Činiti nešto bez ikakve trenutačne naknade ili zadovoljstva, a u cilju višeg dobra, nije nimalo lahak posao. Nama ljudima u prirodi je da smo ishitreni i nestrpljivi, jer naša nas duša nagoni da tražimo zadovoljenje bez imalo odlaganja.
Teško nam je stoga objasniti i ubijediti nas da život na ovom svijetu jeste samo jedan meč i predstava, a da se medalje i nagrade udjeljuju u Budućem životu. “Bože moj, ko će to dočekat..!”
S jedne strane duša vrši pritisak da uzmemo gram zadovoljstva sad, odmah, umjesto da čekamo punu kariolu užitaka i zadovoljstava koja trebaju stići kasnije. Pogotovu ako su ta odložena zadovoljstva kvalitativne, a ne kvantitativne naravi. S druge strane šejtan nas požuruje, plaši, zbunjuje i razuvjerava: “Ma pusti to, ovo sad ti je bolje”. A on je majstor nagovaranja, pravi genij.
Stvari su još kompleksnije u situaciji kad ne jedna, nego više osoba baci oko na nešto što žele imati. Tu se ogleda iskrenost i iskren nijjet i čast svakog pojedinaca i očituje do koje mjere će neka skupina ljudi živjeti u slozi i harmoniji.
Mnoge se ruke nekad pruže da dohvate neko materijalno dobro, mnogi želudci požele istu lepinju, i mnogi kandidati se takmiče za istu poziciju, čin, slavu. Zavist, pohlepa i prevara su gotovo redovni nus-produkt tog rivalstva, i tu prvo što stradava jeste iskrenost.
Samo svijest da sva dobra, svi uspjesi i sva zadovoljstva dolaze isključivo od Allaha, pružit će garanciju da pojedinac neće upast u klopku zavisti i pohlepe, i da cijelo društvo održi stabilnost i harmoniju.
Na tom putu post, odnosno odlaganje svih svakodnevnih užitaka do zadatog vremena, a što će naknadno uroditi velikom radošću, način je da se u čovjeku razvije i izoštri osjećaj iskrenosti. Jer posti se samo Allaha radi, i On za njega neodložno nagrađuje.