Izbori za Izvršni odbor Medžlisa Islamske zajednice u Bužimu još jednom su pokazali duboke pukotine u funkcionisanju naše Islamske zajednice. Ovaj slučaj nije izolovan – naprotiv, on je dio šire slike u kojoj džemati, ti osnovni stubovi zajednice, postaju sve više marginalizovani, dok se odluke donose mimo interesa i glasa samih vjernika.
Analizirajući situaciju u Bužimu, postavlja se pitanje šta se dešava kada osnovni demokratski principi, poput teritorijalne zastupljenosti i ravnopravnog učešća, budu narušeni. Odluke koje se donose bez uvažavanja glasova najvećih džemata – onih koji broje stotine članova – nisu samo nepravedne, već i direktan udar na povjerenje prema Islamskoj zajednici. Kako da džematlije vjeruju u institucije koje ih očigledno zanemaruju?
Ali problem nije samo Bužim. Pogledajmo primjer Ljubuškog, gdje situacija prelazi granice obične nemarnosti i ulazi u sferu skandala. Preprodaja vakufske imovine i otimanje imanja od nasljednika preminulih džematlija nisu samo pravni, već duboko moralni problemi. To nisu izolovani slučajevi, već simptom sistema koji je zakazao u zaštiti onoga što bi trebala biti njegova osnovna misija – zaštita prava i interesa džematlija.
Postavlja se ključno pitanje: šta rade medžlisi, muftijstva i, konačno, Rijaset Islamske zajednice da adresiraju ove probleme? U čitavom sistemu vlada tišina. Kao da je Islamska zajednica odlučila da su problemi džemata nešto što treba ignorisati – barem dok ne postanu dovoljno veliki da ih je nemoguće sakriti.
Ono što dodatno zabrinjava jeste osjećaj da problemi ne nastaju sami od sebe, već često zbog nametnutih rješenja i odluka koje dolaze iz viših instanci. Zar džemati nisu ti koji najbolje znaju svoje potrebe? Zar je moguće da oni koji su svakodnevno među vjernicima, koji grade džamije i čuvaju tradiciju, ne dobijaju pravo da odlučuju o vlastitoj budućnosti?
Islamska zajednica mora shvatiti da džemati nisu samo administrativne jedinice. Oni su srce i duša vjerskog života muslimana u Bosni i Hercegovini i dijaspori. Marginalizacija njihovog glasa vodi direktno ka urušavanju povjerenja, a povjerenje je nešto što se teško obnavlja.
Vrijeme je za promjene. Islamska zajednica mora povući konkretne poteze kako bi povratila povjerenje džematlija – od transparentnosti u procesima odlučivanja, preko zaštite vakufske imovine, do uvažavanja stvarnih potreba i glasova džemata. Ako se ti problemi nastave ignorisati, nije pitanje hoće li doći do krize, već kada.
Džemati su temelj Islamske zajednice. A svaki temelj, ako se zapusti, prije ili kasnije uruši cijelu građevinu. Vrijeme je da Islamska zajednica odluči – hoće li nastaviti graditi na klimavim osnovama ili će se konačno posvetiti popravljanju temelja.
