Napomena admina: Mirzina majka je Duda(Zajkana)Mehicevic iz Ljubuškog!Njena majka je od Dalipagica pa su Mirza Delibašic i Dražen Dalipagic rodaci! Nek se i to zna!
Kad sam prvi put vidio Mirzu,bio sam stvarno zaprepašten,zadivljen!Znao sam da postoji,da igra u Tuzli,ja sam vec trener Bosne,1971 na 1972 godinu.Igramo u Sarajevu utakmicu u kojoj nam je Sloboda Tuzla protivnik,i vidim nešto što nisam vidio nikad prije toga!takav talenat!A bili smo smo ekipa koja “kopa”,vjerovatno prva ekipa-danas to zovu haj tempo-sa 12 igraca,gdje je sva koncentracija,sva energija potrošena na odbranu,skok…I tako smo “krpili” tehnicke nedostatke,grabili vrijeme da idemo naprijed.A ja vidim covjeka koji nam je dao 36 koševa na jedan tako fantastican nacin da se i danas sjecam nekih scena.Sjecam se jednog takvog zapucavanja da mu je rame,preko našeg centra,bilo u visini koša.Ja tada vec imam koncepciju citavog tima u glavi,ali mi fali ono što mi cesto zovemo jagoda na šlag,i ja je vidim!Završena utakmica,preko parketa trci prema meni Uglješa Uzelac i uzbudeno kaže:Jesam li ja ovo dobro vidio?
Pita mene,a ja tvrdim pazar,jer on je bitan clan uprave Bosne.Kažem,dobro sam vidio,a on:Ovo je cudo!I u tom momentu mi odlucimo da cemo se boriti da dovedemo u Sarajevo Mirzu,Tuzlaka.Po meni su Tuzlaci najbolji Bosanci na svijetu.ja sam služio vojsku u Tuzli i došao do takvog zakljucka,bježeci od svih generalizacija generalno u životu,ali nisam vidio nijednog lošeg Tuzlaka.Osjetio sam Tuzlake kao nevideno drag svijet,jako sam se dobro osjecao medu njima.U tom trenutku vjerujem da je i Tuzlak Mirza najvjerovatnije takav,i da ga treba dovesti u Sarajevo.No,on vec ima ispisnicu za Beograd,za Partizan,koji je njegov klub,Sloboda,dao unaprijed godinu dana da bi se odbranili od Mirzinog prelaska prije napunjene 18.godine.Njemu je tada 17.godina i on je vec bio prešao u Beograd kada je predsjednik Slobode izmolio Žeravicu da ga vrate,da odigra tu sezonu,i kada cu ga ja prvi put vidjeti,da završi gimnaziju.Da bi se obezbjedili,u Partizanu kažu dobro,napišite nam ispisnicu i sad je imaju deponovanu,sa pretpostavkom da je i “mali” sretan.dakle,oni su sigurni u njegov dolazak,a Bosna u to vrijeme još objektivno ne predstavlja ništa.I mi,znajuci tu cinjenicu moramo se izboriti,znajuci da je bez Mirzine pristupnice sve neizvodljivo-džaba i ispisnica-krecemo u ostvarivanje naše želje.
Imamo tu godinu dana,i mi se bacimo na “program”kako da ga privolimo da dode kod nas.Moj je zadatak ispred uprave kluba(Bosnina uprava je bila kao Pentagon,kao Medunarodna banka,ozbiljna,seriozna,radilo se pošteno,naravno amaterski,sve slobodno vrijeme)bio da pridobijem Mirzu,da udem u njegovo srce.Vule Vukalovic,koji je bio sekretar društva,imao je zadatak da na izvjestan nacin privoli Mirzinu porodicu,razgovara sa njegovim ocem i majkom.Taj zadatak nije lak,jer ja za protivnika imam Ranka Žeravicu,koji je Atila,najpoštovaniji u košarkaškom svijetu na ovim prostorima,a mi smo bez istorije,nikad nismo igrali u prvoj ligi.Iako napredujemo,igramo i dobivamo utakmice i moguce da cemo postati prvoligaši,ali to još niko ne zna.Partizan je vec uveliko formiran klub,sa najpoštovanijim trenerom.
