U Kokine je došao Bajram.Bajram dolazi u sva sela.Bajram ide širokim carskim drumovima,puca iz prangija po gradovima,pjeva po sokacima,vijori preko njiva,nove gaće u seljaka,nove čakšire,novi fesovi,novi crveni pasovi.Bajram ide i smije se,Bajram pjeva,Bajram je sit,ljudi su radosni,mirišu pite i revanije,miriše pečeno meso,Bajram ide od kuće do kuće,od sela do sela,od grada do grada.Tako je došao u Kokine.Došao je u Aupine,u Braćine,u Keže i u Deze.Bajram dođe do svačije kuće,on prođe kroz sve sokake,zastane na ledinama,procikuje se i kikoče.Bajram je kao obijesno momče,on je mlad,razdragan,sit,pijan,obijestan,on voli pjesmu,voli punu sofru,masnu sofru,nove čakšire,voli piće,veselje.Bajram neće da bude tužan,Bajram neće da bude siromašan,neće da bude gladan i žedan.On obiđe zemlje,gradove,sela..I ide tako od kuće do kuće,otškrine vrata,proviri,otškrine druga vrata i zirne na sofru:šta ima?ima li ovnetine?ima li pečenja?ima li pita?revanije ima li?
lonac sa šerbetom?ako ima,bajram ulazi i gladi pupak,i veseo je,i kako se smije,vidi mu se debeli crveni jezik,i sva je kuća vesela,i sva se čeljad smije.Došao Bajram u kuću.Ženo,sunce te ogrijalo,ovamo se,ovamo,tu,tu,tu;kod mene!reve domaćin i ćapće,i mljaska masnim gubicama,i trese naherenim brkom,a oči se priklapaju pijano,i sito,i pospano;on zavraća ,naređuje da otvore vrata i prozor baš onaj više njegove glave,njemu se podriguje,bravetina je začepila sve rupe i šupljine po njegovom stomaku,i stomak se napinje i raste,a od tog napinjanja i rastenja pucaju pućenice i trbuh se pomalja dlakav i nabuho,ženo,sunce ti nebesko ogrijalo,ovamo se,ovamo,tu,tu,tu…
Onda Bajram ide dalje od kuće do kuće,otškrine vrata,proviri,otškrine druga vrata i zirne na sofru:šta ima?Nema ništa,ništa nema?Bajram otvori vrata širom,okrene se natraške i džilitne.
Đulaga Kokin je sjedio nepomično.Kao panj je sjedio.Onda se naglo strese.pukla je prangija pored Hadžibegovim konakom.Neko pijano urliče i urlik izranja iz magle i snijega i surovo reže uz jarke.Negdje kubura odlajava potmulo kao da udaraju nogom u praznu kacu.Đulaga tupo zuri u pećnjake i oni mu liče na velike iskopane očne duplje.Dva i tri pet,sedam i pet dvanaest,i tri petnaest.Petnaest pećnjaka na peći Đulage Mehića Kokina.Đulaga broji pećnjake i odjednom više ništa ne misli.A maloprije Đulaga Kokin je mislio.Prebroji pećnjake još pet puta,i onda mu se učini kao da je negdje nešto izgubio.I od toga se negdje u njemu nelagodno provuče hladan osjećaj(on ne bi znao reći gdje).Okrenu glavu i naglo htjede da učini pokret,kakav bilo pokret:da ustane ili da strugne nogom o klupu,da pritisne pesnice na sljepočnice,ili da se protegne,ili da prelomi zglavke na prstima-ali se odjednom sjeti.Sagne glavu i obuhvati šiju dlanovima;ide tako Bajram od kuće do kuće…Đulaga i ne htijući zaveze se.Ispred mreža njegovih dugačkih trepavica kao traka provuče se slika:
Kao mekano pamučno tkanje meko i prhko i u slapovima naliježe siječansko vrijeme,u snijeg potanja krajina.Hadžibegov konak se svjetluca,daleko u brijegu,zimska noć,noć uoči Bajrama,kroz to gusto mekano padanje gazi Đulaga Mehić cjelcem i cjelac škripi,u njega gori mekano ušno meso,on razdragano korača,njegovo srce treperi uzbudljivo.Sutra je Bajram,a on se noćas ženi,on evo ide po Hadžibegovu kravaricu Nafu,ona će sada pobjeći s njime da niko ne vidi,nju će uvesti stara Umiša…Đulaga Mehić ne korača,on pliva,on brekti od nekog silnog oduševljenja,u njemu se sve razmiče i širi,on bi posrnuo da se ne procikne.Nafo,grlo bijelo,utušiću te do svitka,Nafo,medeni kolačiću,pregrišću te do Kokina.Pliva Đulaga Kokin,krajina potanja u meko snježno tkanje kao pamuk,iz njega prokulja divovski pocik i zareže snježna noć,negdje lane potmulo,negdje mine svjetlo ko zvijezda kad padne…Onda je Đulaga Mehić rađao djecu i othranjivao,orao pet dunuma Hadžibegove zemlje “napola”,djeca rasla,bajrami ulazili u kuću Đulage Kokina,a Nafa kuhala pite i pekla gurabije i revanije.Bajram bio obijestan i veseo.Đulaga Mehić Kokin zavozi se,polupijano se klati i sito se podriguje.Onda opet vrijeme,ko vrijeme,prolazi,Bajrami se pomiču svake godine za deset dana,sinovi Đulagini podrastu i požene se,s Đulagom se podijele.Star Đulaga i stara Nafa,Đulagin sin Avdan ne ore Hadžibegove zemlje,ali je ne ore ni Đulaga Mehić,a Bajrami još uvijek obilaze sela i gradove,vijore i plivaju kroz snježne noći po prostranim krajinama,idu od kuće do kuće,otškrinu vrata,provire,zirnu na sto…
Puče u bravi na sobnim vratima.Đulaga se strese.Srce mu glomnu u vratnoj žili.
