Pise:Meho Muminagic
Jedno jutro u junu 1983 rece mi Denana: “danas cemo kod mame praviti rucak, bicemo svi zajedno”
Oko 9 sati izadjem iz vrelog plastenika i navratim kod njih. Sjedimo u avliji, Ahmet, Denanin brat, Zijo, moj badzo i ja dok se zene dogovaraju sta ce kuhati.
“Hajmo malo u grad”, rece Ahmet.
“Necu, vruce je odoh odmarati” odgovorih.
“A mozda sam i mogao, moram kupiti motor za navodnjavanje”.
Posadili smo nesto paprika i drugog povrca u polju, na ” Mostu”, zapadno od Zeliceve stare gostione, pa trebamo poceti navodnjavati.
“Ej, hljeb, kupite hljeb”. Doviknu Denana dok smo silazili niz stepenice…
… U prodavnici Zemljoradnicke zadruge kazu nam: “nemamo odavno motora, sezona je, rasprodano, a iz fabrike Tomos porucuju da ne znaju kad ce nam isporuciti, velika je potraznja.
“Hajmo u Vrgorac. Ima jedna nova, velika poljoprivredna prodavnica, imaju sigurno tamo” ! Rece Ahmet.
Sjedosmo u auto, kad se ja sjetih: “hljeb ! Sacekajte da kupim hljeb, nestace dok se mi vratimo” !…
U Vrgorcu ista situacija. Ja se nasalim, “e u Makarskoj mora biti, tamo se ne bave puno poljoprivredom”….
…Vozeci se uzbrdo, jednim pravcem prema Biokovu, poceli smo zafrkavati Ziju: “dobro je da smo krenuli tvojim autom, sad mozemo razgledati okolo ! Ja sam sto puta prosao ovda, a nisam vidio da ima ovde selo, nisam vidio one kuce, vidi one murve kolika je…”
“Samo se vi rugajte ! Dobra je meni moja “dijana”. Jos me nijednom nije ostavila ! A ne pamtim kad sam nasuo gorivo !”
Zijo je imao citroena “dijana” sa tri cilindra, malo bolja od popularnog “spaceka”.
Malo je trosila ali uzbrdo jedva se vukla…
U Makarskoj smo pitali mjestane gdje ima prodavnica poljoprivredne opreme, gdje mozemo kupiti motor za navodnjavanje.
Kad smo prilazili robnoj kuci izdaleka ugledam u izlogu tomosov motor, najnovija varijanta, malo veci, crvene boje, sa dobosem, kao pojacanje. Bio je malo skuplji, ali, imao sam dovoljno novca.
“Super” rekoh. “Hajmo unutra”.
Dodjemo do ulaznih vrata kad – zatvoreno !
A sta je sad ? Nije nedelja. Kako zatvoreno ? Pogledamo radno vrijeme 8 – 12 i 16 – 20 ! Pogledamo na sat – 12.40 !
“E j..baji ga” rekoh, kao Faruk Fazlinovic.
“Hajmo nazad kuci”
“Kakvoj kuci, jesi li mahnit” prodera se Ahmet. “Treba ti motor, evo motora. Sacekacemo dok se otvori.”
“Bolje da se vratimo. Doci cu ja sutra i kupiti. Ne mozemo cekati. Necemo doci kuci prije mraka. Brinuce se zene, sta je sa nama”
“Ma ko ce se brinuti ! To se ti bojis sta ce Denana reci ! Ne boj se, mi cemo te braniti. Hajmo nesto pojesti pa na kupanje”. Okrenu Ahmet na salu.
“Ne boj se zete, mi cemo te braniti”. Nadoda Zijo, smijuci se…
… Malo smo se vise zabavili na kupanju, tek oko 17 sati smo usli u robnu kucu….
Opet, penjuci se uz Biokovo, razgledao sam okolo, gledao morsku pucinu, pokusavao pogoditi kako se zove koje ostrvo: Brac, Mljet…
…Penjuci se uz stepenice, dobacise mi obojica tiho, smijuci se: “ne boj se zete ! Mi smo tu !”
Mala Sejla izadje iz kuce pa povika : “mama, mama, evo ih !”
Skoro istog trena pojavise se Ela i Mirjana na vratima, pa Denana iza njih.
“Pa gdje ste vi ! Mi ovdje ko….!”
“Evo hljeb, je li gotov rucak ?” Rekoh.
“Ma kakav rucak…..mi vec i vecerali ! Djeca ogladnila, napravili smo ustipaka i prevrte pa jeli. A vi…? Pa kako….?
Pocele su njih dvije. Gledam u Denanu i nije mi jasno, sta je s njom.
Ona se samo osmjehnu i udje u kucu.
Sjedimo nas trojica za stolom u avliji dok nam supruge donose rucak i veceru zajedno, uz “rafalnu paljbu” Ele i Mirjane.
Ja se nagnem prema njima i tiho im kazem: “ne bojte se, ja sam tu !”
Iskoristim jedan trenutak i nasamo upitam Denanu : “Bogati, sta bi s tobom, pa bas nijednu rijec ! Da nisi bolesna ?!”
“E necu, necu da nam se smiju ! Vidim ja, one se odavno naostrile, nasekirale, ne znaju sta je sa vama ! Navalile da idu u policiju da pitaju jeli se negdje nesto desilo.
Ja ih smirujem, kazem, ma kakva policija, da se nesto desilo, neko bi nam odmah javio. Ko zna gdje su oni odlutali.
Necu ja pred njima, necu da nam se smiju !
A kad dodjemo kuci, onda cu ja !”
Rece Denana i nasmija se !