I sad ja tu dovedem nekakvu americku ekipu,koja se zvala žilet,americki profesionalci koji se krecu po Evropi i igraju prijateljske utakmice i mi pozovemo Mirzu kao gosta.U to vrijeme ja imam prve prave kožne Converse patike,koje mi je iz Amerike donio moj najdraži prijatelj Krešo Cosic.Prvi model kožnih,jako lijepih,žute sa crnom Converse zvijezdom.Nikad ih nisam stavio na noge jer ja sam vec trener,ne igram,ali cuvam ih,štedim,žao mi i da ih na treningu obucem da bih bio malo “zgodniji trener”.I pred utakmicu sa tim Amerikancima donesem patike i kažem Mirzi:Igraš u tim šangajkama!Hajde,uzmi,probaj ove.I on ih obuce i igra kao!!!To nije samo igra,to je stvaranje,to je i vic,i sve ostalo.I kad je završila utakmica,on skine patike,a ja kažem:Šta ce meni,nisam ja više igrac,ti si talentovan momak,i tebi stoje lijepo.Mogu misliti kako mu je bilo drago,nije to ni skrivao,i mislim da je to prvi,lagani korak ulaska u njegovo srce.
Poslije sam svaki put našao nekakvu priliku da se družimo kad on ide na pripreme juniorske reprezentacije.U to vrijeme smo mi imali jako dobro razvijene sisteme da se juniorska reprezentacija godišnje skuplja sedam osam puta,na dva dana,kad završe svoju ligašku utakmicu u subotu,okupe se u nedjelju i ponedjeljak-tri treninga i jedna utakmica,i ja se tu nadem nekoliko puta.Mirza pocinje da osjeca moju naklonost,pocinjemo da pricamo o svemu,ja mu govorim o trecim osobama,pricam o Partizanu…Vidio sam da se radi o cvrstoj osobi kod koje ne može proci neka bedacka prica.Pogotovo sam se bojao da ga ikad pitam,nikad ni nisam,bili došao u Bosnu?Bojao sam se te rijeci “ne”,jer ako jednom kaže “ne”,to je gotovo. Sad ja pricam s njim o svemu i svacemu,narocito o košarci,o igracima,govorim o Žeravici,ono što mislim i danas,da je najbolji trener,da mi je uzor,a onda dodem na pricu o nama.Kažem:a mi smo ti ko copor vukova,toliko se volimo da mi te svoje tehnicke nedostatke nadvladavamo unutrašnjim vezom,ljubavlju,i “deremo” odbranom;da mnogo radimo na individualnoj tehnici i toliko da cemo napredovati,imati rezultate;da ce individualni napredak igraca znaciti i napredak kluba.Pricam mu o planovima kluba,i malo,malo se vratim na Partizan,Žeravicu posebno-isto i danas pricam što sam i onda pricao.I to kod njega,vidim,skida brane prema meni.Vidim da je on takav tip covjeka kod koga nema prevare,jer svaki covjek kad mu neko prica neku storiju,prvo traži rupu da bi ga “provalio”.I tako se to razvija godinu dana,još jednu je utakmicu igrao s nama,opet prijateljsku,i mi trebamo da dodemo do finala,a da nikad nije postavljeno pitanje:Hoceš li da dodeš da igraš za nas?U meduvremenu Vule Vukalovic razgovara sa roditeljima i dode do nekakve fantasticne price.On im obecava da ce ako Mirza prede kod nas,oni dobiti stan,a Mirza svoj kad zasluži.
Pitam Vuleta kako cemo to izvesti.Kaže on meni,ništa se ti ne brini.Mi smo bili univerzitetski klub,nemamo mi od toga nikakve pomoci,ali imamo nekakvu oreolu univerziteta.Vule mi kaže kako cemo sa Midhatom Ušcuplicem,on je,mislim,bio u to vrijeme predsjednik SOFKE grada,sa prof.Zdravkom Besarovicem,koji je bio rektor,naci nekakav profesorski stan,pa da preselimo roditelje i Mirzu.Jer,nama je neophodna ta “viša sila”,roditelji,Mirza je mlad.To je jedini nacin u preglasavanju,u registraciji protiv Partizana,da imamo,ako ga ubijedimo,Mirzin potpis.Dalje,kaže Vule,kad se Mirza pokaže kao dobar igrac,onda cemo od grada dobiti za njega stan.Tako se i desilo.Mi nekako obezbijedimo roditeljima stan,ali Mirzina je zadnja,bez obzira na njegovu ogromnu ljubav prema Izetu i Dudi,njegova je zadnja.
