Dan podiže koplje.Sunce zali Mostar,i jutro povika sveg glasa.Kafana „Ruža“ u baštama.Vrhovi jablanova zaćutali u visinama,osluškuju.Rječica Radobolja hita kroz kafanu,šali se,čavrlja,nestašno kikoće i odnosi stotine malih priča što ih po njenoj površini prosipaju granate,smokve,zove i orasi.Mala vodenica-igračka djetinski veselo podiže i spušta sićušne drvene čekiće kao podmetnuto parče stakla i resko i kapriciozno sipanje odzvanja tišinom.Dalje,šarena londža,skrivena u cvijeću i drveću,bliješti u suncu i smije se iza granja.
Salko Hujdur zagazio u maticu,pa sa drvene lopate mlazovima vode zaliva lijehe povrća.On baca zlatne duge kroz vazduh.a osjen njegove rutave figure lomi se u matici.Gore u visinama,treperljivo od žara,sunce se zaliva krvavim mlčazovima,smije se satanski i sipa užaren bljesak.Zemlja ciči,pišti kao zmija.a rastinje se otima,udara i opija sokovima.Mejra Ciganka zakikota dole u londži,zakikota golicavo i raskalašno kao u muškoj ruci.Hujdur podvrisnu vrelo a propali Ićibeg zapjev je ispod velikog oraha.
Bosonog,razgolićen,lake savjesti i dobra srca,on je bez tuge prešeo preko svoje prošlosti.Nekada je volio da se gizdavo odijeva,a kad je sve proćerdao,vitlao je bose noge i na taj način „varao“ svijest,kako on sam kaže.Sad igra karata i vješto krade „đandare“.Ne brine se za budućnost i jedino još voli rakiju.
—Tento,jednu crnu!
Kelner Tento,mamuran,vječito podrhtava i namiguje i okom i vilicom.
Već je i podne pricvrklo za grad,pa kao mora sjeda na dah i tijelo,pali moždane i omamljuje.Stara čaršija utišala,a nekakav bijeli strah kao da se skriva i šulja iskrivljenim ulicama i zavlači u tamne otvore dućana,prikrivene bijelim zastorime.Hadžija Trklja metnuo motku preko ćepenka,što znači da je dućan zatvoren,i zaspao zavalje na minderčetu.Iz otvorenih mu usta izbija hrknjava i muhe oblijeću oko njih i zaviruju im u unutrašnjost.Njegov mačak Arslan hrče s njim zajedno,i koncert se čuje do dno ulice.
—Ma,đavo te nosio od mene!-začu se iz mehane Delfe Rkačuše.Što si me se dopovezao?Kazaću mami.Hoću,Isusa mi.
A on,lopov,ne ispušta je iz ruku.Uhvati zgodnu priliku i pritegne je k sebi.
—Nemoj,dragi Jura!Nemoj,molim ti se!-ču se nemoćan i malaksao glas,a zatim prigušen vrisak i tišina.
Ljetno podne je gluho.Veliki dani griju sitne ljude i smiju se povrh njih beskrajno,božanski.Grad bruji pod vedrim nebom,pun sunca i krikova.Zelena Neretva šumi kroza nj i bezočno zadire o litice.Njena vedra bujica,kao pjesma života,klikće i doziva nebo.Svuda mnogo,mnogo svjetla i tonova.Čini se da će se cio grad pretvoriti u jedan veseo uzvik,da će zadrhtati od prenapregnute razdraganosti i poletjeti put plavih visina.
Kupači pjevaju na Neretvi.Pjesma zvoni o litice,razbija se i prosipa po veseloj bujici da je nestane u njenom razdraganom huku.
Tako prolazi dan u svježini i draškanju tjelesa na vrelom pijesku sve do časa kad sunce sjedne na brdo i jablanovi opruže džinovski dugačke sjenke.A kad padne mrak,tada se Neretva pritaji i duž njene obale niču jezive priče po žbunju i po limanima,sve dok se mjesec ne pomoli iznad Veleža i sva kotlina svane i zasmije se.Tad se u gradu po sjenovitim baštama rodi uzdah za milovanje,i Neretva zašumi mekano kao svila.
Izvor:Grozdanin kikot