U kuvajtskoj org. je dogovoreno da opet dodjem u utorak, 30.11. da se dogovorimo za prevoz do aerodroma.
A Denana i ja smo se dogovorili da nakon zavrsenog razgovora odemo u prognanicki kamp u Samoboru gdje je jos uvijek bĺlo mnogo nasih bivsih komsija.
A niko od nas nije razmisljao o nadolazecoj zimi.
28.11. poceo je padati snijeg. Skoro da nije prestajao dva dana, vec je dobro “zavalio”, vec su neka auta bila zavaljena pokraj puta.
U prostorijama kuvajtske org. direktor govori vozacima da neko od njih treba sutra u 5 sati ujutro doci po nas da nas odvede na aerodrom. Oni, jedan po jedan pokusavaju da se izvuku. Jedan rece da je kombi koji vozi ostao zavaljen u snijegu, negdje na drugom kraju grada. Drugi rece da auto koje on vozi danas nije mogao upaliti. Treci nije imao kud pa nevoljko pristade i obeca da ce doci. Kad, iznenada se sjeti pa viknu: “E, ne mogu svi stati u moje auto, njih je 6. Trebaju nam 2 auta, a samo jedno je ispravno.” “Sta cemo sad ?” Opet me obuze briga. Odjednom direktor zavuce ruku u dzep, izvadi kljuceve od svog velikog, vjerovatno skupog “terenca”, dize ih visoko pa rece” sad imate dva !” i pruzi kljuceve jednom vozacu.
Mislili smo se da li da idemo u Samobor ili da se vratimo “kuci”.
“Ma hajmo, obecali smo im da cemo doci, ko zna kad cemo se opet vidjeti, mozda nikad, a i Vedo i Aida ce biti puno razocarani ako ne odemo.” Rekoh, pa krenusmo do tramvaja…
Hodali smo od barake do barake, sjedili, pricali sa nasim prijateljima i poznanicima.
Prvo kod Esme i Nase, pa kod Zlate i Zlatana i jos nekih. Tek na kraju kod Nermine. Oteglo se sijelo, Denana i Nerma razvukli pricu kad se (opet) pojavi Nasa na vratima sa zabrinutim izrazom lica. “Ne bih volio da ispadne da vas gonim, ali, javljaju na radiju da je u Zagrebu snijezni kaos, saobracajni kolaps ! Dva tramvaja su vec zavaljena, zablokirali liniju, pa na dvije linije vec ne voze !” Ima i autobusa zavaljenih i mnogo taksija i putnickih auta. Ostala vozila se jako tesko probijaju kroz grad !”
“Pa sto ne govoris ?!” Nasalih se.
“Hajmo” !
Skoro trceci smo dosli do autobusnog stajalista. Srecom, autobus je uskoro stigao i sretno smo dosli do tramvajskog okretista. Tu je vec cekala mala grupa putnika, zabrinuto nagadjajuci hoce li doci tramvaj ili je linija blokirana.
“Uh, ako ne dodje tramvaj, moracemo propjesaciti bas kroz cijeli Zagreb, do Dubrava, pa opet 2,5 km. do kuce.
Ko zna hocemo li stici do 5 sati ?
Da bar Vedo i Aida nisu sa nama !”
Ne vidim nijedno auto da se krece, nijedan autobus.
Odjednom ugledasmo svjetla tramvaja !
Kakvo olaksanje !…
Gledao sam gomile snijega kroz prozor, zavaljena auta, rijetke prolaznike. Tramvaj se polahko kretao medju gomilama snijega. Na kraju smo stigli na Kvaternikov trg gdje smo trebali preci u drugi tramvaj, do Dubrava. Vec izdaleka sam ugledao ogromnu gomilu ljudi, popunjen cijeli prostor od tramvajske pruge do pijace, cak jedan dio ljudi je cekao na prostoru pijace.
Izasli smo drzeci se za ruke, da se ne razdvojimo, ne izgubimo.
Cekali smo u toj gomili preko dva sata. Snijeg je i dalje padao. Ljudi su i dalje pristizali, potiskivali su nas pomalo prema pijaci.
“Kakva korist ako i dodje tramvaj, necemo se moci ukrcati. Ne bi mogli ni da dodje 5 tramvaja !” Razmisljam groznicavo.
U tom trenutku cujem razgovor dvojice konduktera, koji su takodje cekali, blizu nas: “sad su mi javili da je krenula kompozicija prije deset minuta. Prikopcali su jos dvoja kola. To je posljednja voznja ove noci u cijelom gradu. Sve druge linije su blokirane !”
“Hajmo ovamo !” Povukoh Denanu i Vedu za ruke.
Odmah sam skontao, tramvaj se mora zaustaviti prije semafora. Prikopcali su jos dva vagona, znaci puno je duza kompozicija nego inace !
Izadjemo nekako iz gomile i odemo jos petnaestak metara. “Bolan gdje ces, sta ti je ?” Upita me Denana. Dok sam joj objasnjavao sta sam cuo, zazivise glasovi u gomili. Nekoliko ljudi povikase radosno, i onda se pojavi spasonosni tramvaj. Vidim previse duga kompozicija, pozurimo jos 20 – tak metara u lijevo. Mnogo ljudi iz gomile podjose trcati prema nama.
Srednja vrata posljednjeg vagona se zaustavise tacno pred nama. Nekoliko putnika izadjose, pa mi udjosmo. Vec se nakupila gomila iza nas. Stitio sam tijelom Aidu i Vedu i pomogao Aidi da prva udje.
Cim se popela, Aida “pade” na prvu stolicu, uhvati se cvrsto za “stangu” pored stolice.
Denana pokraj nje. Ja i Vedo sjednemo preko puta. Zacas se napuni citav tramvaj, svi vagoni. “Ni ptica” vise nije mogla uci.
Jako, jako sporo se”gibao” tramvaj prema Dubravama. Gledam, na trgu ostalo bar jos toliko ljudi, zena djece. Snijeg ne prestaje da pada.
“Boze dragi, kakvu sam imao srecu pa cuo razgovor konduktera !” Pomislih. “Inace, nije bilo teorije da udjemo.”
I jos jedna sreca, autobus nas je cekao blizu tramvajske stanice u Dubravama.
Ostalih 600 metara smo presli sretni skoro pjevajuci, iako bi se najradije zavalili u duboki snijeg u sred sume, koliko smo bili umorni i pospani !
Malo prije jedan sat iza ponoci, Esrefa nam otvori vrata i rece: “Ah, oklen vas ranije !”