I uopšte ne znamo kakva ce biti kad idemo u Zadar,na juniorsko prvenstvo Evrope,on kao najbolji igrac na prvenstvu 1972.g.Vule i ja uzmemo nekakav rent a car od Putnika,gdje je radio moj šurjak,bgd registracije,tako da smo malo “pokriveni” i sa te strane,pežo 304,sjecam se ko danas.Stižemo na završetak,u juniorskoj reprezentaciji su tri igraca koji imaju zadatak da igraju presing na njega,i sad je ili…ili.Vule i ja smo ušli sa kartama kao anonimusi na onaj istocni dio gdje publika stoji i skandira:Zapad,seronje!(Zapad su malo skuplje karte i ne navijaju kao oni stojeci).A citava sala navija za Mirzu!On je jedini igrac koji je imao aplauz u Zadru,a koji nije Zadranin.On je tad zaradio tu veliku ljubav i to ga je kasnije pratilo citavog života.Inace,Zadrani su tako opasna publika,a Mirza je od tog dogadaja jedini igrac koji bi dobio aplauz i prije nego što pocne utakmica.I sad mi stojimo u toj grupi svijeta,a ispod nas vidimo njegovog brata Amira i prijatelje drugare,Tuzlake.Vule i ja im stojimo iza leda.U jednom momentu vidim Mirzu,koji dribla loptu,mislim da je bilo polufinale sa Italijom.Mirza dodriblava loptu,zagrijavanje traje dugo i kaže bratu:Abi,jesi li vidio Bošu?
Je… te!Ja sam se skoro “onesvijestio”!Sad znam šta je!Nikad nisam smio da mu kažem:Ja ti sve ovo govorim jer bih želio da igraš u Bosni.Bojim se njegove zadnje rijeci.On je takav covjek bio poslije u svemu.Kad sam cuo da brata pita za mene,bio mi je to jedan od najsladih trenutaka u životu.To je naša jagoda na šlag!Tako cemo mi napraviti prvaka svijeta,jer meni je bila mala i ta naša Juga.
Sad se treba bojati partizanovaca,oni još ništa ne znaju.Nakon završetka prijem je u hotelu u centru Zadra,i ja kažem Bori Stankovicu da moram uci nekako.On zna o cemu se radi,zna za tu moju ludacku ideju,uostalom i on je Bosanac.Kaže mi da uhvatim njegovu kcerku pod ruku i jednostavno udem.
Sa Mirzinim bratom i njihovim Tuzlacima bio sam cijelu noc.Odlucimo da cemo malo odspavati pa ujutro u 6 krenuti na jug.Još se ništa ne govori,ali je precutno dogovoreno.I dok se vozimo prema jugu,Vule i ja,Mirza i njegov brat,pricamo o svemu i svacemu,i evo nas blizu Graca.Njih dvojica kažu da ce u Gracu izaci i ostati jedno sedam dana,da se kupaju,a onda u Sarajevo,da Mirza potpiše.Bez otvorenog pitanja!Ja kažem dobro,a Vule vidim nešto nervozan,htio bi nešto da kaže,ali ceka da Mirza s bratom izade iz pežoa.
“Znaš li šta smo napravili!Izgubit cemo igraca,sedam dana!Trebali smo da idemo direktno u Sarajevo da potpiše,pa da ih vratimo,gdje hoce da ih vozimo!”
Kažem mu:Vule,Mirza nije takav covjek,nismo ga ništa ni pitali,zašto bi takav neko pogazio rijec.
Razumijem Vuletovu sumnju,jer iste te godine,samo koji mjesec ranije,”izgubio” je Dalipagica,iako je njegov otac kazao Vuletu da ga vodi u Sarajevo.U meduvremenu Tripko Adžic,trener,duša od covjeka,pustio je Dalipagica da završi razred.I šta se desilo?On osvane u Partizanu!
Vule me podsjeca da mi je sve to ispricao,a ja mu kažem da to Mirza nece uraditi.
I stvarno se desi da on dode u Sarajevo.Na svu srecu,pojavio se slobodan stan na Grbavici u Ulici Rave Jankovic,a Mirzinom ocu,koji je bio jedan od najvoljenijih profesora u Gimnaziji u Tuzli.nade se mjesto u Školi ucenika u privredi.
I pocne citava storija jednog novog Sarajlije.Tuzlaka Mirze Delibašica.
Izvor:Sarajevo moj grad(Sarajevski velikani,I)