, ali Suad izdvaja jedno i kaže da mu je to bio možda najsretniji dan u životu.
U septembru 1992. godine njihovi roditelji, zet i Sead su zarobljeni u šumama, te odvedeni u Bratunac. Nakon 58 dana njegova majka i Sead su pušteni.
“Ja sam trčao dolje prema školi srednjoj u Srebrenici. Zagrlili smo se. Mati s njim bila. Zima je bila, možda decembar, ne znam baš koji. On je u nekoj majičici, patike neke. ‘Starke’ na njemu. Čemerno. To je najdraža uspomena bila. Došao je – uši su ga napale, u obrvama čak… To je možda najsretniji dan bio. Kad je došao, kad sam ga vidio da je živ”, govori Suad.
Rastanak bez pozdrava
U julu 1995. godine, nakon pada Srebrenice, kada se stanovništvo pokušava izvući s tog područja, Sead odlučuje ići preko šume, dok je Suad otišao u Potočare, odakle je autobusom uspio izaći do slobodne teritorije. Rastaju se nekoliko dana prije svog 19. rođendana.
“Otišao je preko šume, rastali smo se na Šušnjarima. On nije smio da ide u Potočare, ja sam se vratio u Potočare. Ja se s njim nisam čak ni pozdravio. U onom ludilu nekom. Ja sam pitao njega: ‘Hoćeš ti ići?’, on kaže: ‘Neću.’ Nije smio više, bio uhvaćen. Ja sam krenuo, nisam se ni okrenuo više za njim. I dan-danas mi je žao što se makar nisam pozdravio s bratom”, kaže Suad.
Po prelasku na slobodnu teritoriju, u više navrata su se oni koji su prešli preko šume Suadu obraćali kao da je i on bio s njima i da zna o čemu pričaju.
“Kad su došli neki ljudi iz Srebrenice, kažu: ‘Sjećaš se da smo mi bili zajedno?’ Rekoh: ‘Ja nisam bio.’ I ja njemu počnem objašnjavati, čovjek ne smije dalje ništa da priča, jer on je mislio da sam ja bio s njim. Međutim, to je moj brat bio s njim sigurno”, govori Suad.
Dok posmrtne ostatke oca i zeta nikada nije pronašao, Suad je ipak pronašao dio kostiju brata blizanca.
“Ja sam našao samo od njega vilicu i dvije nadlaktice. Nađeno na Ravnicama, ništa više”, kaže on te dodaje da je pronašao i kompletne posmrtne ostatke svoga starijeg polubrata.
Suad je svoju priču i sjećanja na Seada podijelio u projektu Memorijalnog centra Srebrenica i Balkanske istraživačke mreže BiH (BIRN BiH) “Životi iza polja smrti”. Tada je predao sliku na kojoj se nalaze on i Sead kada su bili šesti razred, kao i Seadov džemper koji je majka uspjela sačuvati i prenijeti nakon pada Srebrenice.
Predmeti koje je predao, kao i njegova priča, postali su dio stalne muzejske postavke u Memorijalnom centru u Potočarima.
Lamija Grebo
Birn BiH