—Ti ishladio sobu?Koji te je bijes popo,stari?koji ti se…
—Marš,kujo,marš,zavezao sam se…a ti na me ko Hadžibegova žuja!
—Zavezo se!A šta ćeš večerati?Zavezo se,a ja u prošnju po čanak kukuruzna brašna!Zavezo se,a vatra se utrnula…pseto bi krepalo od zime!
Đulaga ponovo osjeti nešto nelagodno,hladno,negdje u sebi,i naglo se diže,,naglo učini tri koraka i naglo zastade kod sobnih vrata,i naglo se ponovo vrati do klupe.
Napolju je padalo u slapovima i uporno zaravnavalo sve izbočine i udubine po cijeloj krajini.I uporedo s tim padanjem je neprimjetno lijegala siječanjska noć po Đulaginom dvorištu,a Đulaga je uporedo s tim osjećao još jače neugodan leden hlap u svojoj nutrini,i od toga odjednom ga zazeblo,zastrašilo,pognalo kao sa svih strana,kao iz samog njega,iz njegove nutrine,zatim kao odozgo,kao sa svih strana…
—Bila sam kod Hadžibegovih…taman će nam oni poslati drob,zaklali su dvoje.I sutra će troje…
U peći je počelo gorjeti,i na otvorena vratašca suče modrožutu svjetlost,i sjene se po sobi protežu i zavaljuju.
—Ni ove nas godine niko ne pozva na večeru-žvače u svijetu tih žena Nafa-bar da se čovjek jedanput ljudski najeo i napio…
Đulaga se naglo trže,naglo korači do vrata,naglo ih otvori i naglo zalupi njima.
…a ko nas može i zovnuti-pregrize Nafa za se.
Kad je voda u loncu uskuhala,Nafa napipa solnicu i dvaput uze među prstima,pa je zasoli,i u tu slanu vodu strese brašno i zamijesi ga.malo zatim otškrinu vrata i zovnu:
—Hajde,stari!-i zatvori vrata.
Stari ne dođe.Ona ponovo otškrinu vrata.
—Hajde,šta si pomahnito,ohladiće se pura!-i ponovo zatvori vrata.
Stari se ni sada ne pojavi.
Onda Nafa izađe pred kuću.U Avdanovom sjeniku nešto zaškripa i nešto se odvali.Ona pođe u sjenik.A onda nejedanput zajauka.
Potrča u snijeg.U mrak.Do Avdanovih.Otvori vrata na sobi.Mrak i sjene.Sjene se pomakoše kao utvare.Nafa se sledi.I sablasno zacvokota.
—Objesio se stari.
Sjene se opet pomakoše kao sablasti.
Ide tako Bajram od kuće do kuće,otškrine vrata,proviri,otškrine druga vrata i zirne na sofru:šta ima?ima li ovnetine?ima li pečenog mesa?ima li pita?revanije?ima li lonac sa šerbetom?Ako ima,Bajram,Bajram ulazi i veseo je,i obijestan je,kako se smije,vidi mu se debeli crveni jezik,i sva je kuća vesela,sva se čeljad smije.Došao je Bajram u kuću.Ženo,sunce te ogrijalo,reve domaćin i ćapće,i mljaska masnim gubicama i trese naherenim brkom,a oči mu se priklapaju pijano i sito i pospano,on zavrće glavom,njemu se gadno podriguje,masti burlaju po prostranom kokinskom trbuhu,trbuh se nadima od plinova,plinovi pušu,plinovi se provlače,u svrcima se uspinju čak do malog mozga.
Onda Bajram ide dalje od kuće do kuće:otškrine vrata,proviri,otškrine druga,zirne na sofru-šta ima?samo jedan mrki zemljani lonac?samo pura?tvrda ko čerpići od ilovače?Ah,da,ovo je kuća Đulage Kokina Mehića.
Eno tamo su položili Đulahu ispod one iste grede na kojoj se je objesio.Dva izbuljena oka,bjeloočnjače kao navoštene,i jezik debeo i modar kao slezena prionuo za pepeljastu sijedu bradu Đulage Mehića.
Izvor:Hasan Kikić-DJELA(III)1956.